Naš petak: Molitveni sastanak
 „Onaj koji doista voli, voli u tišini: u djelima, a nikad riječima.“ ~Carlos Ruiz Zafon Hvaljen Isus i Marija… Nakon još jednog dugog, ali od Boga darovanog, tjedna sastali smo se na našem Brigu....
FRAMA intervju: Vratile se ''asiške framašice''
Naime, svi oni koji su pobijedili u natjecanju na razini mjesnih bratstava, dobili su nagradno putovanje u Asiz. Na Uskrs, 16. travnja 2017., ekipa od 58 framaša iz cijele Hercegovine, predvođeni fra Antoniom Šakotom i fra Ivanom...
Uskrsnuo je! – Ili nije?
Ako otac ostavi oporučno pismo namijenjeno svome sinu, u kojemu govori o blagu koje mu ostavlja i za što ga treba upotrijebiti, a sin nikada ne dobije to pismo, blago ostaje neiskorišteno i stoga postaje beskorisno.No, čak i da ga...
Novosti
 
Napisao/la Marija Jelić | Ponedjeljak, 24. travnja 2017.
 „… Konačno sam vidio Asiz, grad koji sam toliko žudio posjetiti… Radije bih šutio ukoliko se neću moći dovoljno dobro izraziti o ovom neusporedivom mjestu… U Italiji se nije ništa vidjelo, ako se nije vidio Asiz…“ Ovim...
Napisao/la Gabrijela Karačić | Srijeda, 19. travnja 2017.
Kao i dosadašnjih godina, tako i ove, naša je Frama održala hvale vrijednu akciju pod nazivom "Uskrsna tombola". Sve je započelo još krajem drugog mjeseca. Naši framaši su prvo krenuli obilaziti trgovine i ugostiteljske objekte kako bi...
Napisao/la Fra Goran | Srijeda, 19. travnja 2017.
Znamo da ste nestrpljivo čekali ovakve vijesti oko putovanja i boravka u Vukovaru. Te vijesti još nisu potpune jer je navodno bilo nekih problema oko organizacije ali sada je većinom sve poznato.   Na put ponesite važeću putovnicu!   Još trebamo vidjeti...
Napisao/la Jelena Naletilić | Srijeda, 12. travnja 2017.
Hvaljen Isus i Marija!   U ponedjeljak 10. travnja 2017. godine naša Frama je održala još jedan zajednički sastanak. Možda na prvu to zvuči neobično. Mislim da bi se svi framaši složili sa mnom kada bih rekla da ovaj sastanak zaista nije bio običan....
Napisao/la Ante Ivanković | Subota, 08. travnja 2017.
Hvaljen Isus i Marija! Naša se Frama večeras sastala na zajedničkom sastanku u velikoj dvorani. Na početku sastanka predsjednica je pročitala obavijesti, među ostalim i o našoj akciji PO POST NA MOST koja je ovaj tjedan završena. Nakon toga nam se obratio...
Napisao/la Lucija Čolak | Subota, 08. travnja 2017.
Hvaljen Isus i Marija! Došao je zadnji petak naše male korizmene akcije; ''Po post na most''. Dan je bio tmuran, no ništa nije uspjelo pokvariti našu akciju, iako nam je bilo žao što je ovo zadnji ''Po post na most'' u ovoj godini.    ...
Napisao/la Marijana Jurilj | Petak, 07. travnja 2017.
Raspeta Ljubavi, molim te ne odustaj od mene; slabog, malenog i grešnog čovjeka. Sva moja čovječnost ne može stati u cijenu Tvoje muke i smrti! Zato te molim da moje srce učiniš po srcu svome jer drugačije ostajem na razini ljudskosti s kojom život nije život!...
Napisao/la Antonija Mandić | Ponedjeljak, 03. travnja 2017.
Kao i svake godine do sad, naši framaši su i ove tradicionalno čistili Grabovinu. Sunčana subota, 1. travnja 2017.     Okupili smo se na našem Brijegu oko 10 sati da počistimo okoliš. Kada smo svi bili na broju pomolili smo se i uslikali...
 TV Frama
Usudi se
 
        
 Slika na sliku
Instalirajte Adobe Flash i uklučite
javascript da bi vidjeli web stranicu.
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
Naša La Verna
'' Ti si Tajna kojoj idem, u vjeri ja ću hodati! '' Koliko sam puta pala, koliko sam se puta podigla. No uvijek sam osjećala ruke koje su mi podupirale leđa, neke ruke toliko snažne koje su pretrpjele sve moje padove. Sve moje padove, one padove u dubine. One padove iz kojih se sama nikada ne bih uspjela izvući. I u tim dubinama svojih grijeha sam pronalazila korak pokraj svoga. Uvijek onaj jedan te isti korak. Dovoljno tih da ga ne čujem, ali dovoljno vidljiv da ga osjetim. Dovoljno jak da ga želim uvijek uz sebe. Ne razumijem ljude koji ne osjete taj korak pokraj sebe. Žalim ljude koji ne osjećaju ruke koje ih drže. One ljude koji nisu ni svjesni koliko te ruke mogu nositi. Koliko bola, koliko suza, koliko udaraca. Sve moje u tim je rukama.   Sva moja sreća je u tim koracima. Toliko volim te korake, da ni svoje ne vidim. Jer me nose. Kao da moje noge nisu moje,jer ih tuđe noge nose. I kada padam,osjećam da me netko drži, da ne potonem. Da ne udahnem taj gorki pad. Volim te ruke. Volim Njega,jer kada mu jednom sve predaš ne želiš otići. I trudiš se,ali svijet je jači. Jači za nas tinejdžere,ali ne i za Njega. Za Svemogućega, za moga Spasitelja, za moga Najboljeg prijatelja. Koliko sam god teška On me nosi.   Ja mu sve predajem. Svaki svoj pad iz kojeg me podigao, svaki svoj korak koji je on ponio. Sve je Njegovo, jer sam ja Njegova. Svaki moj udisaj njemu sam predala. Svaki moj grijeh,On je oprostio. Zbog Njega svoju težinu ni ne osjećam, jer on je teži. On je jači, moj Isus. I tvoj je On. Samo Ga potraži. Tu u kutu svoje sobe. Sklopi ruke i moli. Ne posustaj i voli. Voli Ga svim srcem, pokušaj Mu biti sličniji. Jer On nikada ne odustaje od tebe, postoji li bolji prijatelj od takvoga? Postoji li bolji od Njega? Postoji li išta na ovom svijetu ljepše od slavljenja onoga koji me nosi, prenosi, kroz kušnje i patnje. Da me ojača, i da potvrdi da Ga volim. Dopusti Mu da zna da si Njegov. Vratit će ti stostruko,vjeruj mi. Ja znam, ja uistinu znam da je tako. Ja znam da Te voli, da se s tobom bori i da te sada gleda, razmišljajući kako nisi ni svjestan koliko mu značiš i koliko si poseban,jer Njemu jesi.
Aktivnosti u našoj Frami
Likovna sekcija
» Adventski vijenci naših likovnjaka
20/11/15
Medijska sekcija
» Naš četvrtak...
16/10/15
Medijska sekcija
» Čovječe ne ljuti se
09/10/15
Medijska sekcija
» Naša Frama 45 minuta s Vama
23/09/15
Molitvena sekcija
» Svakog utorka u 19 sati
24/09/14
Naredna događanja
Riječ za tebe

 ''Nađi vremena za čitanje - to je

vrelo mudrosti!''

-Majka Terezija-

Slušaj uživo!
Korisni Linkovi