Printaj članak

U Božjim očima

Nedjelja, 03. travnja 2011.

Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti.   Liturgija Riječi današnje četvrte korizmene nedjelje prožeta je gledanjem, motrenjem. U prvom čitanju Gospodin sprema svog proroka da izvrši djelo koje mu je naložio. Prorok, kao i svaki čovjek, u svom razmišljanju nastoji izvršiti ono što mu je naloženo. On gleda na Jišajeve sinove svojim zemaljskim, ljudskim očima. Gospodin, koji nije pristran, ima sebi vlastito motrenje stvari. Bog nalaže i intervenira kod svoga proroka Samuela da prestane gledati ljudskim očima u izvršavanju svog zadatka i poziva ga da se popne na višu razinu, na Gospodinovu razinu pogleda u srce. Gospodina ne zanima kako je koji Jišajev sin odjeven. Ne zanima ga ljudska vanjština, stas ni jačina, ne zanima ga način i prosudba ljudskog pogleda očima, očima i pogledu koji su potamnjeni. On nalaže svome proroku da gleda u ono što je u srcu. U svom daljnjem odabiru Samuel ne može sam, jer treba birati pogledom s Božje razine, koja je puno viša od čisto ljudske, koja je ovozemaljska. Samuel, osim naloga za izvršenje od Gospodina, ostaje u njegovoj prisutnosti, jer ne može izabrati ispravno Davida. Za ispravan izbor čovjek u životu mora surađivati sa svojim Bogom, jer bez toga čovjek propada (usp. Iz 7, 9b). Vatreni Božji sluga, Pavao, vođen Duhom znao se i Petru usprotiviti kad nije dobro činio u navještaju; danas u drugom čitanju poučava svoje ljubljene da žive u svjetlu. On poziva njih, a tako danas i nas da se odlučimo za ono što je milo Gospodinu, poziva ih da sve iznesu na svjetlost, jer se tamo bolje vidi. Ako krivi čini, stavovi, mišljenja, rane koje nosimo i sve drugo, ostane sakriveno, potisnuto, teško se mijenjaju, uređuju i rane sporo zarastaju (Ivo Andrić). Potiskivanje po sebi nije riješenje, nego je odgađanje onoga što će se ponovno kod nas pojaviti, jer to nismo posložili dobro. Za pravilan rast trebamo to bolje pogledati ili tražiti pomoć pri rješavanju. Naša djela tek pod Isusovom svjetlošću dobivaju pravi sjaj, te time neka postaju sjajnija, a neka mijenjaju zamišljenu sjajnu boju. Kada krenemo na unutarnje, duhovno putovanje i počnemo iznositi svoje stvari na svjetlost kojom Gospodin svijetli, dogodit će se barem dvije stvari: srest ćemo svoju sjenu – otkrit ćemo i razotkriti, možda i priznati neprepoznate dijelove sebe koji nam se ne sviđaju, kojih se sramimo, kojih se bojimo: jednom riječju, mračnu stranu sebe. Svatko od nas ih ima, svatko. Vjerujem da ih je i Majka Terezija imala, kao i Ivan Pavao II ili sv. Franjo. U toj smo stvari zajedno. Nema iznimke. Ali postoji dobra vijest! U tom svom traganju otkrit ćemo i ono lijepo i dobro. No, želimo li da sva naša nutrina bude što ljepša i bolja, moramo se suočiti sa svojim sjenama. Moramo htjeti prihvatiti, možda čak i zagrliti te mračne, slomljene i siromašne dijelove sebe. Naše mane u nama, naše planine i brda se poravnavaju kad ih volimo i s njima se družimo. Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Dolazimo Bogu kroz naše slabosti. Upravo suprotno od onoga što je većina ljudi mislila, upravo suprotno! (fra Richard Rohr) Svoje mračne stvari i slomljenosti, treba s obje ruke u sebi zagrliti i početi to voljeti, na to brižljivo paziti, te to donositi onome koji to može preobraziti u nešto tako lijepo i svijetlo, a ako to ne započnemo činiti ili to ne želimo, neće se dogoditi preobrazba. Isus koji je kralj kraljeva, Bog od Boga, čeka na vratima ljudskog srca, čeka da unese svoju milost, svoje svjetlo koje sve preobražava! Isus u evanđelju gleda oko sebe i susreće svojim pogledom u subotu čovjeka slijepa od rođenja, slušamo u današnjem evanđelju. On mu prilazi i oči mu maže smjesom od zemlje i pljuvačke, a slijepac je progledao nakon što se oprao u ribnjaku i tako postao Isusov svjedok pred narodom. Slijepca su odveli farizejima, budući da je ozdravio u subotu. Farizeji će ga ispitivati o Isusu i odbaciti ga zbog svojih propisa o suboti. Farizejsko srce je slijepo. U slici farizeja ovdje možemo vidjeti i ljude današnjice. Mogu se upitati kako ja prosuđujem stvari oko sebe? U slici farizeja ovdje gledajmo kršćane današnjice ili možda da pogledamo sebe ukoliko to možemo. Prosuđujmo svakodnevno po onome što vidimo svojim srcem. Možemo vidjeti najljepša nesebična djela bližnjega, a to odbaciti kao njegovu promociju, karijeru. Tako sudimo, jer nemamo u svom srcu druge mogućnosti, razloga. Sudimo tako, jer bismo samo zbog toga to i to činili, a ne nikako iz ljubavi i vjere. Srce ostaje slijepo, zatvoreno u svoje kalupe i prosuđuje iz svoje sljepoće. Srećom našom, Božje srce i njegovi kalupi su puno, puno širi i u njima ima mjesta za sve i za svakoga. Nema ljudi koji su višak, jer Isus je prolio svoju krv za svakog čovjeka. Čovjek više vrijedi u Božjim očima nego svi propisi, knjige i zakoni svijeta zajedno, a da je naš Bog čovjekoljubac, to pokazuje Isus ozdravljajući čovjeka te otkrivajući mu se kao Sin Čovječji. Ivan u svom evanđelju koristi slijepca za razračunavanje između Židova i mladih kršćana. Jezgra svađe je pitanje Isusove mesijanske svijesti, pitanje odakle zapravo dolazi Isus, tj. je li doista od Boga ili je samo čovjek. (Felix Porsch) Isus je onaj koji je kršćanima „otvorio oči“ i otvara i danas, pokazao im se kao „svjetlo svijeta“, te će kasnije kršćani i nositi naziv prosvijetljeni. Probudi se ti što spavaš i ustani i zasjaji najljepšim sjajem kršćanine (usp. Ef 5,) jer sad je vrijeme milosno, sad su dani spasa (usp. 2 Kor 6,1-4a). Veliki zaljubljenik u Boga Isusa Krista, sv. Augustin, veli nam da sada trebamo učiti plesati pred svojim Bogom, jer u raju anđeli neće znati što će s nama, jer tamo svi tako slave Boga. Nema odgađanja, sada je čas. Korizma je jako liturgisko vrijeme i ona nije prvenstveno vrijeme u kojemu mi nešto kao „radimo“, nego je vrijeme u kojemu je važnije promišljati o Božjem djelu spasenja koje je izveo i ne prestaje izvoditi i u naše dane. On nas je pomirio sa sobom po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Otajstvom utjelovljenja on je naš ljudski rod iz tame proveo u svjetlo vjere, te nas kroz krsnu vodu novim rođenjem uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Uprimo stoga pogled, ne u same sebe, nego gledajmo u onoga koji je došao i koji dolazi. Učinimo koliko je do nas i molimo ga da nas izliječi od sljepoće srca po svojoj milosti, da možemo primjećivati djela njegova koja izvodi.    

- fra3.net/fra Dario