Dar malog anđela
Petak, 03. veljače 2017. | Broj čitanja: 567
 
 

Bio jedan maleni anđeo koji se rado naginjao nad ogradu da iz raja poviruje prema zemlji. Zemlja bijaše tako daleko da ju je jedva uočavao, no svejedno ju je dugo i zamišljeno promatrao…

 

Ostali anđeli, radoznali zbog nostalgije maloga anđela, obavijestili su o tome Blaženu Djevicu Mariju.

 

Jednoga dana približi se ona malom anđelu i nježno ga upita:



Što radiš ovdje, mali moj anđele?“

 

Anđeo se ohrabri i reče: „Tako bih volio poći na zemlju.“

 

„Na zemlju? Zar ovdje nisi sretan?“

 

„Oh, Djevice draga, sretan sam, ali imam veliku želju: sići dolje s Isusom za božićne blagdane. Jedan anđeo čuvar mi je rekao da na zemlji ima djece i da su to bića jako slična nama. Želio bih ih vidjeti i odnijeti im kakav dar.“

 

Nakon toga je zašutio, ne usudivši se podići pogled. A da je učinio, vidio bi Mariju kako mu se smiješi. Pa i tada, dok se ona udaljavala, mali je anđeo u duši osjećao sigurnu nadu.

 

Stigla je Badnja večer, a mali je anđeo bio izabran da prati Isusa za njegova uobičajena pohoda zemlji. Djevica Marija mu je osobno spremila košaricu punu darova – igračaka i raznih poslastica.

 

Čim se počela spuštati noć, anđeo krene prema zemlji. Isus nikad ne ostavlja svoju Crkvu, ali njegova je prisutnost najživlja u svetoj božićnoj noći. Tada se i nebo i zemlja ispune anđelima koji ljudima dobre volje donose obilje milosti.

 

Mali anđeo spustio se kroz mračnu noć ostavljajući za sobom svijetlozlatni trag na nebu. Kako se približavao zemlji, sve je bolje vidio morske valove, guste borove šume pokrivne snijegom i doline u kojima se nazirala sela s crkvenim zvonicima u sredini.

 

Isus je rekao: „Eno ondje je selo, ondje ćeš naći mnoštvo dobre djece. Poljubi ih umjesto mene, ali polako i nježno da se ne probude, i ostavi im darove. Čim prve zvijezde počnu gubiti sjaj, vrati se u raj.“

 

Mali anđeo obeća da će poslušati i pođe svojim putem.

 

Mali je anđeo ulazio u kućice i promatrao djecu dok spavaju. S njihovih lica mogao je pročitati koja su bila dobra a koja manje dobra. Prvima je na čelo utisnuo poljubac u Isusovo ime, a na one druge pala je njegova suza. Kako nije bilo mnogo zločeste djece, plakao je samo malo. Kad su prve zvijezde počele gubiti sjaj, njegova je košara bila prazna i on se počeo spremati za povratak u raj. Tek što se podigao iznad sela, ugleda malu kućicu na osami koju prije nije vidio.

 

„Nadam se da ondje neće biti djece“, pomisli zabrinut dok se spuštao. Provirio je kroz prozor. Unutra je bilo dijete. Spavalo je u lišću pokriveno samo poderanim gunjem, a bilo je tako lijepo da anđeo nije mogao odoljeti da mu se ne približi kako bi ga bolje vidio. Odmah je shvatio da je riječ o dobru dječaku: redovito je molio, slušao je mamu, koja je bila siromašna žena, a upravo bijaše otišla u crkvu moliti pomoć od Isusa. Dječak je nešto sanjao, no vidjelo se da mu je hladno, jer u kući nije bilo drva, nije se ložilo, a i zdjele bijahu prazne. Mali je anđeo sve to gledao i dok je pretraživao svoju košaru, potekle su mu suze niz lice. Da je ostao barem jedan kolač ili jabuka! Ali ničega više nije bilo, i nije mogao udijeliti dar ovomu dječaku, osim da ga poljubi u Isusovo ime. No dječak se toga neće ni sjećati. Anđeli imaju moć da djeci u san pošalju lijepe stvari, ali mali je anđeo odmah odustao od takve ideje, jer je znao da bi bilo okrutno probuditi se nakon lijepa sna u hladnoj i praznoj sobi. Sabere se i cijelim svojim srcem pozove upomoć Blaženu Djevicu Mariju.

 

Dok je kroz prozorsko okno promatrao nebo, anđeo dođe na sjajnu ideju. Odleti brzo do prve zvijezde, dohvati je i odmah se vrati postavivši je na ognjište. Bijedna se sobica istog časa jako osvijetlila i ugrijala. Na ognjištu je zakuhao lonac, a iz njega su se širili najljepši mirisi. Zvijezde uistinu mogu običnoj vodi podariti najraznovrsnije okuse i boje, pretvarajući je u mlijeko, med, čokoladu i druge neodoljive slastice. Mali je anđeo zagrlio dječaka i kroz prozor odjurio na nebo, jer Bog ne želi da anđeli hodaju okolo po zemlji i da ih ljudi vide.

 

Kad se probudio, dječak ugleda žareću zvijezdu na ognjištu i majku koja je začuđeno zastala na pragu.

 

„Mislim da sam vidjela anđela kako je izlazio onuda“, rekla je pokazujući na prozor. „Vidjela sam vrhove njegovih krila.“ Tada joj je sve bilo jasno: bilo je božićno jutro.

 

Mali anđeo je u međuvremenu jurio prema nebu najbrže što je mogao: upravo je svitalo i mnoštvo se anđela bilo već okupilo oko Blažene Djevice Marije.

 

“Umalo si zakasnio, mali anđele“, rekao je Isus smiješeći se, što je bio znak da je dobre volje. Dok je prolazio kroz zlatna glavna vrata, okrenuo se i začuđeno zastao: ondje dolje na plavome nebeskom svodu u nizu krasnih zvjezdica bila je crna rupa. Isus to na svom povratku nije zamijetio, ali Bog bi to odmah vidio i upitao: „Tko je to učinio?“

 

Mali anđeo više ne bi smio ići na zemlju i gledati djecu. Prvo nije uspio biti ljubazan prema svima, a drugo, da bi to popravio, usudio se narušiti predivno Božje djelo.

 

Mali je anđeo, jecajući neutješno, zastao na stubištu. Marija je odmah primijetila da plače, ali on joj nije mogao objasniti zašto, samo je pokazao na zvjezdanu krunu, divno Božje djelo, i prazno mjesto jedne od zvijezda. Marija je istoga časa sve razumjela, vidjela je u duhu i siromašnoga dječaka i njegovu majku kako sjedaju za stol da pojedu krjepku juhu. Uze jednu od zvijezda koje se krasile njezin plašt i dade je malom anđelu.

 

„Idi, stavi je na prazno mjesto!“ rekla je blagoslivljajući njegova krila da bi mogao što brže letjeti.

 

Nakon toga, mali se anđeo vrati u raj radostan i sretan: dolje na nebeskom svodu prema zemlji, sjala je Marijina zvijezda. Bila je divna, mnogo ljepša od ostalih, jer je sjala daleko većim sjajem. Gospodin je također prepoznao tu zvijezdu, ali nije ništa rekao; on nikad ništa ne bi rekao protiv Blažene Djevice Marije.

 

I ljudi na zemlji prepoznali su tu zvijezdu, pa su je prozvali Jutarnjom zvijezdom. Ona se uvijek prva pojavljuje, posljednja se gasi, a sjaji jače od
ostalih zvijezda, jer je zvijezda nebeske Gospe.

 

- Bruno Ferrero
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
» Djevojčica Mila i njezin simpatični prijatelj Down
21/03/17 | Broj čitanja: 1326 | Autor: Magdalena Marđetko
» Ti imaš Isusa u sebi
12/03/17 | Broj čitanja: 1199 | Autor: Jana Ljubić
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
» Hodočašće u Asiz
24/04/17 | Čitanja: 983
» Uskrsnuo je! – Ili nije?
27/04/17 | Čitanja: 301
» Naš petak: Molitveni sastanak
30/04/17 | Čitanja: 235
Fokus
Izborni kapitul hercegovačkog područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) održan je od 17. do 19. ožujka 2017. godine, u franjevačkoj kući molitve i susreta Domus spacis u Međugorju. Prema odredbama GK i Statuta OFS-a BiH na kapitulu su sudjelovali: članovi područnog vijeća, ministri mjesnih bratstava, zastupnici mjesnih bratstava (čiji je broj ovisio o broju članova pojedinog mjesnog bratstva), područna predsjednica Frame te dvoje zastupnika područnog bratstva Frame. U radu kapitula sudjelovalo je ukupno 36 sudionika. Nakon sudjelovanja u večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova i večere, kapitul je nastavljen pozdravom područne ministre Ankice Zelenike i područnog duhovnog asistenta fra Antonia Šakote. Zatim su se predstavili svi članovi kapitula nakon čega je fra Antonio Šakota imao duhovno promišljanje o savršenom veselju sv. Franje. Prvi dan kapitula završen je klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. U subotu prijepodne ministri mjesnih bratstava su iznijeli godišnja izvješća o životu i radu svojih bratstva, poslije njih su i članovi područnog vijeća iznijeli svoja trogodišnja izvješća te je uslijedila rasprava o izvješćima. Poslijepodne je Područno vijeće predalo svoje službe te su ujedno i upoznali sudionike kapitula o obvezama koje ima pojedina služba u vijeću. Ankica je zahvalila svim članovim vijeća za suradnju i odgovorno vršenje povjerenih im službi, te im udjelila prigodne poklone. U ime cijelog područnoga bratstva OFS-a Hercegovine, sestra Josipa se zahvalila ministri Ankici na svemu što je činila za bratstvo kroz ove tri godine i udjelila joj prigodni poklon. Kako bi se što bolje pripremili za izborni dio kapitula, područni duhovni asistent fra Antonio Šakota je pročitao govor generalnog minisra Tibora Kausera u Samoboru 8. listopada 2016., na temu Vođenje i animiranje u OFS-u, te iznio svoje promišljanje na tu temu. Nakon slavljenja svete mise u crkvi sv. Jakova i večere, usljedili su izbori. Izbornim dijelom kapitula predsjedala je sestra Ivana Vidović, član Nacionalnog vijeća. Ivana je na početku pozdravila sve prisutne te objasnila tijek izbora. Nakon uvodnih molitvi predviđenih Obrednikom OFS-a i navještaja Evanđelja, pristupilo se izborima. Izabrano je sljedeće područno vijeće: Ministra: Mirela Barbarić (OFS Široki Brijeg) Doministra: Marijana Barbarić (OFS Čerin) Tajnica: Josipa Vukoja (OFS Kočerin) Učiteljica formacije: Ruža Vidić (OFS Čitluk) Rizničar: Jure Čilić (OFS Međugorje) Povjerenik za Framu: Nikola Vidić (OFS Čitluk) Posebnost ovoga vijeća je to što su u vijeće izabrani majka i sin, Ruža i Nikola Vidić. U nedjelju jutro, pod predsjedanjem nove područne ministre, donesene su smjernice za rad novom vijeću, te su izabrani delegati za Nacionalni izborni kapitul OFS-a. Kapitul je završen slavljem svete mise u kojoj su novi vijećnici uvedeni u službu. 
Naša La Verna
'' Ti si Tajna kojoj idem, u vjeri ja ću hodati! '' Koliko sam puta pala, koliko sam se puta podigla. No uvijek sam osjećala ruke koje su mi podupirale leđa, neke ruke toliko snažne koje su pretrpjele sve moje padove. Sve moje padove, one padove u dubine. One padove iz kojih se sama nikada ne bih uspjela izvući. I u tim dubinama svojih grijeha sam pronalazila korak pokraj svoga. Uvijek onaj jedan te isti korak. Dovoljno tih da ga ne čujem, ali dovoljno vidljiv da ga osjetim. Dovoljno jak da ga želim uvijek uz sebe. Ne razumijem ljude koji ne osjete taj korak pokraj sebe. Žalim ljude koji ne osjećaju ruke koje ih drže. One ljude koji nisu ni svjesni koliko te ruke mogu nositi. Koliko bola, koliko suza, koliko udaraca. Sve moje u tim je rukama.   Sva moja sreća je u tim koracima. Toliko volim te korake, da ni svoje ne vidim. Jer me nose. Kao da moje noge nisu moje,jer ih tuđe noge nose. I kada padam,osjećam da me netko drži, da ne potonem. Da ne udahnem taj gorki pad. Volim te ruke. Volim Njega,jer kada mu jednom sve predaš ne želiš otići. I trudiš se,ali svijet je jači. Jači za nas tinejdžere,ali ne i za Njega. Za Svemogućega, za moga Spasitelja, za moga Najboljeg prijatelja. Koliko sam god teška On me nosi.   Ja mu sve predajem. Svaki svoj pad iz kojeg me podigao, svaki svoj korak koji je on ponio. Sve je Njegovo, jer sam ja Njegova. Svaki moj udisaj njemu sam predala. Svaki moj grijeh,On je oprostio. Zbog Njega svoju težinu ni ne osjećam, jer on je teži. On je jači, moj Isus. I tvoj je On. Samo Ga potraži. Tu u kutu svoje sobe. Sklopi ruke i moli. Ne posustaj i voli. Voli Ga svim srcem, pokušaj Mu biti sličniji. Jer On nikada ne odustaje od tebe, postoji li bolji prijatelj od takvoga? Postoji li bolji od Njega? Postoji li išta na ovom svijetu ljepše od slavljenja onoga koji me nosi, prenosi, kroz kušnje i patnje. Da me ojača, i da potvrdi da Ga volim. Dopusti Mu da zna da si Njegov. Vratit će ti stostruko,vjeruj mi. Ja znam, ja uistinu znam da je tako. Ja znam da Te voli, da se s tobom bori i da te sada gleda, razmišljajući kako nisi ni svjestan koliko mu značiš i koliko si poseban,jer Njemu jesi.