Je li moguće obratiti se u dvije minute?
Ponedjeljak, 22. rujna 2008. | Broj čitanja: 2724
 
 

To se čini vrlo nevjerojatnim. Bez razmišljanja i rasprave nema prijelaza iz nevjere u vjeru. Obraćenje je rezultat unutarnjeg razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rekonstruirati tek mnogo kasnije… Niti jedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud svijesti može se izreći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Rijetki su primjeri nenadanih obraćenja, i o svima se može raspravljati.
 


Međutim – ja sam kao ateist ušao u jednu kapelu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje sa čuđenjem koje još traje.
Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.

 

Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist (…); bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima nisam mogao otkriti svoga prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakrament.



Nikakav ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je za mene bila kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.



A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje da me već davno predodredilo za vjerovanje.



To je pogrešno: ako je u meni i bila neka predispozicija, to je onda mogla biti samo za ironiju s obzirom na vjeru, a ako bi se moje duhovno raspoloženje moglo označiti jednom riječi, onda bi najtočnija riječ bila: ravnodušnost.
 


Još i danas vidim tog dvadesetogodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, najednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojeg bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti…



Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bi zbog taštine koja se svuda uvlači – mogao sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je jedino moje bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga



Ono svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od kojeg pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.
 


Iz knjige Bog u pitanjima, str. 19-25

- André Frossard, francuski akademik
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!