Frama kao ovisnost, zatvor i opsesija
Četvrtak, 25. siječnja 2018. | Broj čitanja: 227
 
 

  Dragi čitatelji naše stranice, donosimo vam jedan lijepi tekst " Frama kao ovisnost, zatvor i opsesija" , u obradi naših triju framašica Antonije Mandić, Nike Gugić i Anamarie Skoko.

 

 

Ma Bože, nije li grijeh nazvati nešto ovako savršeno ovisnošću? Ova Frama je čisti poziv da se usudimo živjeti evanđelje poput našeg oca Franje, onako u siromaštvu, u radosti, čisti i ponizni, onako do kraja, ovo je poziv na koji nas poziva sam Isus. Nije li sramota uopće pomisliti da je ovo ovisnost?

 

Bože, pa gdje si sada? Nema te. Nigdje. Tražim te u najdubljim djelovima svoga srca. Kucam. Zovem. Gdje si!? Ne čujem tvoj glas, a želim tek da mi prozbori jesam li u pravu ili ipak nisam.      

-No dobro. Možda ipak želiš da sama odgonetnem. Da sama spoznam je li ovo pravi put. Zar ne, Bože?

Da, osjetim sada. Osjetim da blago klimaš glavom i da se zagonetno smješkaš. Ovo možda smiješno zvuči, ali imam osjećaj da želiš da otkrijem jednu veliku tajnu, vjekovima skrivanu od svijeta, želiš da ju otkrijem prvo u sebi, a onda ju podijelim s drugima.

 

Dakle, da vidim.. Ovisnost? Ma to je loše. Ovisnosti su grozne, one razaraju čovjeka. Kada uđeš u probleme sa ovisnošću prestaješ i voljeti i jesti. Prestaješ raditi sve što je ljudsko. Svašta čovjeku može oduzeti život: nož, metak, otrov.. Ali.. čovjeka u čovjeku ubije samo ovisnost. Dakle, ne! Ovisnosti su zlo. Ne može to biti to.

A možda opsesija? Da! Opsesija! Ili možda.. ipak ne? Drugačije je nego ovisnost, ali svejedno nije na dobrom glasu.

Ne mogu ja ovo. Treba mi pomoć, Bože. Daj, molim te.

-Još uvijek samo smiješak, ha? No dobro onda..

Da vidimo dalje.. Frama je zatvor. Ona, kad uđeš u njezine dubine, zarobljava i ne dopušta da iziđeš. Ne dopušta ti da odeš od nje. Kada se napokon susretneš s njom, zagrli te poput starog prijatelja kojeg nisi vidio godinama. I ne pušta.. Ima smisla! Ali, pa ni zatvor nije pozitivan. Ne, ne želim usporediti Framu sa nečim negativnim. Ma kakvi.

 

Moje misli se miješaju.. ovisnost.. opsesija.. zatvor..? U mojoj glavi odvija se vječna kolotečina misli. Kad shvatiš bit Frame, želiš svaki dan biti  tu. Želiš biti na Brijegu, negdje oko crkve, u framskoj, na sastancima. To su ona mjesta za koje se vežeš nekim nevidljivim silama koje te uvijek vuku da im se vraćaš. Ovaj Brijeg je naša La Verna. Framska je naša La Verna. Baš kao što je naš brat Franjo imao svoju La Vernu, i mi imamo svoju. Vraćamo joj se kad god smo potišteni, sami, pa znamo da tamo uvijek ima netko. Vraćamo joj se i kada smo sretni, jer sreća je stostruka ako ju podijeliš.

 

Ah, sve je ovo istina. Ali u mojoj glavi odzvanja rečenica: “Frama je zatvor!”. Ne mogu to prihvatit. Nije lijepo. Odbojno je, grubo i neprivlačno. Pa kada bih nekome rekla: “Frama je zatvor, ona te zarobljava.”, vjerojatno nitko nikada ne bi došao u nju. Pa u zatvoru nema nitko normalan. Svi su ludi. Možda u tome i jest bit. Možda se u ovoj rečenici krije sva mudrost. Mi smo Franjini i Isusovi luđaci. Ta lude svijeta izabra Bog.

-U mojoj glavi se još uvijek vrte iste misli i nema im kraja.

Bog: “Umjesto ovisnosti rekao bih ljubav. Je li to ono što želiš čuti?”

-Da, da Bože, Frama je ljubav. Tako savršeno zvuči.

Bog: “Umjesto opsesije rekao bih život, zar ne?”

-Da Bože, originalan si!

Bog: “Znaš, možda Frama i je zatvor, možda je opsesija, možda i ovisnost. Ali, jedno je sigurno, framaši su ljubav, framaši su život. Oni su svjetlo. Oni su moja utjeha i nada kada boli. Odazivaju se na moje pozive. Katkad ih zovem da pomognu svojemu bratu u velikim stvarima, ponekad su to sitnice, tek da pruže osmijeh ili zagrljaj. Nekad su to neke drugačije stvari. Zovem ih da očiste svoju La Vernu ili da napišu koju riječ o sastanku. I znaš što je najbolje od svega? -Oni se uvijek odazovu. Svaki put kada učine nešto lijepo ili kada jednostavno dignu ruku i kažu: “Evo, ja ću.” oni utaže moju žeđ. Dakle, oni su ljubav koja taj zatvor čini drugačijim od svih drugih, običnih zatvora. Oni su svjetlo koje vlada tim zatvorom.  Zatvorom čijih vrata sam ja stražar. “

Franjo: “Frama je moja ovisnost. Uvijek sam tu. Ne napuštam framaške prostorije. Čekam framaše. Provodim vrijeme s njima. Zar me ne prepoznaju? Nije potrebno mnogo da me prepoznaju. Samo neka zatvore oči i čvrsto vjeruju da sam tu. I sada. Ovdje među njima. “

-Franjo!? To si ti!

Klara: “Frama je moja opsesija. Tu sam za vas. Uz Franju.”

-Klara!

Da.. da, da, da! Sada kužim. Božji zatvor, Franjina ovisnost, Klarina opsesija. Da! To je to. Frama je zatvor, ovisnost i opsesija. A mi? Mi smo izabrani.

 

- Tri framašice
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»  Imate puno problema u životu?
11/11/18 | Broj čitanja: 84 | Autor: Nepoznat autor
»  Mnogo se nauči u pola sata samoće s Bogom
29/10/18 | Broj čitanja: 67 | Autor: Sv. Ignacije Lojolski
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija!   Nalazimo se na početku kolovoza i iza nas su upisi u srednje škole, upisi na fakultete, polaganje ispita i sve one „slatke brige“ koje obilježe početak ljeta. Većina ljudi se već i vratila sa godišnjih odmora, dok brucoši, srednjoškolci i dobar dio studenata još uvijek uživaju u ljetu i njegovim ljepotama. Najteže pitanje svakog osamnaestogodišnjaka je zasigurno „Što studirati i čime se baviti u životu?“ Bez obzira što upisivanjem na određeni fakultet većinom prestaje potraga za odgovorom na ovo pitanje, odlučili smo porazgovarati s umjetnicom koja ne krije svoje zadovoljstvo oko vlastitog zanimanja. Njena životna priča svakako krije neiscrpnu snagu koja može poslužiti kao poticaj kako za mlade, tako i za one malo starije.     Za početak, možete li se ukratko predstaviti čitateljima naše stranice? Hvaljen Isus i Marija! Moje je ime Magdalena Džinić Hrkać. Rođena sam kao drugo dijete peteročlane obitelji u Tuzli. Tijekom djetinjstva, progonjeni ratnim zbivanjima, preselili smo u Dubrovnik gdje sam završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Trenutno živim i radim u Širokom Brijegu, gdje sam se nakon dodiplomskog i poslijediplomskog studija Ars sacra na ALU Sveučilišta u Mostaru, udala za prekrasnog muža Marija Hrkaća, te smo uz Božju volju dobili dva sin. Svima je poznato trenutno teško egzistencijalno stanje u našem podneblju, pa samim time stalni je posao neizvedivo pronaći, no o tome nešto kasnije.     Kako ste otkrili svoj talent i što Vas je motiviralo? Priča o otkrivanju mog talenta zaista je čudnovata – rano djetinjstvo. Imali smo zadatak za domaću zadaću iz likovnog nacrtati jorgovane. Istoga dana, dok sam pješačila kući iz škole, putem sam zastala, ubrala jednu grančicu od četiri grozda jorgovana, sjela na klupu i u tišini promatrala cvijet u svojim rukama. U trenutku su se sva čula u meni probudila, te sam opčinjena ljepotom, mirisom, bojama stvorenog od jedinog Stvoritelja, odmah otrčala kući i počela crtati. Tada je nastala „erupcija“, iz mene su počela izlaziti djela od kojega je svako bilo nagrađivano i pohvaljivano od strane nastavnika, iako mi nikada nije bilo jasno zašto. Jedino što mi je bilo kristalno jasno je činjenica o tome da to nije moj trud, već DAR. Dar kao terapija za teško djetinjstvo hipersenzibilnoj djevojčici – meni. Kao što sam već spomenula, moje djetinjstvo, odrastanje, adolescencija i mladost bili su prekidani više puta zbog ratnih i drugih zbivanja, no za to bi trebalo napisati roman. Mladost, kao i svi drugi, provela sam burno uz mnoge padove i uspone, iako je cijelo moje biće osjećalo kako me Božja ruka prati.       Jeste li odmah u početku željeli upisati akademiju ili ste imali afiniteta i prema nekim drugim predmetima u školi? Kada govorimo o želji upisa na akademiju, naravno bila je žarka. No, nisam vjerovala u tu mogućnost jer smo živjeli u siromašnim uvjetima. Iako sam od djetinjstva znala da sam rođena za umjetnost, ipak nisam odmah nakon srednje škole upisala akademiju, već sam radila. Uz stručne predmete (crtanje, slikanje, modeliranje) voljela sam i književnost, filozofiju, psihologiju, povijest umjetnosti, povijest glazbe i druge predmete.       Možete li otkriti našim čitateljima, tko Vam je uzor u umjetnosti i koje Vam je najdraže umjetničko djelo? Moj uzor u umjetnosti i u životu je moj profesor iz srednje škole, jedini živući vrhunski kolorist današnjice Josip Pino Trostmann, koji se zajedno s mojom majkom Ružicom borio za mene i podupirao nas na sve moguće načine za upis na akademiju. Ovdje treba istaknuti kako nije bilo „telefonskih poziva“, niti povlačenja veza, već isključivo predani rad, vjera u talent i pravednost komisije na akademiji. Da, taj veliki čovjek i moja majka odredili su moj život i nema dovoljne riječi zahvale za to. Što se tiče umjetničkih djela, može se reći da su mi svi najdraži, a istovremeno i nisu. Istaknula bih, između ostalih, umjetnike poput Marc Chagalla i Ive Dulčića.       Na koji način stvarate i gdje pronalazite inspiraciju? Što se tiče mog osobnog slikarskog djelovanja, to vam je poput molitve. Potrebna mi je osama, prostor i materijal. Bogu zahvaljujem za obitelj koja, iako često ne razumije moja djela, omogućuje mi sve što trebam – isključenje iz realnog života. Inspiracija je u Bibliji, u svakoj stvorenoj stvari, sjaju očiju moje djece, u travčicama, vjetru, u oblacima, u duši, ali ipak najviše u evanđeljima.       Erich Maria Remarque kaže: „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa.“ Kako komentirate ove riječi i što možete reći o poimanju umjetnosti u današnjem društvu? (mišljenje o neoplasticizmu i pokretu De Stijl?) Riječi njemačkoga pisca iz 1898. godine Erich Maria Remarque „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa“, mogu protumačiti na dva načina: subjektivni i objektivni. Subjektivno – i nema puno djela koja me ostavljaju bez daha, dok gledajući stvari objektivno mogu reći da me sva djela ostavljaju bez daha, neka pozitivno, a neka negativno. No, to je već dublja psihologija i psihološko isčitavanje djela. O neoplasticizmu i pokretu De Stijl, definitivno mogu reći da je u pitanju umjetnost. Propitivanje nečega novoga, pojednostavljivanje na minimalističke forme, tri osnovna pravca, tri osnovne boje, lišavanje svega suvišnog. Znamo kako je riječ o pokretu iz 1920. godine, nastalom u Nizozemskoj, sa zagovornikom Piet Mondrianom na čelu. Pa ipak, smatram umjetnošću sve ono što izlazi iz nutrine, a bilo koju vrstu plagijtorstva ili komercijalne umjetnosti držim za nužno zlo potrebno za puko preživljavanje.       Zašto ste odabrali baš sakralnu umjetnost? Zašto sam odabrala baš sakralnu umjetnost? Sakralna umjetnost je izabrala mene, a ja sam se samo predala u Božje ruke, ako me razumijete.        Kakvu ulogu Bog zauzima u Vašem životu? Na pitanje kakvu ulogu Bog zauzima u mom životu, odgovor je jedna – broj jedan, Alfa i Omega, Sveprisutni, Svemogući, Gospodar gospodara, Gospodin jedini, Gospodar života i smrti, pravedni Sudac, milosrdni Otkupitelj, Tvorac života, sve Njemu pripada. Da se razumijemo, ne smatram se ni sveticom ni fanatikom, ali On je uvijek uz mene, uvijek vjeran, čak i onda kad sam ja daleko. U srcu uvijek šapuće, vodi, jača, umiruje u ovim nemirnim ovozemnim olujama. Oh da, kad je bila Njegova volja na djelu okrenuo je moj život za 380°. Vjerujem kako je čekao samo moj vapaj i moje „Evo me!“. Prošlo je puno godina, obraćenje je došlo naglo i još uvijek traje i trajat će dok On ne odluči reći „Ovoj duši je kraj.“  Vjera u život vječni i vječnu radost s Njim drži me na životu i to se jako vidi u mojim djelima.       Rekli ste da imate djecu. Jeste li kod njih prepoznali talent? Dozvolite mi da vam predstavim naše sinove: Mihael - stariji, ima 8 godina, pokazuje sklonosti prema sportu i matematici, voli čitati, voli crtati i slikati. Dosta je otvoren i komunikativan, no za sada više naginje sportu i znanosti, dok njegov mlađi brat Petar, koji ima tek nepunih 7 godina, djeluje samozatajno, introvertirano. Petar uranja u svoj svijet mašte i stvara iz ničega nešto, što se samo meni usudi otkriti. Da, Petar je naslijedio talent i to je nedvojbeno, još jedan umjetnik u obitelji. No, da ne bude zabune, osobnog sam uvjerenja kako svaki čovjek ima dar za nešto, ali malo tko uspije otkriti što je to, jer nažalost jako malo ljudi radi na sebi.         Jeste li oduvijek zamišljali svoj život ovakvim? Je li teško biti umjetnik? Ne, nisam zamišljala svoj život ovakvim, nisam zamišljala budućnost uopće. Silno sam željela biti majka i Bogu hvala, jesam. Veliki je blagoslov imati obitelj koja te prihvati kao umjetnicu, iako znam da sigurno nije lako živjeti s umjetnicima. Veliki je blagoslov imati podršku u obitelji, pozivu i poslu. Da je lako biti umjetnik, NIJE, ali ja sam jedna od onih sretnijih.       Mislite li da biste bili zadovoljniji da ste odabrali neki drugi put? Ne, nikako ne bih bila sretnija, ni ispunjenija da sam odabrala neki drugi put u svom životu. Sve je upravo onako kako treba biti i ništa nije slučajno.       Kakvo iskustvo imate u radu s mladima? O iskustvu rada s mladima mogu reći da dajem sebe i talenti prihvaćaju, slušaju, poštuju i upijaju. Velika je to čast, ali još veća odgovornost. Tu je vrlo bitna i uloga roditelja i njima treba naglasiti vrijednost i potencijal, te potrebu djece i omladine za podrškom najbližih. Već sam radila u Gimnaziji u Grudama i u Posušju, u Prvoj osnovnoj školi Klanac, a osim toga privatno držim tečaj crtanja i slikanja za sve uzraste od 5 do 50 i više godina. Već sam tri osobe usmjerila na akademiju na daljnje školovanje i razvijanje talenta, a sada imam zadatak mlade izuzetne talente usmjeriti prema srednjoj Umjetničkoj školi Gabrijela Jurčića u Mostaru. Imam i učenike starije dobi, ali kako ja ne radim amaterski već profesionalno, neki su već skočili u simbolično sakralne apstrakcije i ispunjeni su, unatoč sredini koja ih ne razumije i sputava.       Za kraj, što biste poručili mladima? Evo jedna mudra izreka koju sam pročitala baš na prekretnici života i koja je djelovala odmah „AKO MISLIŠ KAKO JE TEŠKO UČINITI PRAVU STVAR - VARAŠ SE. TEŠKO JE OTKRITI ŠTO JE PRAVA STAVAR, A KADA JE JEDNOM OTKRIJEŠ - TEŠKO DA JE NEĆEŠ UČINITI!“ Dozvolite mi savjet i poruku: nemojte žuriti odmah nakon srednje škole upisati bilo kakav fakultet. Uzmite godinu dana pauze, radite sve poslove koje možete, jer nijedan posao nije sramotan ako ga časno obavljate. Dok radite poslove koji „nisu za vas“ lakše ćete otkriti svoj pravi poziv, a samim time ćete primiti snagu od Boga i odlučnost kako biste se uhvatili u koštac sa životom i borbama koje vas čekaju. Ne dozvolite si biti sljedbenici „pomoditeta“, niti ljudskih očekivanja, uzmite PAUZU! Poslušajte svoje srce i u njemu Božji glas kad vam odgovori – to je to, to si ti. SPREMAN SI ZA ŽIVOT! Neka vas u svakom trenutku prati Božja ruka i bdije nad vama Božji blagoslov.       Zahvaljujemo se Magdaleni što je pristala podijeliti svoje iskustvo s našim čitateljima. Nadamo se kako je i ovaj intervju još jedan dokaz da čovjek može biti sretan i ispunjen, neovisno o tome kako društvo komentira naše izbore i što od nas očekuje. Jednom prilikom, profesor glazbene umjetnosti, na satu nam je rekao :“Razmislite što ćete upisati. Dobro razmislite. Taj posao ćete raditi cijeli život i ja svoj ne bi zamijenio ni za kakav drugi na svijetu.“ Nije bitno što društvo smatra prihvatljivim, već što je za vas i za vaš život prihvatljivo. Predajte se u Božje ruke i tek tada ćete biti zadovoljni svojim životom, jer on treba izgledati tako kako izgleda.   A sada nekoliko umetničkih djela naše Magdalene.    „Sjedinjenje“ 80x80 cm akril na platnu, 2017.       „Plodov I“ 100x100 cm komb. teh. na platnu, 2017.     „Plodovi“ 110x90 cm, akrilik na platnu, 2018.     Mir i dobro !    
Naša La Verna
25. rujna 2018.   I eto, dogodi se da nađeš braću na najčudnijim mjestima. Možda. Ja sam svoje krvno nesrodne našla u autobusu za Međugorje. Išli na duhovnu obnovu.   Znaš, koliko god puta sam čula da su prva obećanja nešto posebno, nisam to vjerovala. Tek mi svanulo kad sam se penjala na Podbrdo. Kad sam dala sebe u onu molitvu, kad sam kleknula ispred Majke i zahvalila. Opet ja i moj dramatični um, plakala dok sam molila. Dok sam izgovarala molitve, poput izgladnjela čovjeka. Ispunila me ona Kuća Mira, baš time. Mirom. Dok su naši framaši pjevali, ja sam se osjećala tako puno. Toliko ljubavi sam tu večer imala u sebi da je moje srce osjećalo kao da će puknuti. Majka me spasila. Doslovno. Ja dosad još nisam sišla s Podbrda da bar jednom nisam opalila na pod, ali tu večer ni jednom nisam pala. Znala sam da je to bio neki znak. Tražila sam ga. Za neke svoje tamo stvari. Isto kao da mi je rekla "Čuvam te. Idi." Tu večer sam pogledala u njeno lice, njeno predivno lice. I riječi samo izvirale iz mene. Rijeka.   Super je ta sreća bila, ali sam se dan poslije osjećala tako umorno i tamno. Jedva jedvice se natjerala da odem na misu, oči mi se sklapale. Ali otišla. Znaš, tu sam se baš probudila. Kao da je fratar sišao s ambona i opalio mi zaušku. Odjednom sam se zapitala šta mi je bilo. Nešto kao da je opet planulo u meni.   Rekla sam sama sebi da ovo neću više uraditi. Postoje dani koji nisu dobri, naravno. Ali opet, s dna imaš pogled prema nebu. Samo sklopi ruke i moli. Moli ponovno, ponovno, ponovno. Pokušaj, uvijek vrijedi.   Da te Bog nije htio tu, na točno tom mjestu, ti ne bi ni postojao. On uvijek ima plan. Život je jedna velika, spetljana crta. Samo prati. Ostavit će prekrasnu rečenicu.   I zapamti: nikad nećeš proživjeti nešto dvaput.