Dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i pakiranjem od 6 boca voćnog soka te započeo svoju pustolovinu.

Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova. Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.

Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka. Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.

U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao natrag do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći smiješak do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je: »Što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«
Odgovorio je: »Objedovao sam s Bogom«. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: »Znaš što! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio«.

U međuvremenu starac, također prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovu licu i upitao ga je: »Tata, što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?« Odgovorio je: »Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom«. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: »Znaš što! Puno je mlađi nego što sam mislio.«

Članovi jedne od većih crkvi u gradu slavili su stotu godišnjicu osnutka. Nakon gozbe preostalo je mnogo hrane. Odlučili su tu preostalu hranu podijeliti beskućnicima, ženama i djeci u obližnjem prihvatilištu za beskućnike. I dok je vani padala kiša, ljudi su iskrcavali hranu među kojom se nalazila velika torta. Netko je primijetio: »Nadam se da je danas nekome rođendan.« Jedna beskućnica je odgovorila: »Svaki dan kad imamo krov nad glavom je blagdan!«

Isus je znao što znači biti beskućnik. Rekao je: »Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.« Nitko nije toliko suosjećao sa siromašnima kao Isus.

Apostol Jakov je naglasio potrebu da vjernici materijalno pomažu jedni druge: »Ako su neki brat ili sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: 'Idite u miru, utoplite se i nasitite se!' a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što koristi?«

Moramo pomagati duhovnim beskućnicima kako bi pronašli nebeski dom time što im navijestimo Evanđelje, ali nikako ne bismo smjeli zanemariti one prave beskućnike kojima nedostaju materijalna dobra. Moramo pokazati ljubav prema siromašnima, beskućnicima, samohranim majkama i svima kojima je potrebna materijalna pomoć. Učinimo nešto!

Bože, želim živjeti i ponašati se kao Učitelj Isus Krist, pomažući svima koji su u potrebi.

Ti nisi ni svjestan koliko misliš svojim srcem. Srcem primjećuješ ljude i stvari. O srcu ovisi tvoj odnos prema okolini. Do čega ti je od sveg srca stalo, to ćeš zagovarati svim svojim razumom i svom snagom vlastite volje. Tvoje srce odlučuje o stvarima zbog kojih želiš živjeti. Tvoje srce odlučuje o vrijednostima, o politici, o svjetonazoru za koji se želiš boriti. Srce čini tvoj um mutnim ili bistrim.

Jedini propis srca je ljubav. Ako ti je srce ispunjeno egoizmom i nepovjerenjem, tvoj um neće nikad pronaći put do mira. Ljudi se ne vole međusobno i zato se ne ujedinjuju. To što postižu je u najbolju ruku labilna ravnoteža na temelju obostranog nepovjerenja. Stoga ne bi trebalo govoriti o miru, kad je riječ tek o veličanstvenim konferencijama koje se bezuspješno održavaju na samom vulkanu, kad je riječ tek o sjedenju jednih kraj drugih pod visokim naponom u jedno te istoj kući, u jednoj te istoj zemlji.

Mir i sreća nisu nikakvi proizvodi razuma, nego stvari srca, nastojanja srca. Svaki zajednički život je u biti promašen ako čovjekovo srce nije zdravo. Stoga je prva, a ujedno i najvažnija zadaća svakog čovjeka: kultura srca!

Dvije su se žene upustile u uređivanje vrta. Prva, imenom Jelica imala je predivan vrt, jer ga je marljivo obrađivala. Druga je, nazovimo je Ivana, promatrala što se događa kod susjede. U njezinom je vrtu sve izgledalo golo. »Da, moj vrt je lijep, ali mnogo sam truda uložila u njega«, rekla je Jelica.

Ivana je počela okopavati tlo, posijala je sjemenje cvijeća i rekla: »Ajde, sada niknite!« Mnogo se trudila da joj vrt procvjeta. Vikala je na sjemenje i pjevala im predivne pjesme, čitala im priče, ali biljke nikako da niknu.

»Što da radim?« - upitala je Ivana susjedu. »Pusti ih na miru«, rekla je Jelica. »Neka ih obasjava sunce, neka ih zalijeva kiša. Uskoro će proklijati sjemenje koje si posijala.« I jednog dana niknule su male zelene stabljike. »Konačno«, uzviknula je Ivana, »moje sjemenke se više ničega ne boje i počele su rasti! Ali imala si pravo, imati lijep vrt i uzgojiti cvijeće je vrlo težak posao!«

Mnogi su svjesni da je vrlo teško rasti i sazrijevati u pravednosti. Moraju provoditi mnogo vremena u čitanju i proučavanju Božje riječi, u molitvi i razvijanju svoje vjere u društvu s ostalim vjernicima. Ali napredak u svetosti još uvijek ovisi o Bogu. I dok nas obasjava Njegovo lice i zalijeva kiša Njegove ljubavi, tek ćemo tada niknuti i rasti. Tada će pravda niknuti i zavladati pred svim narodima. Ne budite obeshrabreni ako ono što ste posijali sporo raste. Naime, uskoro će i vaš vrt procvjetati predivnim cvjetovima pravednosti.