Printaj članak

Vjera – hod s Riječi

Nedjelja, 20. ožujka 2011.

Društvene prilike u kojima živimo svjedoče o sve češćoj pojavnosti nazvanoj popularno inflacija riječi. Time se zapravo želi izreći kako riječ koja je izgovorena često i nema neki značaj, tj. gubi svoj prvotni smisao.   Danas kao da je sve više, upravo zbog ovakvog shvaćanja, zaboravljena i ona stara narodna poslovica: „Čovjeka se veže za riječ, a vola za rogove“. Inflacija riječi nudi riječ, svakakvu, i najčešće nikakve vrijednosti, u svim trenutcima dana i života, pružajući instant i laka rješenja u samo nekoliko koraka, te kao takva stvara u čovjeku prostor ogorčenosti, otuđenja i zaboravljenosti. Ogorčenost na sebe, otuđenje od drugih i zaboravljenost Boga plod je riječi koje pršte iza svakog ugla, na svim mogućim reklamama, po ulici i autobusima, na televiziji i radiju, na mobitelu i Internetu. Takvom učestalom prisutnošću riječi gube svoju prvotnu i kvalitativnu snagu koja se prvenstveno očituje u razmišljanju o njima. Izgubivši volju za razumijevanje riječi, u čovjeku se budi pitanje smisla tolikih riječi i odgovornosti za one (ne)izgovorene. Nedostatak vremena i bujica riječi čovjeka strmoglavljuje u prostore koji ne pripadaju njemu, u prostore neslobode i ropstva čiji su svjedoci sve češći razlomljeni životi mnogih obitelji. Današnja nam Božja riječ suprotstavlja ovakvo poimanje ljudske riječi. Ako pažljivije pročitamo sva tri svetopisamska čitanja bit će nam jasno već na prvi pogled kako je riječ drukčije vrjednovana te upućuje na drukčiju stvarnost i uvodi u različite prostore. Prvo nam čitanje tako govori o Abrahamu i o njegovu pozivu riječima: „Gospodin reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog'“ (Post 12,1). Ovaj nam redak svjedoči kako Bog nije Abrahamu pokazao niti obrazložio razlog promjene mjesta, nego mu je samo rekao „Idi!“. Vjerovati nekome na riječ zasigurno je najdublja dimenzija vjerovanja. Riječ ne pretpostavlja neku sigurnost, ona nema moć korisnosti da bismo iz nje izvukli neku dobit za sebe. Vjerovati riječi znači zakoraknuti na tlo kojemu nije vidljiva podloga, ne znati po kakvom tlu se gazi i u kakav životni rizik se ulazi, no u svemu tome dovoljan je poznati glas kojeg se spremno slijedi. Riječ ne govori toliko svojom značenjskom formom, koliko govori svojim egzistencijalnim odgovorom. Nekome na riječ možemo povjerovati samo iz iskustva ljubljenosti onoga koji daje svoju riječ u polog. Abraham je svjestan toga i prihvaća iskorak u prostor rizika, pristaje izići iz sigurnosti svojega zavičaja i okrilja očeva doma te ući u rizik hodanja vjerom koja se nalazi na tankoj crti između života i smrti, blagoslova i prokletstva, uspjeha i neuspjeha. Drugo čitanje poslanice Timoteju svjedoči nam kako se riječ odgovora može živjeti jedino po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim po svojem naumu. Riječ ima toliku snagu da može ubiti, ali ima i snagu da može pozvati u život. Riječju Boga, kroz zajednicu, svaki krštenik je pozvan otkrivati u sebi odabranost i ispravno povjerenje u riječ Istine. Povjerovati Bogu na riječ, znači odgovoriti na njegov poziv, staviti se u izgradnju vjere kojoj rizik nije stran. Takva nas vjera ostavlja potpuno ogoljenima pred Bogom i braćom, jer je ogoljenost posljedica susreta s istinom Riječi i ona nas osposobljava primiti oproštenje i dar spasenja. Evanđelje nam također u poznatom odlomku o Preobraženju, govori o glasu Očevu i njegovoj riječi kojom potvrđuje Isusa svojim Sinom. No, taj glas u odabranim apostolima Petru, Jakovu i Ivanu izaziva strah. Evanđelist Matej to svjedoči ovim riječima: „Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše“ (Mt 17,6). Ispravno shvaćajući taj strah zaključujemo kako on ne proizlazi iz nepoznavanja Krista i njegova djela, nego iz drhtaja pred veličinom Boga koji toliko vjeruje u čovjeka da mu daje svoju Riječ. Vjernost Boga čovjeku očitovana kroz Riječ – Isusa, poziv je vjernosti čovjeka Bogu. Strah pred Bogom nestaje u prihvaćanju njegove Riječi, jer tada Bog izvodi preobrazbu u meni. Riječ Očeva izgovorena u Kristu svjedokom je njegove ljubavi i jasnoće 'da nas ne vuče za nos'. To i Isus potvrđuje na završetku odlomka rekavši učenicima da ne kazuju viđenja nikome „dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne“ (Mt 17,9). Naime, Isus zna da ni jedna riječ nema smisla dok god nije potvrđena životom, dok nije postala čitljivom u konkretnom životu. Iz te svijesti Isus govori kako ne treba o tome govoriti sve dok ne uskrsne, jer je upravo događaj uskrsnuća jasan polog i životno svjedočanstvo preobraženja. Kristovo preobraženje bez muke, smrti i uskrsnuća – Božjeg spasenjskog zahvata, bilo bi samo jedna od priča u kojoj riječi ne govore, nego postaju svjedokom neistina i laži, a istovremeno uvodeći u prostor nepovjerenja. Ovako pak stvari se bitno mijenjaju. Čitavo nas ovo korizmeno vrijeme potiče na buđenje šutnje u nama, jer upravo je šutnja mjesto Riječi. Šutnja dopušta i stvara prostora odjeku Riječi, odjeku koji zahvaća čitava čovjeka do te mjere da je sposobna dati novu snagu odnošajnoj riječi koja se očituje u konkretnom življenju. „Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao“ (Post 12,4), a o nama ovisi hoćemo li se mi uputiti hodom nasljedovanja Riječi koja rađa šutnjom i uči nas ispravno vrjednovati riječ koja može promijeniti mene i moj odnos prema čovjeku, bratu i sestri, pored mene, ali u konačnici, i nadasve, i odnos prema Bogu.  

- fra3.net/fra Bojan