…tako počinje refren dobro nam poznate himne Franjevačke mladeži i uvijek kada ga zapjevam ili čujem od drugih mladih iz Frame, zapne mi u uhu riječ „služite“. Od situacije do situacije u kojoj živimo, mogla bi se ta riječ protumačiti drugačije, ali ne znam zašto me baš uvijek asocira na ljubav prema bratu čovjeku, osobito onom najpotrebnijem.
Krenimo od Isusa. Znamo da je rekao: „Nisam došao da mi služe, nego da služim“. Kome? Onom najpotrebnijem; slijepcu, bolesnome, siromahu… Bog je prignuo koljena da bi ljubavlju dotaknuo one koje nitko nije trebao, koji nisu upoznali ljubav Boga i ljubav čovjeka.
Sv. Franjo, prozvan „drugim Kristom“, upoznao je Isusovu ljubav za najneznatnije onda kada je osjetio slast poljupca koji je utisnuo u obraz gubavcu. Do tada nije mogao shvatiti koliko će Krist zahvatiti njegovo srce i promijeniti mu život, nakon što siđe sa svoga konja, s bogataškog trona, zaustavi pogled na čovjeku kojem treba njegova ruka pomoći te na kraju dopusti Onome koji je gestom pranja nogu svojim učenicima na posljednjoj večeri pokazao što znači služiti bližnjemu, da kroz njega progovori jezikom ljubavi.
Frama nam je svima najbolja škola da i mi naučimo taj jezik ljubavi za brata u potrebi. Taj jezik nas ne uči samo kako drugome uljepšati život, već i naš hod ovom dolinom suza prema vječnosti čini smislenijim. Stoga, vrlo jasno možemo spoznati imamo li ili nemamo u sebi franjevački poziv – koliko imamo ljubavi kao mladi u Frami i cijela zajednica za čovjeka u potrebi u našem okruženju, bio on sam, na ulici ili zatvoren u svom stanu, nekoj ustanovi poput bolnice, domova, prihvatilišta, zatvora… Toliko je gubavaca naših dana, a toliko malo oni koji na ljude i svijet gledaju Franjinim očima, očima bl. Tereze iz Kalkute ili pak možda mnogih neznanih običnih, malih ljudi koji danas žive Evanđelje ljubeći one najmanje u svijetu.
U toj školi imamo priliku naučiti za životni ispit, a to je da nam sav ugled u društvu, sve materijalno bogatstvo i toliko toga drugoga u konačnici života ne vrijedi ni najmanji dio od pružene ruke siromahu koji zaudara, od čokolade koje smo se odrekli da bi je darovali djetetu kojega su roditelji ostavili samog, od silnog vremena provedenog na internetu koje podarimo nepokretnoj i usamljenoj starici koja je cijeli život ljubavlju ispunjavala obiteljski dom. I koja će tek onda radost biti u nebu kada nam prve u zagrljaj upravo polete one osobe koje ovdje na zemlji nitko nije imao tko zagrliti, sve dok jednog dana On nas nije poslao raširenih ruku ususret tim osobama… I onda, dragi mladi, vrijedi li služiti Bogu i bližnjima u veselju?
www.frama-portal.com/2011/12/02/sluzite-u-veselju/
Facebook
Myspace
E-mail
Print
