Kakav je Bog? Trojstvena ljubav!
Nedjelja, 19. lipnja 2011. | Broj čitanja: 1191
 
 

Što dublje ulazimo u vlastitu nutrinu, to svjesniji postajemo Božje blizine i Njegovog poziva kojim nas već od materine utrobe zove u zajedništvo života s Njim.

 

Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva. Što nam ona govori? Što nam Bog trojstvne ljubavi govori? Jesmo li sposobni životnim svjedočanstvom izraziti, a ne samo kratkom definicijom, što vjerujemo, kome vjerujemo i u koga vjerujemo? Je li vjeroispovijest u Boga trojstvenoga daleka spekulacija koja se događa van naših iskustava? Ili je pak neizostavno vezana uz potpuno oblikovanje našega života po uzoru na samoga Boga? Kakav je taj Bog u koga vjerujemo?


U prvom čitanju slušamo kako se Mojsije rano ujutro penje na sinajsko brdo. Ali, ne bi se Mojsije penjao da mu Gospodin nije ranije naredio da se uspne na Sinaj (usp. Izl 34, 4). U prvi mah može se činiti da je Mojsije prototip svakoga čovjeka, i to čovjeka kao tražitelja. Međutim, Mojsije se penje na Sinaj jer je Bog prvi progovorio. Bog je ustvari onaj koji traži. Tako Mojsije od tražitelja postaje traženi. Siguran sam da se i naša iskustva mogu prepoznati u ovom Mojsijevom. Što dublje ulazimo u vlastitu nutrinu, to svjesniji postajemo Božje blizine i Njegovog poziva kojim nas već od materine utrobe zove u zajedništvo života s Njim. U narednim recima slušamo o Mojsijevom iskustvu susreta s Bogom. Bog mu se javlja. Očituje se kao milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. A Mojsije pada ničice (usp. Izl 34, 6). U Božjem govoru Mojsije prepoznaje onaj živi izvor koji gasi žeđ čovjekova traženja ljubavi, vjernosti i milosrđa. I zato mu Mojsije vjeruje i svoju vjeru očituje poklonstvenom hvalom. Tu nema mjesta strahu. Jer, čitamo u današnjem evanđelju, da Bog nije došao suditi svijetu, nego ga spasiti po svome ljubljenom Sinu (usp. Iv 3, 17). Susret s Bogom nije sudski proces koji rađa strahom, a strah bijegom. Istinski susret s Bogom očituje se u iskazivanju slave Bogu živomu sa strane stvorenja čije je nemirno srce napokon našlo svoj mir, kako kaže sv. Augustin. Nakon osobnog iskustva slijedi Mojsijeva molitva za cijeli narod. Mojsije želi, i zato moli Gospodina da pođe sa svojim narodom, i da im oprosti grijehe premda su tvrde šije (usp. Izl 34, 9).



Mojsijeva molitva je uslišana. Uslišavana je tijekom cijele povijesti Izabranoga naroda. Ali punina te ljubavi očitovala se u slanju samoga Božjeg Sina, Ljubljenoga, od Oca Ljubitelja u Duhu Svetomu, Duhu Ljubavi, u svijet. Cilj je spasenje svakog onog koji vjeruje u njega, a uvjet je ljubav prema svakome svome stvoru. Svi ovi Božji atributi koje susrećemo u današnjim čitanjima, posebice ljubav, govore o bogatstvu života koje jest u Bogu. Ne može se biti ljubav bez onoga kome ljubav treba biti iskazana. Ljubav u isključivoj vezanosti uz samoga sebe nije ljubav nego narcisoidnost. Ljubav je dijeljenje od sebe, otkidanje od sebe da bi drugi imao život. I kako taj ljubavni život postoji u Bogu u punini međusobnog slobodnog ljubavnog darivanja, koje stvara zajedništvo u jedinstvu, tako se i život onih koji su povjerovali Bogu Trojstvne ljubavi treba očitovati u jedinstvenom zajedništvu. Ne čudi stoga što Pavao u svojoj poslanici Korinćanima poziva braću da se raduju, tješe, budu složni i mir njeguju i da će tako Bog ljubavi i mira biti s njima (usp. 2 Kor 13, 11). Kroz ovaj kratki presjek možemo, polazeći od prvog čitanja, preko evanđelja do poslanice, proći i etapu razvoja u životu istinskoga bogotražitelja. Polazište je iskustvo susreta, i to osobno, jer Bog osobno zove i u susretu sa sobom oblikuje čovjekovu osobnost, koja ne ostaje zatvorena u sebe, nego se, kao i Bog u svojoj ljubavi, razlijeva u druge osobe stvarajući tako istinsko zajedništvo ljubavi, ali i dovodeći svoju osobnost do punine.


I neka milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca, i zajedništvo Duha Svetoga bude sa svima nama!


 

- fra3.net/fra Antonio
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!