Vjera – hod s Riječi
Nedjelja, 20. ožujka 2011. | Broj čitanja: 934
 
 

Društvene prilike u kojima živimo svjedoče o sve češćoj pojavnosti nazvanoj popularno inflacija riječi. Time se zapravo želi izreći kako riječ koja je izgovorena često i nema neki značaj, tj. gubi svoj prvotni smisao.

 

Danas kao da je sve više, upravo zbog ovakvog shvaćanja, zaboravljena i ona stara narodna poslovica: „Čovjeka se veže za riječ, a vola za rogove“. Inflacija riječi nudi riječ, svakakvu, i najčešće nikakve vrijednosti, u svim trenutcima dana i života, pružajući instant i laka rješenja u samo nekoliko koraka, te kao takva stvara u čovjeku prostor ogorčenosti, otuđenja i zaboravljenosti. Ogorčenost na sebe, otuđenje od drugih i zaboravljenost Boga plod je riječi koje pršte iza svakog ugla, na svim mogućim reklamama, po ulici i autobusima, na televiziji i radiju, na mobitelu i Internetu. Takvom učestalom prisutnošću riječi gube svoju prvotnu i kvalitativnu snagu koja se prvenstveno očituje u razmišljanju o njima. Izgubivši volju za razumijevanje riječi, u čovjeku se budi pitanje smisla tolikih riječi i odgovornosti za one (ne)izgovorene. Nedostatak vremena i bujica riječi čovjeka strmoglavljuje u prostore koji ne pripadaju njemu, u prostore neslobode i ropstva čiji su svjedoci sve češći razlomljeni životi mnogih obitelji.



Današnja nam Božja riječ suprotstavlja ovakvo poimanje ljudske riječi. Ako pažljivije pročitamo sva tri svetopisamska čitanja bit će nam jasno već na prvi pogled kako je riječ drukčije vrjednovana te upućuje na drukčiju stvarnost i uvodi u različite prostore. Prvo nam čitanje tako govori o Abrahamu i o njegovu pozivu riječima: „Gospodin reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog'“ (Post 12,1). Ovaj nam redak svjedoči kako Bog nije Abrahamu pokazao niti obrazložio razlog promjene mjesta, nego mu je samo rekao „Idi!“. Vjerovati nekome na riječ zasigurno je najdublja dimenzija vjerovanja. Riječ ne pretpostavlja neku sigurnost, ona nema moć korisnosti da bismo iz nje izvukli neku dobit za sebe. Vjerovati riječi znači zakoraknuti na tlo kojemu nije vidljiva podloga, ne znati po kakvom tlu se gazi i u kakav životni rizik se ulazi, no u svemu tome dovoljan je poznati glas kojeg se spremno slijedi. Riječ ne govori toliko svojom značenjskom formom, koliko govori svojim egzistencijalnim odgovorom. Nekome na riječ možemo povjerovati samo iz iskustva ljubljenosti onoga koji daje svoju riječ u polog. Abraham je svjestan toga i prihvaća iskorak u prostor rizika, pristaje izići iz sigurnosti svojega zavičaja i okrilja očeva doma te ući u rizik hodanja vjerom koja se nalazi na tankoj crti između života i smrti, blagoslova i prokletstva, uspjeha i neuspjeha.



Drugo čitanje poslanice Timoteju svjedoči nam kako se riječ odgovora može živjeti jedino po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim po svojem naumu. Riječ ima toliku snagu da može ubiti, ali ima i snagu da može pozvati u život. Riječju Boga, kroz zajednicu, svaki krštenik je pozvan otkrivati u sebi odabranost i ispravno povjerenje u riječ Istine. Povjerovati Bogu na riječ, znači odgovoriti na njegov poziv, staviti se u izgradnju vjere kojoj rizik nije stran. Takva nas vjera ostavlja potpuno ogoljenima pred Bogom i braćom, jer je ogoljenost posljedica susreta s istinom Riječi i ona nas osposobljava primiti oproštenje i dar spasenja.

Evanđelje nam također u poznatom odlomku o Preobraženju, govori o glasu Očevu i njegovoj riječi kojom potvrđuje Isusa svojim Sinom. No, taj glas u odabranim apostolima Petru, Jakovu i Ivanu izaziva strah. Evanđelist Matej to svjedoči ovim riječima: „Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše“ (Mt 17,6). Ispravno shvaćajući taj strah zaključujemo kako on ne proizlazi iz nepoznavanja Krista i njegova djela, nego iz drhtaja pred veličinom Boga koji toliko vjeruje u čovjeka da mu daje svoju Riječ. Vjernost Boga čovjeku očitovana kroz Riječ – Isusa, poziv je vjernosti čovjeka Bogu. Strah pred Bogom nestaje u prihvaćanju njegove Riječi, jer tada Bog izvodi preobrazbu u meni. Riječ Očeva izgovorena u Kristu svjedokom je njegove ljubavi i jasnoće 'da nas ne vuče za nos'. To i Isus potvrđuje na završetku odlomka rekavši učenicima da ne kazuju viđenja nikome „dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne“ (Mt 17,9). Naime, Isus zna da ni jedna riječ nema smisla dok god nije potvrđena životom, dok nije postala čitljivom u konkretnom životu. Iz te svijesti Isus govori kako ne treba o tome govoriti sve dok ne uskrsne, jer je upravo događaj uskrsnuća jasan polog i životno svjedočanstvo preobraženja. Kristovo preobraženje bez muke, smrti i uskrsnuća – Božjeg spasenjskog zahvata, bilo bi samo jedna od priča u kojoj riječi ne govore, nego postaju svjedokom neistina i laži, a istovremeno uvodeći u prostor nepovjerenja. Ovako pak stvari se bitno mijenjaju.



Čitavo nas ovo korizmeno vrijeme potiče na buđenje šutnje u nama, jer upravo je šutnja mjesto Riječi. Šutnja dopušta i stvara prostora odjeku Riječi, odjeku koji zahvaća čitava čovjeka do te mjere da je sposobna dati novu snagu odnošajnoj riječi koja se očituje u konkretnom življenju. „Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao“ (Post 12,4), a o nama ovisi hoćemo li se mi uputiti hodom nasljedovanja Riječi koja rađa šutnjom i uči nas ispravno vrjednovati riječ koja može promijeniti mene i moj odnos prema čovjeku, bratu i sestri, pored mene, ali u konačnici, i nadasve, i odnos prema Bogu.

 

- fra3.net/fra Bojan
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.