Djevojčica Mila i njezin simpatični prijatelj Down
Utorak, 21. ožujka 2017. | Broj čitanja: 1689
 
 

Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.

 

U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.

 

Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.

 

- Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan…
Nasmijala se. Pomalo i zasramila.
- Kako se zoveš? - upitala sam ju.

- Mila - odgovorila je tiho.

- A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji?

-Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.

 

Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.

 

- Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.

 

Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo.
Ali polako sam shvaćala…

 

Postoje ti neki ljudi poput Mile.
Drugačiji. Posebniji. Iskreniji.
S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana.
Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.

 

Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe.
A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.

 

I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 

- Magdalena Marđetko
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ti imaš Isusa u sebi
Nedjelja, 12. ožujka 2017. | Broj čitanja: 1510
 
 

 Prije nego što krenete čitati ovaj tekst postavite si pitanje: "Je li baš ja imam Isusa u sebi?" Dobro razmislite prije nego date odgovor, sjetite se na kakve bi sve načine mogli imati Isusa u sebi. Možda vam je i nejasno što uopće znači imati Isusa u sebi. 

Ako postoji i najmanja sumnja da baš vi imate Isusa u sebi ili ga možda ne prepoznajete, dopustite mi da vam dam odgovor na već postavljeno pitanje. Neću se koristiti nikakvim tekstovima s interneta da vam otvorim oči, ispričat ću vam primjer iz vlastitog života koji je meni dao odgovor i otvorio mi oči koje su već bile otvorene, ali slijepe, slijepe da vide da je On tu, baš tu, u meni.
 
 
Oni koji me poznaju znaju već da sam stalno po bolniciama, domu zdravlja, kontrolama i slično. Ništa toliko opasno, anemija, astma, bolesti koje zahtjevaju dosta pažnje i kontroliranja.
Iduća kontrola bi mi trebala biti tek za nekoliko dana, ali mama i brat su trebali u Mostar pa su me nagovorili da idem i ja s njima i obavim šta trebam. Pristala sam.
 
Četvrtak, obično jutro, ništa posebnije od ostalih u tjednu...
Kada smo stigli u Mostar, mama i brat su otišli na jednu, a ja na drugu stranu.
Obavila sam šta sam imala u kratkom vremenu i vratila se da vidim gdje su oni. 
"Idemo li?" pitala sam mamu veselo, a njen odgovor glasio je: "Red je dugačak, ne stignemo sigurno još za pola sata."
Molim? Pola sata? Zezate me? Pa šta da radim još pola sata? 
Ljutito sam se gunđajući vratila i sjela u hodnik.
 
Sjela sam s namjerom da prelistam sve moguće društvene mreže, ali mi je pažnju oduvukao jedan, rekla bih, petogodišnji dječak na kraju hodnika. 
Hmm? Što mu je? Zašto onako gleda u drugu stranu, zašto onako hoda? Zašto drži onu ljubičastu lopticu u ruci? Pa ček, zašto ga onaj čovjek onako čvrsto drži za ruku? 
Ne razumijem ništa.
 
Kroz nekoliko sekundi sam primjetila da se dijete trza, ali i dalje ne mogu shvatiti što mu je, jesu li tu zbog njega ili nekog čekaju.
Polako su se počeli približavati velikom aparatu za slatkiše i sokove, koji se nalazio točno preko puta mene.
 
Nastavila sam gledati, po malo sa strahom jer se dijete stalno trzalo.
Trzajući se, djetetu je iz ruke ispala loptica. O ne!
Kao da vidim, ta loptica će pravo meni pod noge. U meni se pojavila doza straha i pretpostavljam da već pogađate što će se dogoditi.
Da, baš to!
Ta loptica je doskakutala meni pod noge... I što sad?
Dijete trči prema njoj, prema meni, kako da se ponašam?
Najradije bih se ustala i otrčala ali nešto u meni me prikovalo za onu klimavu stolicu i kao da je reklo: "Uzmi je!"
 
Ugledavši dijete ispred sebe, ispružila sam ruku i uzela je.
Osjećajući se hrabro, pružila sam ruku i uz smiješak mu rekla: "Izvoli!" 
Njegov odgovor glasio je: "Hvala!"
Sve bi bilo normalno i ni malo čudno da nisam pogledala prema čovjeku koji je bio s njim i vidjela ga onako šokiranog.
Dotrčao je do nas i drhtavim glasom upitao: "Č č e k a a j, je li on tebi možda nešto rekao?" 
Ne razumijem što se događa, zašto me to uopće pita? 
Ali odgovorila sam: "Da, rekao mi je hvala!" 
U tom trenutku oči su mu se napunile suzama i zamolio me da još nešto pitam dječaka. 
Prvo što mi je palo na pamet bilo je standarno pitanje koje većina nas postavlja djeci, a glasi: "Kako se zoveš?" 
U sekundi sam dobila odgovor, točno iz njegovih usta, bez  bilo kakvog zastajkivanja.
"Ivan", rekao je.
Čovjek do mene je problijedio, ostao šokiran, ispustio suze. 
I tek tada ništa nisam razumjela.
 
Ali, dobila sam odgovor na sva moja pitanja. Jedva govoreći uspio je izustiti: "On, on ne govori od rođenja, još uvijek ne shvaćamo u čemu je problem, bili smo kod raznih doktora, psihologa, psihijatara i logopeda, ali pomaka jednostavno nema." 
Imala sam dojam kao da će skočiti od sreće, ali samo se zahvalio, uzeo mog Ivana i otrčao.
Čekajte, pa, paa, to znači da... da je meni prije par trenutaka dijete progovorilo? Prvi put u životu? Meni? Baš meni? 
Kroz dvije minute mama je naišla i rekla kako su obavili sve i da idemo kući. 
Cijeli dan sam bila u šoku i nisam shvaćala, mislila sam, ovo se ne događa, je li moguće, umišljam li, kao da sam u nekom filmu... Ali uvečer, kada sam legla, shvatila sam da je sve stvarno, da ne umišljam i da nisam u filmu. 
I onda sam si postavila pitanje:" Zašto baš ja?"... I shvatila sam. 
 
On je u meni.
 
Ali On je i u tebi!
On je u svima nama, On progovora kroz nas, On progovora i riječima i djelima.
Dopustite da On progovara i iz vašeg srca, iz vaših usta kao i iz mojih.
Ne potiskujte Ga, ne skrivajte Ga, ne stidite Ga se, jer imate Ga.
Samo razmislite koliko ste sretni što Ga imate, što je baš u vama.
 
Je li sad vidite da je On u svima nama? 
Je li vidite da i vi imate nekih djela kroz koja je On progovorio iz vas, možda niste shvatili da je to bio On, ali bio je. 
On je u nama kada činimo bilo kakvo dobro djelo, čak i ono najmanje, Tu je, On koji je svako naše Ljubav i Dobro!
Njemu nije bitno je li tvoje djelo veliko ili malo, Njemu je bitno da je dobro, da je iz ljubavi.
A ako ima i vas, koji nemate svoje pa čak i ono najmanje dobro djelo, učinite ga, baš sad, baš u ovom trnutku, dopustite da On progovori kroz vas, jer On čeka, molim vas.
Učinite svoj život sretnijim, ljepšim, boljim koračajući zajedno s Njim baš kao i ja...
Tek sada shvaćam kolika je Njegova veličina, kolika je Njegova važnost. Tek sada shvaćam da ja u sebi imam Isusa!
 
Imate Ga i vi, stoga ne dopustite da ostanem zavučen u dubini vašeg srca... Pustite Ga van, pustite Ga da djeluje kroz vas!

- Jana Ljubić
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Kako se nositi s ljutnjom na Božji način
Srijeda, 01. ožujka 2017. | Broj čitanja: 931
 
 

Svatko se mora nositi s ljutnjom s vremena na vrijeme. Ali na koji način? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo prvo razumjeti što je ljutnja ustvari? Ljutnja je emocija koju često karakterizira osjećaj velike nelagode, srdžbe, neprijateljstva, bijesa i osvete. Reakcija ljutnjom je često naš način izražavanja nezadovoljstva životom. To je u Grčkom jeziku definirano kao najjača od svih strasti. Ljutnja počinje osjećajem koji često izražavamo riječima ili postupcima.

 


KORIJENI PROBLEMA


Ljutnja je plod trulog korijena. Jedan od primarnih korijena ljutnje je obitelj. Ljutite osobe potječu iz ljutih obitelji jer nauče njihov model ponašanja i isto se ponašaju te prenose to na svoju djecu.

 


Kada nam ljudi ne vjeruju to je nepravda ali tu ništa ne možeš učiniti, a mi se razljutimo jer osjećamo da to nije fer. Što više mi želimo promijeniti situaciju ili osobu koja nas loše tretira to više nam je to nemoguće učiniti. Ljudi ne mogu promijeniti ljude, jedino Bog može. Zato je najbolje staviti svu svoju snagu u molitvu za tog koji vas napada.
Svađa – je skrivena, potisnuta ljutnja, počinje osudom, ogovaranjem, ocrnjivanjem nekoga i od visokog mišljenja o sebi. Svađa je iznošenje stavova u prepirci sa rasplamsalim emocijama, mržnjom, neslaganjem i ljutnjom ispod površine.

 


Nestrpljivost – često proizvodi ljutnju što nismo dobili ono što smo htjeli u trenutku kada smo htjeli. Kada je naš napredak spriječen ili usporen zbog drugih, lako je postati nestrpljiv. Većina nas se svakodnevno bori s nestrpljivošću, zbog današnjeg ubrzanog načina življenja.

 


Zlostavljanje bilo koje vrste – seksualno, fizičko, verbalno, emocionalno ili mentalno gotovo uvijek vodi u ljutnju. Zlostavljači su nepravedni a to može ostaviti zlostavljanomu osjećaj bespomoćnosti i ljutnje. Zlostavljanje bilo koje vrste može biti ignorirano. Moramo se nositi i raditi s tim da bismo se oslobodili toga.

 


Neodgovorene potrebe – mogu također proizvesti ljutnju. Svi mi imamo potrebe koje mogu i trebale bi biti prepoznate od onih nama najbliskijih; ipak, oni ne znaju i ne razumiju naše potrebe osim ako im mi to kažemo. Čak i tada mogu promašiti ili ne ispuniti naše potrebe. Zato je odgovor otići Bogu s našim potrebama a ne ljudima.

 


Ljubomora – ljutnja uzrokovana ljubomorom je jedna od prvih negativnih emocija spomenuta u Bibliji. Postanak 4 nam govori o tome kako je Kain ubio Abela jer je bio ljubomoran. Ovo je jedan od najekstremnijih rezultata ljubomore, ali nas to samo podsjeća na to kako opasna može biti ljubomora.
U današnjem društvu ljudi osjećaju da njihov status ovisi o njihovom poslu ili poziciji u Zajednici. Zbog ovakvog stava oni se boje da će netko biti promoviran iznad njih. Ljubomora provocira kod njih pokušaj da budu važni u očima ljudi. Ako imaš ovaj problem, razumi da te Bog stavio tu gdje jesi s razlogom. On zna što je u tvojoj budućnosti i može biti da te trenira za tu budućnost sada. Postoji velika razlika između toga biti sposoban i biti spreman za određeni posao. Zato ne prezirite male početke. Zapamti da moraš odgovoriti Bogu. Naša nagrada dolazi od poslušnosti specifičnim pozivima koje je On smjestio u naše živote, a ne od velikih stvari koje mi izvršimo kako bi svijet bio zadovoljan.


Drugi korijen koji vodi u ljutnju uključuje strah od suprotstavljanja, nesigurnost i osjećaj da smo kontrolirani od strane posla ili drugih ljudi i njihovih problema. Ja sam se nekada ljutila na ljude koji me kontroliraju. Dok mi Bog nije rekao jedan dan „Kriva si koliko i oni jer si im pustila da to čine“. Ne bismo trebali stavljati pretjerano veliki pritisak na sebe dajući previše obećanja jer ne želimo nekome reći NE.

 


MASKE LJUTNJE


Ponekad koristimo maske kako bismo prekrili stvari koje ne želimo da drugi vide. Kada su ljudi puni ljutnje obično misle maskiranjem držati druge dalje podalje od prave slike. Tako se mi skrivamo iza različitih maski kako bismo prevarili druge i naveli ih da misle o nama da smo nešto što ustvari nismo. Otkrila sam da te ljudi više respektiraju ako podijeliš stvarnog sebe sa njima nego da pokušavaš sakriti. Na posljetku, ljudi ti mogu reći ako nešto nije u redu.

 


Možeš ti misliti da skrivaš svoju ljutnju ali ona će već naći načina da izađe van – ili kroz tvoj glas, govor tijela ili stav. Neki koriste masku 'mrtav hladan'. Kad ih netko naljuti oni kažu da opraštaju ali postanu hladni, ne pokazuju toplinu ili emocije u odnosu sa tom osobom. Ovi ljudi žive usamljeno jer se boje da će biti povrijeđeni, izbjegavaju bliskost.

 


Klasični primjer je maska „izabirem bol “. Oni izabiru bol živeći izolirano, usamljeno unatoč tome što rade na problemima, odlučni da razviju dobre prijateljske odnose.
Drugi vole koristiti masku 'povlačenja'. Oni kažu da nisu ljuti na tebe ali ipak odbijaju razgovarati sa vama ili jedino komuniciraju kad je baš neophodno ali i to uz gunđanje ili kimanje glavom. Kada izbjegavaš boraviti sa osobom na koju se ljutiš skrivajući se iza maske – to nije rješenje.

 


SUOČI SE S ISTINOM


Ako želiš velike i moćne stvari koje Bog ima za tebe, moraš doći do korijena ljutnje i suočiti se s njim. Oslobodi se maske i suoči se sa stvarima koje se događaju u tvom životu, a koje su prouzročile tvoje ponašanje takvo kakvo je danas.
Priznaj da se sam ne možeš popraviti. Dok se ne iščupa korijen nastavit će rasti jedan loš plod za drugim. Prečesto živimo život boreći se samo sa lošim plodovima našeg ponašanja, ali nikada ne idemo iskopavati dovoljno duboko da bi došli do korijena problema. Zapravo kada se suočimo sa ljutnjom moramo izabrati bol. Kada dublje kopamo da bismo iskopali loš korijen to je bolno ali je jedini preostali način da se problem iskorijeni. Postoji i pozitivna patnja koja se događa kada činimo što je ispravno ili možete ići po đavolskom planu. Zapamtite, isti đavao koji te navodi na to da slijediš svoje osjećaje kasnije će te osuditi što si to učinio. Ti moraš odlučiti da li želiš bol koja te vodi u novo područje slave ili da zadržiš staru bol i pokušavaš ju sakriti dok ona raste u tebi.

 


Petar nam kaže da budemo balansirani i umjereni i da se odupremo đavolskim napadima (1.petrova 5:8,9). Kada počneš osjećati ljutnju to je pravo vrijeme da vježbaš samokontrolu. Ti možeš imati dobar razlog za ljutnju ali to nije izgovor da ostaneš u takvom stanju. Unatoč poricanju ili osuđivanju toga, zamoli Boga da ti pomogne da se nosiš s tim na pozitivan način.
Rim 12:21 daje dobar savjet: nemojte dozvoliti sebi da zlo zavlada vama već ga nadvladajte dobrim. Kada te đavao napada, umjesto da 'poludiš' blagoslovi nekoga. Odgovoriti na dobar način je direktno suprotno od onoga što neprijatelj želi od tebe. Osujeti njegov plan da te drži uzrujanog.

 


To ne dolazi samo po sebi i nije uvijek lako, ali ako mi učinimo ono što možemo Bog će učiniti onošto mi ne možemo.
Nemojte biti brzi u prepuštanju duhu ljutnje tj. nemojte se brzo razljutiti ili uznemiriti jer ljutnja i uznemirenost stanuju u prsima budala (Propovjednik 7:9). Moramo okrenuti ljutnju i ljude koji su je prouzročili Bogu da On to sredi. Osveta je moja, Ja ću im platiti govori Gospodin (Rim 12:19). Vjeruj Bogu i On će to srediti za tebe i ZAŠTITI TE. Ti ne možeš promijeniti prošlost ali kad je daš Bogu on će to upotrijebiti da ti donese bolju budućnost.

 


JE LI LJUTNJA GRIJEH?


Je li sva ljutnja grijeh' Ne, ali neka jest. Ljutnja nekada služi u korisne svrhe, tako da nije obvezno grijeh. Biti u kušnji da učiniš nešto samo po sebi nije grijeh.
Ali kada se ne odupreš napasti onda jest grijeh; kada svejedno to učiniš – tada postaje grijeh. Bog nekada dopusti da osjetimo ljutnju, ali čak i kada doživimo istinsku nepravdu u životu ne smijemo našu ljutnju pokazivati na neprikladan način. Moramo paziti kako ne bismo dozvolili ljutnji kako nas ne bi uvela u grijeh. Efežanima 4.26,27 kaže nam 'Kada se ljutiš ne griješi; nemoj nikada dozvoliti svojoj ljutnji da se zadrži nakon zalaska sunca.' Odbij dati đavlu bilo kavu šansu da dobije uporište u tvom životu kroz ljutnju.

 


Svaka ljutnja, bez obzira na uzrok, ima isti efekt u našem životu. Uzruja nas i prouzrokuje osjećaj pritiska. Držati ljutnju u nutrini i pretvarati se da je nema može biti opasno po naše zdravlje. Većinom samo povređujemo sebe a osoba koja nas je naljutila nije ni svjesna toga.

 


Zato moramo preuzeti odgovornost za našu ljutnju i naučiti da se nosimo s njom. Poradi na tom, donesi odluku i to će ti donijeti otpuštanje pritiska.
Ja sam u životu prolazila kroz surova razdoblja i dugo godina ova iskustva su kod mene prouzročila da se osjećam jadno. Bila sam toliko ljuta zbog zlostavljanja u djetinjstvu da me je to učinilo ogorčenom osobom, punom mržnje. Bila sam ljuta na sve ali jednog dana Bog me je suočio s tim i rekao „Joyce, hoćeš li dozvoliti da te to učini ogorčenom ili boljom osobom?“

 


To mi je privuklo pozornost i ja sam pronašla pozitivan način da procesuiram svoju ljutnju. To je bio novi početak za mene. Kada se suočite sa svojom ljutnjom i odlučite srediti to na Božji način, moguće je to prebroditi. Duh Sveti daje nam snagu da budemo stabilni i da hodamo u plodovima Duha. Mi imamo moć oprostiti onima koji su prema nama nepravedni i voljeti grozne osobe.

 

- J. Meyer
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ne možeš dati ono što nemaš
Petak, 17. veljače 2017. | Broj čitanja: 892
 
 

Voljeti i biti voljen je ono što čini naše živote vrijednima. Mnogi ljudi su iskusili neki period života kada su se osjećali ne voljeno. Tijekom tog vremena je vrlo lako zadržavati se u negativnim mislima, ali time dozvoljavamo da nas one kontinuirano vode u nesreću i depresiju.

 


Ljubav je snaga za život. To je ono što motivira ljude da svaki dan ustanu i idu dalje. Ljubav daje životu svrhu i smisao. Gdje god pogledaš, možeš vidjeti ljude koji traže ljubav... ali oni traže na krivim mjestima. Bog je ljubav, i oni nikad neće naći ono što traže dok ne otkriju Njega.

 


Ljudi traže ispunjenje u životu na različite načine. Ovi načini im se čine dobri u početku ali eventualni neuspjeh ih ostavlja frustriranima, razočaranima i praznima. Jedini način kako mogu pronaći istinsko ispunjenje koje tako očajnički traže jest da izaberu hodati u ljubavi – zapravo da stave ljubav u akciju tako što će posezati za ljubavlju i pružati je drugima.

 


Ubrzo nakon što sam se obvezala Bogu, počela sam slušati ljude kako govore o važnosti ljubavi prema drugima. Od kada sam željela živjeti u skladu sa Biblijom, željela sam hodati u ljubavi, ali jednostavno nisam mogla. Tjerala sam se...ali nema snage koja bi to pratila. Stalno sam pravila planove poboljšanja ali ih nisam mogla provesti do kraja.

 


Neispunjena želja je frustrirajuća. Osjećala sam se vrlo frustrirano i pitala sam se što nije u redu sa mnom. Bila sam nestrpljiva s ljudima. Bila sam legalist (onaj koji naginje stavu da se spasenje može postići djelima) i gruba, osuđivala sam, surova, sebična i nisam opraštala – i to je tek početak liste. Što sam se više trudila da hodam u ljubavi postajala sam gora.

 


Počela sam shvaćati da ja nisam mogla voljeti druge jer ja nikad nisam primila Božju ljubav za sebe. Ja sam znala da u Bibliji piše da me Bog voli ali ja nisam osjećala Božju ljubav u svom srcu. Pitala sam se kako nas Bog može voljeti ovako nesavršene?

 


Bog nas voli jer to želi – to mu je ugodno. Bog nas voli jer je Njegova priroda da voli i on će nas uvijek voljeti. Njegova je ljubav bezuvjetna. Zapravo ne postoji ništa što bismo mi moglo učiniti da izbjegnemo Njegovu ljubav. Njegova ljubav je snaga kojom On oprašta naše grijehe, liječi naše emocionalne rane i popravlja naša slomljena srca.

 


Vremenom sam shvatila da sam duboko voljena od Gospodina jednostavno zbog toga tko sam ja a ne zbog toga što ja činim za Njega. Konačno sam mogla odustati od pokušavanja da Njegovu ljubav steknem radeći neke stvari, za koje sam mislila da me čine vrijednom Njegove ljubavi.

 


Jednom sam počela primati Božju impresivnu bezuvjetnu ljubav i bila sam sposobna početi ga voljeti zauzvrat i slobodnije davati ljubav drugima. Iako je Božja beskonačna ljubav bila u meni, nisam je mogla dati drugima bez straha.

 


Svatko na svijetu želi biti voljen i prihvaćen, i ljubav Božja – taj prekrasni dar koji nam Bog besplatno daje – zadovoljava tu potrebu. Njegova ljubav se izljeva na nas i onda se može izlijevati kroz nas na druge.

 


Sada vidim sebe kao posudu punu blagoslova. Sada želim biti osoba koja može izlijevati Božju ljubav u živote ljudi oko mene. Otkrila sam da sam uvijek sretnija kada odaberem da usrećim druge.

 


U Bibliji, Bog zove Kršćane - sol Zemlje. On očekuje od nas da “posolimo” živote onih oko nas. Sav život je bezukusan bez ljubavi. Ljubav je sol, snaga za život i razlog da se digneš u jutro.

 


Svaki dan može biti uzbudljiv ako počnemo sebe promatrati kao Božje tajne agente, koji samo čekaju da pospu sol na živote svih koje susreću. Mi znamo da, zato što smo duboko voljeni od Boga, neće nikad nestati te ljubavi, bez obzira koliko mi davali od sebe.

- J. Meyer
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
» Sabor Frame 2017
21/08/17 | Čitanja: 381
Fokus
 Od 5. do 7. svibnja 2017. godine u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Mostar) paralelno su održani Nacionalni izborni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna izborna skupština Franjevačke mladeži (Frame). Sudjelovali su članovi nacionalnih vijeća Frame i OFS-a, područnih vijeća, odabrani delegati, nacionalni duhovni asistent Frame, fra Antonio Šakota,  nacionalni duhovni asistent OFS-a, fra Domagoj Simić te fra Zvonimir Brusač, nacionalni duhovni asistent OFS-a u Hrvatskoj i Ana Fruk iz međunarodnog vijeća Frame. Nacionalna skupština započela je sv. Misom u petak koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Nakon kratkih pozdrava i međusobnog upoznavanja Skupština je započela svojim aktivnim radom izvještajem područnih predsjednica, Marije Trogrlić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina o životu i radu Frame na područnoj razini u protekloj godini. U subotu su svoj izvještaj podnijeli nacionalna predsjednica, Anđelka Oreč,  nacionalna voditeljica formacije, Ana-Marija Knežević i nacionalni duhovni asistent, fra Antonio Šakota. Po završetku izlaganja izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za rad u idućoj godini. U nastavku je uslijedilo predavanje fra Antonia Šakote na temu Ljubavi. U poslijepodnevnim satima održana je izborna skupština koju je predvodila Matea Galić, nacionalna ministra OFS-a. Novo vijeće Frame Bosne i Hercegovine čine: Predsjednica: Doris Trogrlić (Frama Sarajevo) Potpredsjednica: Ana Galić (Frama Mostar) Tajnica: Klaudija Vujica (Frama Brestovsko) Blagajnica: Marija Brbor (Frama Humac) Voditeljica formacije: Ana-Marija Marijanović (Frama Mostar)              Međunarodni delegat: Nikolina Konta (Frama Tuzla)   U nedjelju nam se pridružila Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, te uz konstruktivne savjete pomogla u donošenju smjernica za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernice Nacionalne skupštine su: Neka Nacionalno vijeće Frame BiH: Organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH; Raspiše natječaj za logo i himnu Frame BiH koje će predstaviti na Drugom Nacionalnom susretu Frame BiH; Nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove; Razmotri i donese moguća rješenja o izmjenama Statuta Frame BiH do sljedeće Nacionalne skupštine Frame BiH; Razmotri moguće izmjene u Pravilniku Framafesta BiH; Organizira Humanitarnu akciju Frame BiH o svetkovini svetog Franje;   Neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH: Nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije; Nastavi zauzeto raditi na formaciji imajući u vidu Nacionalni priručnik za formaciju   Kapitul i skupština su završeni zajedničkim nedjeljnim misnim slavljem.  
Naša La Verna
Vruć neki dan. Devetnice počele. Navještaj početka nove školske godine. Ja opet odlutala, kao uvijek ljeti. Ali, poslije devetnice bilo je klanjanje. Bila sam na klanjanju i ostavila dušu na crkvenoj klupi. Isplakala potok za sve ožednjele vukove u šumi. Pogledala u onaj tamjan kako pleše po najljepšoj crkvi na svijetu. Svojim plesom me zadivio. Duh Sveti. Znam, to je bio On. U jednom trenutku sam osjetila nenormalne trnce. Neke vruće trnce, koji u meni gore i hoće živjeti. Mislila sam da mi je došlo zlo i onda sam se odjednom sjetila što sam večer prije molila Boga. Molila sam ga da pokopa čovjeka koji je nekad u davnoj prošlosti ostavio svoje korijenje u mom tijelu i s vremena na vrijeme izađe na vidjelo. Htjela sam svim srcem pokopati tu staru osobu i u potpunosti završiti gradnju nove. Ti trnci. To je bio lijek. Za moje misli, moju dušu, srce i tijelo. Ti trnci su bili čisti Duh Sveti koji mi uslišava molitvu i koji dopušta mom novom, boljem biću da diše, da diše plućima koje je stari čovjek gušio. I osjetim, ja dišem. I osjetim duša mi je izliječena. I osjetim da me opet primio. Osjetim da Ga moje srce opet shvaća kao Najboljeg Prijatelja, a na jedno vrijeme je u potpunosti zaboravilo na Njega. Nisi mi jasan Isuse, iako toliko silno želim biti barem nalik Tebi. Nije mi jasno što me primaš svako 3 mjeseca, što me primaš nakon svakog mog lutanja? Nije mi jasno zašto ja ne mogu prema Tebi biti barem upola dobra kao što si Ti prema meni? Sama sebi nisam jasna, kako uopće uspijem zalutat pokraj takve ljubavi. Najveće i čiste. Najčišće na ovom svijetu. Kako uspijem otići od svjetlosti u tamu. Zašto, kako, koliko još puta? To mora da je ono ljudsko u meni što mi ne da mira, i čega se uporno pokušavam riješiti ali nisam dovoljno jaka. Ali nekako mislim da jesam dovoljno Tvoja. Ustvari znam samo da sam Tebi u svakom slučaju dovoljna, a ostalo je na meni. Na meni je birati: svjetlo ili tama, ljubav ili mržnja, blizina ili udaljenost. Sasvim slučajno znam za što se od sada odlučno borim. Isuse, vjeruj mi, ovaj put Ti stvarno vjerujem i ovaj put ću stati uz tvoju svjetlost vješto krijući tamu ljudskosti koja mi ne da mira, koja mi ne da Tebe. Ali Isuse, biti Tvoja je sve što ja želim biti, sve što trebam i sve što već jesam. Samo moram malo bolje kopati, u sebi, da iskopam još više Tebe. Jer ja znam Isuse, tu si. Uvijek si tu. Ti nikada i nisi otišao, hvala Ti na tome.