Printaj članak

Kraj rujna, početak listopada...

Srijeda, 19. listopada 2011.

Ovo doba godine, kraj rujna i početak listopada, osim što miriše na dunje, pečene kestenove, prvu buru i mandarine, miriše i na još nešto, odnosno još nekog. Osim što priroda obuče Brijeg u najljepše boje, Netko drugi spremi ljude na taj Brijeg da se u bjelini uredaju u procesiju, da se sa svijećama u ruci prisjete nečijeg preminuća, da kažu DA Bogu i njemu. Listopad miriše na još nešto... Već smo s godinama naučili datum početka devetnice sv.Franji, već od onda kad smo ih počeli organizirati :)... davno to bijaše i drago mi je da su sad mise u tih devet dana znatno više posjećenije nego na njihovom početku. (Vjerojatno se broj aktivnih trećara povećao, a Frama hvala Bogu uvijek radi na dobroj promidžbi franjevaštva.) Nekako mi se čini da je sv.Franjo kod nas postao popularniji, kao da je sad došao u modu. Jer prije mi bijaše baš otužno koliko ljudi ne znaju o tom svecu, koliko nije razvijena pobožnost štovanja sv.Franje, a svi naši učitelji, odgajatelji, dušebrižnici potekoše od njega. Priznajmo, uvijek su bile popularnije devetnice Gospi, utorci sv.Anti itd. Naš svijet kao da je gurnuo u sjenu ovog asiškog siromaška, istina da on voli poniznost, malenost i siromaštvo, ali toliko ga nismo trebali odbiti. No, dobro, nekim ljudima on je uvijek bio u modi i popularan i dovoljno cool da pođu za njim. Uvijek je on odgajao odabrane, uvijek su znalci učili od njega... cijeli svijet polazi za njim i nakon toliko stoljeća. Baš se pitam što bi rekao da i sad živi. Bi li opet plakao kao u svoje vrijeme: „Ovo nisam želio!“ ili bi nam progledao kroz prste, jer... Jesmo li dostojni? – uvijek je pitanje koje ponovno dolazi kad su u pitanju sljedbenici sv.Franje. Jesam li dovoljno ponizan, malen, radostan, skroman, da se mogu zvati franjevac? Kad kažem da pripadam Tećem redu ili da sam njegov podmladak, stoji li moj cijeli život iz toga kao ponosan svjedok ili se on šćućuri u meni? Stupamo li olako u ove zajednice mladih i redove Crkve? Je li to samo fol, jeftin trik , kako kaže jedan pjevač koji i nema baš neke veze s našim svecom.   Ova pitanja dolaze jer nakon devetnica, Preminuća i proslave blagdana sv.Franje, dolaze Obećanja u Frami i Zavjeti u FSR-u. Pripreme, probe, ispovijed, zavjetovanje, zakuska... Pa i kad prođe dan zavjetovanja i obećanja, kad prođe onaj polet i čvrsta odluka – To je ono što želim raditi cijelim svojim bićem, kao što reče naš Franjo - krenemo u život i moramo živjeti s tim obećanjem i zavjetom danim Bogu, trebamo živjeti nasljedujući sv.Franju. I tada krenu dvojbe i sumnje, jer naravno nismo savršeni, grešni smo i gotovo, a koliko žarko to ne želimo biti! Smeta nam svaki grijeh; ne, ja neću više, to nije za mene, vidiš Bože kakav sam, što ću ti ja? dogodine neću ponoviti zavjet, obećanje... I onda se pojavljuje Bog, dobar kakav je, zove te, kao što kaže Psalam 19: „Nije to riječ, a ni govor nije,nije ni glas što se može čuti!“ Bog nam na razne načine ukaže kako nas treba u svojoj službi, poruči nam primjerom, situacijom, osobom, pokretom... “Tebaš mi!“ Sveti Franjo po tisućiti put oduševi, uvijek nečim drugim – ljepotom govora, lakoćom služenja, jednostavnošću življenja, bezuvjetnošću ljubavi... Oduševi on, Bog oprosti i eto ti nas opet u listopadu pred oltarom širokobriješke crkve, gdje Gospa kao najbolji svjedok sluša, a mi izgovaramo, ponovno, svoj zavjet, svoje obećanje. I stvarno što bismo mi bez početka listopada i prilike da se ponovno predamo Bogu – kakvi takvi – i da opet pođemo za našim dragim svecem. A ova pitanja i dvojbe, samooptužbe i kolebanja ... pa neka ih... i one nam trebaju, dobro je da su tu... Znamo da nam je stalo do Božjeg i Franjinog mišljenja o nama. I zar ne, listopad miriše i na naša obećanja i zavjete?  

- Mirela Lovrić, FSR