Savez iznad zakona
Nedjelja, 23. listopada 2011. | Broj čitanja: 1803
 
 

Danas na tridesetu nedjelju kroz godinu, misna čitanja, posebice evanđelje (Mt 22, 34-40) nas vode u razmatranje nama poznatih, bilo iz „pitanja za krizmanike“, bilo iz životne prakse, dviju zapovijedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu, koje predstavljaju svojevrsni temelj kršćanskog života. Na samome početku pitamo se zašto su farizeji došli Isusu s pitanjem na koje bismo i mi, čitajući s velikim povijesnim odmakom, znali odgovoriti? I to s namjerom da ga iskušaju?! Imajući u vidu činjenicu da su upravo farizeji bili uvelike zaslužni za očuvanje, između ostaloga, i usmene predaje u židovskom narodu koja je puno veća nego ona zapisana, u skladu s tim je postojao i veliki broj zapovijedi naloženih na opsluživanje, ni manje ni više nego 613.

Stoga već u prvome čitanju iz Knjige izlaska (Izl 22, 20-26) slušamo o četirima takvim zapovijedima, koje govore o tlačenju pridošlice, cviljenju udovice i siročeta, uzajmljivanju novaca od naroda Gospodinova i uzimanje susjedu jedinoga ogrtača. Zajedničko svim ovim zapovijedima jest da se ogledaju u zapovijedi prema Bogu i bližnjemu, jer upravo ova četiri primjera imaju svoj izvor u temeljnom događaju izraelske povijesti – sklapanju saveza na gori Sinaju! U tom kontekstu je vrlo važno naglasiti i činjenicu da je upravo savez temelj svakome zakonu, a ne obrnuto. Iz saveza, kojim se obje strane (Bog i čovjek) obvezuju na vjernost, izvire, i u njemu treba tražiti verifikaciju svaki zakon! Zato će Bog, kako slušamo u prvome čitanju i uslišati molitvu pridošlice, jer je isti Bog izveo iz zarobljeništva onoga koji tlači pridošlicu, uslišat će udovicu i siročad koji zbog nepravde vapiju Bogu, jer je, kako kaže zadnji redak, Bog milostiv! On je vjeran, jer se Gospodin uvijek sjeća svojega saveza! A čovjek?

Sada nam je pomalo jasnija problematika kojom su farizeji htjeli Isusa uhvatiti u zamci. I sami smo pomalo svjesni, susrećući se u životu s praksama pod nazivom „duhovnosti“, da ponekada treba dobro „kopati“ u želji da se u njima nađe onaj Isus Krist o kojemu govore evanđelja, i to Isus u cijelosti, sa svim onim što je propovijedao i riječima i djelima, u radosti gozbi, svadbi, učenja. ozdravljanja i mnogočega drugoga, ali i u žalosti plača nad Jeruzalemom, izdaje najbližih i sramotne smrti. Pozvani smo polaziti od temelja, saveza ljubavi sklopljena krvlju Jaganjčevom. Nekada je puno lakše graditi oko sebe zid raznoraznim praksama, uvjereni da smo tako bliže Bogu, a nismo svjesni da tako gradimo zid iz kojega je prečesto teško izaći. A izreka Boj MOJ, sve moje, ne biva više molitva utjehe već postaje opravdanje za vlastite krive korake kojima se udaljavamo od molitve Oče NAŠ! I sam Isus posebno podcrtava ovu činjenicu, govoreći da o temeljnoj zapovijedi, koja ustvari i predstavlja i temeljni sadržaj saveza, ovise sav zakon i proroci. Sjetimo se samo proroka Jeremije i njegove životne „sudbine“, u kojoj je upravo zbog vjernosti savezu (izabranju i pozivu i poslanju) pretrpio mnoge nevolje i tako postao jedna od nasnažnijih preslika istinskoga proroka, Isusa Krista, oslanjajući se na vjernost iskazanu Bogu protiv komotnosti oslanjanja na predaje odviše ljudske.

O takvoj vjeri nam govori i poslanica koju Pavao upućuje Solunjanima (1, 5-10), govoreći o evanđelju ne samo u riječi nego i u snazi Duha u punini. Jer u nevolji mnogoj prigrliše Riječ i postadoše uzor vjernicima u služenju Bogu živomu i istinskomu. Upravo evanđelje življeno u punini, u svim svojim segmentima, može jamčiti sigurnost vjerniku u nasljedovanju Krista, i predstavlja istinski ispit savjesti, prijeko potreban zbog svih zavrzlama s kojima smo suočeni u težnji za vjernošću savezu kojim smo se obvezali na vjernost Bogu živomu i istinskomu.

 

www.fra3.net

 

- fra Antonio
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!