Smrt i život
Nedjelja, 10. travnja 2011. | Broj čitanja: 1020
 
 

Bog se želi proslaviti, ali ne onako kako to mi želimo. On je taj koji bira i vrijeme i mjesto svoga pohoda.

 

Smrt i(li) život. Propast i(li) uskrsnuće. U napetosti između ovih dviju suprotnih stvarnosti se događa hod kroz misna čitanja pete korizmene nedjelje. S jedne strane imamo narod koji tuguje nad svojom sudbinom, a s druge strane Bog obećava izbavljenje. Tako u prvom čitanju. Radnja se događa u Babilonu. Izrael je doživio katastrofu. Ostao je bez ičega. I vapi. Propada im nada, pogiboše (usp. Ez 37,11). I Bog upućuje svoju riječ proroku Ezekielu. Obećaje im izlazak. I ne samo to. Duha će svoga udahnuti u narod, da ne bi izlazak bio shvaćen samo materijalno, povijesno. U tom iskustvu izlaska i primanja Duha će Izrael spoznati da Gospodin govori i čini (usp. Ez 37,14). Spoznat će jer će se uvjeriti da je ipak Bog onaj koji ravna tijekom ljudskoga života. Njegova riječ je zadnja, nadilazeći tako i smrt.



U evanđelju se pitanje života i smrti dodatno zaoštrava, konkretizira. Marta i Marija poručuju Isusu da im je brat Lazar bolestan (usp. Iv 11,3). Početna radnja se odvija na dvjema stranama. S jedne strane su dvije sestre koje tuguju zbog bratove bolesti, koja će rezultirati smrću. U takvoj situaciji traže Božju pomoć. A Isus, s druge strane, govori o proslavi Sina Božjega (usp. Iv 11,4). Međutim, Isus nije odmah intervenirao, jer je ostao još dva dana u mjestu u kojem se nalazio (usp. Iv 11,6). Kada bismo se sada uspjeli uvući pod kožu Marte i Marije, vjerojatno nam ne bi bilo ugodno. Zazivati Boga, i to u trenutku kada možda najviše očekujemo njegov pohod, a ostati bez odgovora. Na djelu je Božja šutnja. Kako u iskustvu šutnje govoriti o Bogu koji pohađa svoje vjerne, a ne dolazi sada kada Ga trebam? Što misliti o Bogu? Što misli Bog...? Odgovor na to pitanje nam uvijek ostaje pomalo zasrt velom tajne. No, razmatrajući ovaj odlomak, onako s distance, jer nismo u koži dviju tužnih sestara, vidimo i Isusovu perspektivu koju možda u vlastitom iskustvu i ne opažamo uvijek. Isusov je plan probuditi Lazara (usp. Iv 11,11). Bog se želi proslaviti, ali ne onako kako to mi želimo. On je taj koji bira i vrijeme i mjesto svoga pohoda. Kada je Isus stigao u Betaniju, Lazar već bijaše četiri dana u grobu (usp. Iv 11,17). Marta mu dolazi ususret i zapodijevaju razgovor. Na kraju razgovora Isus se potresao i zaplakao (usp. Iv 11,33.35). Ganula ga je Martina vjera. Vjerovala je da bi Lazar ostao živ da je Isus stigao na vrijeme, ali nije izgubila nadu unatoč bratovoj smrti. Ostala joj je vjera u uskrsnuće. Kasnije će Marta, kao da je Petru nešto u rodu, pokazati i znakove nevjere pri Isusovoj zapovijedi da se odvali kamen s Lazarova groba (usp. Iv 11,39-40), ali je Isus tu da je podsjeti na riječi koje je netom izgovorio, jačajući je tako u vjeri. I događa se čudo. Lazar izlazi iz groba (usp. Iv 11,43-44). Izlazi, premda je bio četvrti dan od njegove smrti, kada se tijelo počinje raspadati. Isus se time pokazuje kao potpuni Gospodar nad smrću, jer doziva u život i ono što je potpuno raspadnuto, u čemu nema ni trunke života.



Ja sam Uskrsnuće i život (Iv 11,25)! Isusov usklik nas zadržava u prezentu. Na Uskrsnuće se više ne gleda isključivo pod prizmom posljednjeg dana. Ono započinje ovdje na zemlji slobodnim čovjekovim pristankom uz Boga. Tako u poslanici Rimljanima sv. Pavao govori o životu u Duhu. Govori o Duhu onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, koji će oživjeti i naša smrtna tijela po svome Duhu koji prebiva u nama (usp. Rim 8,11). Oživljavanjem naših smrtnih tijela po Duhu Svetome mi zapravo ulazimo s Kristom u novi život, jer je uskrsnuće nova životna stvarnost u kojoj bivamo povezani s Bogom neraskidivim vezom jedinstva kojemu ni obeskrijepljena smrt više ne može nauditi.

 

- fra3.net/fra Antonio
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!