U Božjim očima
Nedjelja, 03. travnja 2011. | Broj čitanja: 1374
 
 

Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti.

 

Liturgija Riječi današnje četvrte korizmene nedjelje prožeta je gledanjem, motrenjem. U prvom čitanju Gospodin sprema svog proroka da izvrši djelo koje mu je naložio. Prorok, kao i svaki čovjek, u svom razmišljanju nastoji izvršiti ono što mu je naloženo. On gleda na Jišajeve sinove svojim zemaljskim, ljudskim očima. Gospodin, koji nije pristran, ima sebi vlastito motrenje stvari. Bog nalaže i intervenira kod svoga proroka Samuela da prestane gledati ljudskim očima u izvršavanju svog zadatka i poziva ga da se popne na višu razinu, na Gospodinovu razinu pogleda u srce. Gospodina ne zanima kako je koji Jišajev sin odjeven. Ne zanima ga ljudska vanjština, stas ni jačina, ne zanima ga način i prosudba ljudskog pogleda očima, očima i pogledu koji su potamnjeni. On nalaže svome proroku da gleda u ono što je u srcu. U svom daljnjem odabiru Samuel ne može sam, jer treba birati pogledom s Božje razine, koja je puno viša od čisto ljudske, koja je ovozemaljska. Samuel, osim naloga za izvršenje od Gospodina, ostaje u njegovoj prisutnosti, jer ne može izabrati ispravno Davida. Za ispravan izbor čovjek u životu mora surađivati sa svojim Bogom, jer bez toga čovjek propada (usp. Iz 7, 9b).



Vatreni Božji sluga, Pavao, vođen Duhom znao se i Petru usprotiviti kad nije dobro činio u navještaju; danas u drugom čitanju poučava svoje ljubljene da žive u svjetlu. On poziva njih, a tako danas i nas da se odlučimo za ono što je milo Gospodinu, poziva ih da sve iznesu na svjetlost, jer se tamo bolje vidi. Ako krivi čini, stavovi, mišljenja, rane koje nosimo i sve drugo, ostane sakriveno, potisnuto, teško se mijenjaju, uređuju i rane sporo zarastaju (Ivo Andrić). Potiskivanje po sebi nije riješenje, nego je odgađanje onoga što će se ponovno kod nas pojaviti, jer to nismo posložili dobro. Za pravilan rast trebamo to bolje pogledati ili tražiti pomoć pri rješavanju. Naša djela tek pod Isusovom svjetlošću dobivaju pravi sjaj, te time neka postaju sjajnija, a neka mijenjaju zamišljenu sjajnu boju. Kada krenemo na unutarnje, duhovno putovanje i počnemo iznositi svoje stvari na svjetlost kojom Gospodin svijetli, dogodit će se barem dvije stvari: srest ćemo svoju sjenu – otkrit ćemo i razotkriti, možda i priznati neprepoznate dijelove sebe koji nam se ne sviđaju, kojih se sramimo, kojih se bojimo: jednom riječju, mračnu stranu sebe. Svatko od nas ih ima, svatko. Vjerujem da ih je i Majka Terezija imala, kao i Ivan Pavao II ili sv. Franjo. U toj smo stvari zajedno. Nema iznimke. Ali postoji dobra vijest! U tom svom traganju otkrit ćemo i ono lijepo i dobro. No, želimo li da sva naša nutrina bude što ljepša i bolja, moramo se suočiti sa svojim sjenama. Moramo htjeti prihvatiti, možda čak i zagrliti te mračne, slomljene i siromašne dijelove sebe. Naše mane u nama, naše planine i brda se poravnavaju kad ih volimo i s njima se družimo. Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Dolazimo Bogu kroz naše slabosti. Upravo suprotno od onoga što je većina ljudi mislila, upravo suprotno! (fra Richard Rohr) Svoje mračne stvari i slomljenosti, treba s obje ruke u sebi zagrliti i početi to voljeti, na to brižljivo paziti, te to donositi onome koji to može preobraziti u nešto tako lijepo i svijetlo, a ako to ne započnemo činiti ili to ne želimo, neće se dogoditi preobrazba. Isus koji je kralj kraljeva, Bog od Boga, čeka na vratima ljudskog srca, čeka da unese svoju milost, svoje svjetlo koje sve preobražava!

Isus u evanđelju gleda oko sebe i susreće svojim pogledom u subotu čovjeka slijepa od rođenja, slušamo u današnjem evanđelju. On mu prilazi i oči mu maže smjesom od zemlje i pljuvačke, a slijepac je progledao nakon što se oprao u ribnjaku i tako postao Isusov svjedok pred narodom. Slijepca su odveli farizejima, budući da je ozdravio u subotu. Farizeji će ga ispitivati o Isusu i odbaciti ga zbog svojih propisa o suboti. Farizejsko srce je slijepo. U slici farizeja ovdje možemo vidjeti i ljude današnjice. Mogu se upitati kako ja prosuđujem stvari oko sebe? U slici farizeja ovdje gledajmo kršćane današnjice ili možda da pogledamo sebe ukoliko to možemo. Prosuđujmo svakodnevno po onome što vidimo svojim srcem. Možemo vidjeti najljepša nesebična djela bližnjega, a to odbaciti kao njegovu promociju, karijeru. Tako sudimo, jer nemamo u svom srcu druge mogućnosti, razloga. Sudimo tako, jer bismo samo zbog toga to i to činili, a ne nikako iz ljubavi i vjere. Srce ostaje slijepo, zatvoreno u svoje kalupe i prosuđuje iz svoje sljepoće. Srećom našom, Božje srce i njegovi kalupi su puno, puno širi i u njima ima mjesta za sve i za svakoga. Nema ljudi koji su višak, jer Isus je prolio svoju krv za svakog čovjeka.



Čovjek više vrijedi u Božjim očima nego svi propisi, knjige i zakoni svijeta zajedno, a da je naš Bog čovjekoljubac, to pokazuje Isus ozdravljajući čovjeka te otkrivajući mu se kao Sin Čovječji. Ivan u svom evanđelju koristi slijepca za razračunavanje između Židova i mladih kršćana. Jezgra svađe je pitanje Isusove mesijanske svijesti, pitanje odakle zapravo dolazi Isus, tj. je li doista od Boga ili je samo čovjek. (Felix Porsch) Isus je onaj koji je kršćanima „otvorio oči“ i otvara i danas, pokazao im se kao „svjetlo svijeta“, te će kasnije kršćani i nositi naziv prosvijetljeni.



Probudi se ti što spavaš i ustani i zasjaji najljepšim sjajem kršćanine (usp. Ef 5,) jer sad je vrijeme milosno, sad su dani spasa (usp. 2 Kor 6,1-4a). Veliki zaljubljenik u Boga Isusa Krista, sv. Augustin, veli nam da sada trebamo učiti plesati pred svojim Bogom, jer u raju anđeli neće znati što će s nama, jer tamo svi tako slave Boga. Nema odgađanja, sada je čas.



Korizma je jako liturgisko vrijeme i ona nije prvenstveno vrijeme u kojemu mi nešto kao „radimo“, nego je vrijeme u kojemu je važnije promišljati o Božjem djelu spasenja koje je izveo i ne prestaje izvoditi i u naše dane. On nas je pomirio sa sobom po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Otajstvom utjelovljenja on je naš ljudski rod iz tame proveo u svjetlo vjere, te nas kroz krsnu vodu novim rođenjem uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Uprimo stoga pogled, ne u same sebe, nego gledajmo u onoga koji je došao i koji dolazi. Učinimo koliko je do nas i molimo ga da nas izliječi od sljepoće srca po svojoj milosti, da možemo primjećivati djela njegova koja izvodi.
 

 

- fra3.net/fra Dario
 Facebook  Myspace    |   E-mail  Print
Ostali članci:
»Arhiva Stola riječi«
Najčitanije novosti
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!