Ljepota zornice
Nedjelja, 17. prosinca 2017. | Broj čitanja: 1089
 
 

U 5.10 zvoni alarm, gledam jel normalan, šta mu je, gdje će ranije, lagano gašenje i okretanje glave na drugu stranu jastuka. 

Zvoni drugi u 5.15, on mi je još draži za izgasiti. 
Njega doživim ko prodavačica u trgovini onog čovjeka što je zadnji u redu a ispred njega ima još 10 ljudi. Znači, ni n od nimalo. 
Ali onaj treći u 5. 20 stvara pomutnju u glavi, hoću li ili neću ustat?
Toplo u krevetu, vani prehladno, još ako kiša pada, "ako ne pada onda zamislim da pada" , nije ni u kući baš najtoplije, ipak je 5 ujutro, sve ide na to da se utopi čovjek u zemlju snova. 
Ali Bogu hvala, ipak ustaneš se!
Nakon toga nisi dobar jedno 10 minuta. Hodaš po kući, pališ svjetlo, ideš u wc da opereš zube a na kraju ne znaš tko tu koga pere. Ti njih ili oni tebe. 
Nakon toga nastupa brže spremanje nego kad ti nenadano banu gosti u kuću pa ti u žurbi bacaš svugdje one stvari koje su bile po kući, samo da gosti ne vide kako je neuredna kuća bila. 
Onda kasnije kad gosti odu kući vadiš onu majicu iz vitrine, hlače ispod kauča, čarape iza zavjese. U takvom stanju mi je i glava kad ustanem u 5 ujutro. 
Ali onda ljepota života. 
Izlazak na hladnoću i lagano razbuđivanje, dolazak pred Crkvu. 
Ljudi su već došli, auta koliko hoćeš, svi nekako dišu na škrge, isparava onaj hladan zrak iz svakoga, nekome iz usta, nekome iz ušiju, ali ajde dokle god se diše dobro je. 
Ko je došao ranije, sjeo je u klupe, tko nije, još jedna fina žrtva ljubavi- stajanje. 
Najveća ljepota zapravo nastupa kad započne Sveta Misa, jer tada svi ostave iza sebe ovo smušeno jutro, stresove, brige, snove, alarme, jorgane. 
Ostaje najveličanstveniji događaj, nebo na zemlji, Sveta Misa! U ovom slučaju, zornica. 
Zbor se diže, anđeoski glasovi se spuštaju niz naše uši ali nam ulaze i u srce, harmonija i sklad zbora se osjeti u svakom uhu koje je došlo čuti Božju riječ i slavljenje. 
Velika je ljepota, barem meni, vidjet toliko ljudi koji su žrtvovali svoj san, žrtvovali sebe to jutro i došli zahvaliti Bogu. 
Došli otvorit srce Bogu da se rodi u njihovom srcu. 
Da se ne rode samo breskvice i dunavski valovi ove godine. 
One prije umru nego što se rode, s obzirom kakva navala bude na njih poslije Polnoćke. 
Nego da se stvarno rodi Isus u srcu mom i tvom. 
Moćno je kada ti se Bog rodi u srcu a rađa se svako jutro nanovo baš kada mu dođeš na Svetu Misu. 
Tu je najprisutniji. 
Tu Ga ima previše, moraš Ga pokupit sve i da nećeš. 
Samo da poslušaš Evanđelje, slušao si Ga, eto doze Ljubavi, mira i snage za današnji dan. 
Ako slučajno "odspavaš" Evanđelje (što nije dobro), ako si poslušao čitanje prije toga, opet si Ga čuo. 
Ako si i tada razmišljao o nekim lijevo-desnim stvarima, prilikom Pretvorbe nećeš moći odlutat jer ako ništa moraš kleknut. 
A ne klečiš pred bilo kim. 
Ne kleči se pred nikim nego samo pred Bogom. 
Tada gledaš Isusa u punini, Njegovo Tijelo i Krv, to je tvoja snaga duhovna. 
To je ono što ti Bog daje svako jutro u zornici. Daje ti Sebe. 
Još tko primi Pričest, taj čovjek svijetli. 
Svijetli mu duša, ne treba kupovat one lampice za Božić. 
Šta će mu lampice, ima Boga u sebi.
U duhovnom svijetu ti ljudi svijetle i tu svjetlost nose svojim domovima, na radna mjesta, u školu i svjetlost u njima raspršuje svaku tamu. 
Još mini propovijed svećenika ti malo razbistri mozak, potakne te na razmišljanje, ulijeva ti vjeru, nadu i Ljubav. 
Sve se vrti oko nečeg lijepog, mora čovjek biti bolji. 
I onda kad završi sveta Misa, čovjek se osjeća dobro, mirno, fino, snažno, spremno za početak novog radnog dana, naravno za one koji idu na posao. Za one koji idu kući, krevet ih čeka, jorgan još više, jastuk najviše. 
I onda kad se zamisliš malo poslije svega toga, pa stvarno ova Misa extra, popravi mi dan. 
A nemoj zezat?
Ljepota je to velika. 
Kao što tijelo treba hranu da preživi, treba i duša. Zato se dobro osjećaš. 
Predobro je vidjet zajedništvo koje nas spaja svako jutro, sreću na licima ljudi u 6 ujutro, radost poslije Svete Mise pa i onaj osjećaj kad ti čovjek pruži Mir. 
Ti njemu želiš dobro, on tebi i ako ništa malo ti ruku odmrzne. 
Na kraju krajeva imaš i bonus: "prekrasno hladno jutro, čist zrak, ljepotu koju ne bi doživio da si se probudio u podne". 
Tu je i radio Međugorje sa finim Gospinim pjesmama za dobro jutro.
Nije loš ovaj život samo kad bi cijenili ono što imamo a ne prepoznajemo. 
Ali treba se namučiti za nešto lijepo. 
U 5 i 10 alarm će i sutra zvoniti, hoće i u 5.15. 
U 5.20 također. 
Tko može ustat, tko se osjeća da je pozvan učiniti tu žrtvu Ljubavi, tko vjeruju u Ljepotu zornice.....
Dođi i probaj. 
Pomisliš li na Boga i Gospu koji te pozivaju, ti si već na nogama. 
Da te cura ili momak poziva došao bi jer znaš da te čeka nešto lijepo i da se isplati.
Ali ima nešto još daleko ljepše što te budi svako jutro kad nema alarma, ima nešto što ti otvara oči i daje tvom srcu da kuca svaki dan, ima nešto što ti je sve dalo u životu i nikad te nije odbilo. 
Daleko veća ljubav od cure, momka, posla, sna, bilo kojeg čovjeka, bilo kojeg stvorenja. 
Dolaziš Onomu tko je stvorio Ljubav. 
Apsolutna Ljubav i Milosrđe, Isus Krist!

- Josip Jelinić
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!