Neka je stara žena umrla i anđeli je odnesoše na posljednji sud. Pregledom njezinih dokumenata sudac je ustanovio da nema iza sebe gotovo nijednog milosrdnog djela, osim što je jednom nekom gladnom prosjaku pružila mrkvu. Jedno jedino djelo učinjeno iz ljubavi odnijelo je prevagu i presuda je glasila da je zbog te mrkve ženi osigurano mjesto u nebu. Dotična je mrkva predočena sudu i predana ženi. U trenutku kad ju je uzela u ruke ta se mrkva počela dizati u visinu, kao da je netko podiže nevidljivim koncima, noseći ženu sa sobom u nebo.
Uto se pojavi neki prosjak. On se uhvati za porub ženine haljine i nastavio se zajedno s njom dizati uvis. Treća osoba držala se čvrsto za prosjakova stopala i dizala se u visine. Vrlo brzo stvorio se čitav lanac ljudskih bića koja su jednom jedinom mrkvom nošena u nebo. I kako god to nevjerojatno zvučalo, žena uopće nije osjećala težinu brojnih pojedinaca ispod sebe; ona ih u biti nije ni primjećivala, budući da je očima bila okrenuta prema nebu.
Uzdizahu se sve više, dok napokon nisu dospjeli pred nebeska vrata. Tu se žena okrene da još jednom baci pogled na zemlju i vidje svoju pratnju. Bila je ozlojeđena! Zapovjednički podigne ruku uz povik: »Da ste smjesta nestali, svi! Ovo je moja mrkva!« Zbog zapovjedničke kretnje morala je ispustiti mrkvu iz ruke i strmoglavi se zajedno sa svima njima u dubinu.
Svako zlo na ovome svijetu ima jedan jedini uzrok koji glasi: »To je moje!«
Facebook
Myspace
E-mail
Print27/07/10 | Broj čitanja: 121 | Autor: ''Blagotvorna riječ za svaki dan'' (str. 223)
