Vjera – hod s Riječi
Nedjelja, 20. ožujka 2011. | Broj čitanja: 989
 
 

Društvene prilike u kojima živimo svjedoče o sve češćoj pojavnosti nazvanoj popularno inflacija riječi. Time se zapravo želi izreći kako riječ koja je izgovorena često i nema neki značaj, tj. gubi svoj prvotni smisao.

 

Danas kao da je sve više, upravo zbog ovakvog shvaćanja, zaboravljena i ona stara narodna poslovica: „Čovjeka se veže za riječ, a vola za rogove“. Inflacija riječi nudi riječ, svakakvu, i najčešće nikakve vrijednosti, u svim trenutcima dana i života, pružajući instant i laka rješenja u samo nekoliko koraka, te kao takva stvara u čovjeku prostor ogorčenosti, otuđenja i zaboravljenosti. Ogorčenost na sebe, otuđenje od drugih i zaboravljenost Boga plod je riječi koje pršte iza svakog ugla, na svim mogućim reklamama, po ulici i autobusima, na televiziji i radiju, na mobitelu i Internetu. Takvom učestalom prisutnošću riječi gube svoju prvotnu i kvalitativnu snagu koja se prvenstveno očituje u razmišljanju o njima. Izgubivši volju za razumijevanje riječi, u čovjeku se budi pitanje smisla tolikih riječi i odgovornosti za one (ne)izgovorene. Nedostatak vremena i bujica riječi čovjeka strmoglavljuje u prostore koji ne pripadaju njemu, u prostore neslobode i ropstva čiji su svjedoci sve češći razlomljeni životi mnogih obitelji.



Današnja nam Božja riječ suprotstavlja ovakvo poimanje ljudske riječi. Ako pažljivije pročitamo sva tri svetopisamska čitanja bit će nam jasno već na prvi pogled kako je riječ drukčije vrjednovana te upućuje na drukčiju stvarnost i uvodi u različite prostore. Prvo nam čitanje tako govori o Abrahamu i o njegovu pozivu riječima: „Gospodin reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog'“ (Post 12,1). Ovaj nam redak svjedoči kako Bog nije Abrahamu pokazao niti obrazložio razlog promjene mjesta, nego mu je samo rekao „Idi!“. Vjerovati nekome na riječ zasigurno je najdublja dimenzija vjerovanja. Riječ ne pretpostavlja neku sigurnost, ona nema moć korisnosti da bismo iz nje izvukli neku dobit za sebe. Vjerovati riječi znači zakoraknuti na tlo kojemu nije vidljiva podloga, ne znati po kakvom tlu se gazi i u kakav životni rizik se ulazi, no u svemu tome dovoljan je poznati glas kojeg se spremno slijedi. Riječ ne govori toliko svojom značenjskom formom, koliko govori svojim egzistencijalnim odgovorom. Nekome na riječ možemo povjerovati samo iz iskustva ljubljenosti onoga koji daje svoju riječ u polog. Abraham je svjestan toga i prihvaća iskorak u prostor rizika, pristaje izići iz sigurnosti svojega zavičaja i okrilja očeva doma te ući u rizik hodanja vjerom koja se nalazi na tankoj crti između života i smrti, blagoslova i prokletstva, uspjeha i neuspjeha.



Drugo čitanje poslanice Timoteju svjedoči nam kako se riječ odgovora može živjeti jedino po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim po svojem naumu. Riječ ima toliku snagu da može ubiti, ali ima i snagu da može pozvati u život. Riječju Boga, kroz zajednicu, svaki krštenik je pozvan otkrivati u sebi odabranost i ispravno povjerenje u riječ Istine. Povjerovati Bogu na riječ, znači odgovoriti na njegov poziv, staviti se u izgradnju vjere kojoj rizik nije stran. Takva nas vjera ostavlja potpuno ogoljenima pred Bogom i braćom, jer je ogoljenost posljedica susreta s istinom Riječi i ona nas osposobljava primiti oproštenje i dar spasenja.

Evanđelje nam također u poznatom odlomku o Preobraženju, govori o glasu Očevu i njegovoj riječi kojom potvrđuje Isusa svojim Sinom. No, taj glas u odabranim apostolima Petru, Jakovu i Ivanu izaziva strah. Evanđelist Matej to svjedoči ovim riječima: „Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše“ (Mt 17,6). Ispravno shvaćajući taj strah zaključujemo kako on ne proizlazi iz nepoznavanja Krista i njegova djela, nego iz drhtaja pred veličinom Boga koji toliko vjeruje u čovjeka da mu daje svoju Riječ. Vjernost Boga čovjeku očitovana kroz Riječ – Isusa, poziv je vjernosti čovjeka Bogu. Strah pred Bogom nestaje u prihvaćanju njegove Riječi, jer tada Bog izvodi preobrazbu u meni. Riječ Očeva izgovorena u Kristu svjedokom je njegove ljubavi i jasnoće 'da nas ne vuče za nos'. To i Isus potvrđuje na završetku odlomka rekavši učenicima da ne kazuju viđenja nikome „dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne“ (Mt 17,9). Naime, Isus zna da ni jedna riječ nema smisla dok god nije potvrđena životom, dok nije postala čitljivom u konkretnom životu. Iz te svijesti Isus govori kako ne treba o tome govoriti sve dok ne uskrsne, jer je upravo događaj uskrsnuća jasan polog i životno svjedočanstvo preobraženja. Kristovo preobraženje bez muke, smrti i uskrsnuća – Božjeg spasenjskog zahvata, bilo bi samo jedna od priča u kojoj riječi ne govore, nego postaju svjedokom neistina i laži, a istovremeno uvodeći u prostor nepovjerenja. Ovako pak stvari se bitno mijenjaju.



Čitavo nas ovo korizmeno vrijeme potiče na buđenje šutnje u nama, jer upravo je šutnja mjesto Riječi. Šutnja dopušta i stvara prostora odjeku Riječi, odjeku koji zahvaća čitava čovjeka do te mjere da je sposobna dati novu snagu odnošajnoj riječi koja se očituje u konkretnom življenju. „Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao“ (Post 12,4), a o nama ovisi hoćemo li se mi uputiti hodom nasljedovanja Riječi koja rađa šutnjom i uči nas ispravno vrjednovati riječ koja može promijeniti mene i moj odnos prema čovjeku, bratu i sestri, pored mene, ali u konačnici, i nadasve, i odnos prema Bogu.

 

- fra3.net/fra Bojan
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!