Ljubavna priča
Četvrtak, 18. rujna 2014. | Broj čitanja: 1900
 
 

Ljubav postoji od samog početka. Ona ima svoje ime. Bog je ljubav. Duh je ljubav. Otada su i naši životi utkani u tu ljubavnu priču. Bog je stvorio prvog čovjeka zbog velike i nesebične ljubavi. Čovjek, odnosno, ti-stvoren si za ljubav, da ljubiš kao što ljubi Bog. Niti ptica niti pas ili mačka ne znaju ljubiti kao što čovjek ljubi. Tu gdje nema ljubavi nema ni Boga. Prestaje život, počinje pakao.


U Isusu Bog je postao vrlo blizak čovjeku. Nastanio se među nama. I ne želi više otići. Bog je postao čovjekom. U Isusu Bog briše naše suze, liječi naše boli. Preuzima sav teret na sebe. U Isusu Bog je otkrio svoju ljubav prema nama. To je najveći dar neba. Tu ljubav ne može izraziti ljudska riječ. Ona se zove Isus. sve je u tom Imenu. Mi znamo kakva je ta ljubav. Ona ne traži svoje, nije zavidna, nije ohola, sve podnosi, prašta. Divna je Božja ljubav prema čovjeku.


S Isusom se događa sve novo. Nastaje nova zemlja, novo nebo i novi čovjek, koji živi po darovanoj ljubavi. Novi čovjek, dakle ti, možeš primiti novu zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“ Možeš li ti to? Možeš li ljubiti kao što Isus ljubi? Put ljubavi nije lak. To je put odbačenosti, teškoća i prezira. To je put križa. I zbog toga se čudimo. No, riječ je o ljubavi, koja prekoračuje ljudski osjećaj i sebičnost. Ljubiti znači prihvatiti patnju i križ. Ljubiti znači istinito upoznati Krista.
Ljubavna priča počinje u srcu Oca. Tu počinje i Crkva. Ona na poseban način izvire iz Isusova probodena srca. Samo Bog ima ideju ljubavi i istinito ljubi. Crkva, što će reći novi ljudi, pozvani su prenositi ljubav. Ljubavna je priča počela i traje. Nije savršena. Mi smo usred te ljubavne priče. Po našoj spolnosti sposobni smo ljubiti unatoč svim ranama.

Svatko je od nas karika u tom lancu ljubavi iako to možda i ne razumijemo.
Isusova zapovijed je aktualna i danas. Crkva raste po ljubavi, a ne materijalnom bogatstvu ili broju vjernika. Jedino oružje pojedinca, pa tako i Crkve je ljubav. Ne smijemo zaboraviti put ljubavne priče. Neki su kršćani pogriješili. Poduzeli su pogrješan put. Podizali su vojske i religijske ratove. No, to je druga priča. To nije ljubavna priča. Ona nije usredotočena na ljubav prema bližnjemu kojega god su bili opredjeljenja.
Crkva je jaka jer je ljubav snažna. Crkvu predvodi sila odozgor. Duh Sveti je snaga ljubavi i snaga odozgor. Duh Sveti vodi ljubavnu priču iz koljena u koljeno. Prema tome svi smo jedna obitelj, a Crkva je naša majka, koja uči ljubiti. Tu nije nitko administrator ili službenik, nego poslužitelj, koji živi Isusov poziv „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.“ Dosta nam je svima namrgođenih lica i posvemašnjeg zlata, koje prekriva sebičnost i nepraštanje. Pogledajmo druge u oči, a ne mimo njih. Mnogima smo potrebni. Sami znamo što znači ljubazan pogled, stisak dlana, dobra riječ. Svi trebaju dodir ljubavi jer ona mijenja i najtvrđe ljudsko srce.

Svako od nas čezne za ljubavlju, za istinom, za životom, a Isus je upravo to sve u obilju. U ovo vrijeme krize važno je da ne budemo zatvoreni, nego pažljivi prema drugima. Zadržimo plamen Duha Svetoga i vjere kroz molitvu i sakramente.


Novi ljudi pjevaju novu pjesmu. Neka se ona proširi svijetom. Promijenimo sebe i tako ćemo promijeniti ovaj svijet. Neka nam Marija da milost duhovne radosti i sudjelovanje u ovoj ljubavnoj priči.

- Pater Arek Krasicki
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!