Printaj članak

Umro od gladi i žeđi pored izvora i datulja

Ponedjeljak, 07. siječnja 2013.

Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožednio. Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.   Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav sretan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi: Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza. Moram biti razuman i trijezan. I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.   Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih uzbere kad li se opet prisjeti: Ne, nisu to datulje, to je fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.   Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov trijezni razum ga upozori: To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.   Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog Europljanina. Jedan od njih reče: Gle neobična čovjeka! Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi. A drugi mu objasni: Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi. Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima. 

- Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom