Printaj članak

Ispovijedajte svoje rane i boli, ne samo grijehe!

Subota, 06. travnja 2019.

 Najveća čovjekova snaga doživljava  se na Izvoru Stvoritelja, susreta Boga i čovjeka, u liku svećenika, u sakramentu Sv. Ispovijedi. Neki će reći da to čine kod svoje kuće i da im ispovijed ne treba, ali duboko se varaju, u stvari tako pravdaju svoju nevjeru. Kako će čovjek od svog korijena? Zbog same činjenice da je ispovijed put u oslobođenje i ozdravljenje čovjeka, potiče ga da se iznova izmiri s Bogom. Sakrament ispovijedi nam je ostavljen kao vječna obnova duše i novi početak u Kristu i s Kristom. Ne može ju nadoknaditi niti zamijeniti niti najskrušenija molitva srca. Po ispovijedi postajemo posvećeni i uronjeni u milost Božju, te po oslobođenju grijeha možemo doživjeti puninu Kristove ljubavi u Sv. Pričesti. Postoje i oni koji će reći da se ne žele pričestiti jer nisu dostojni toga, sude one koji to čine, te ustraju na putu u kojem ne žele sjedinjenje s Kristom. Zapravo, mi nismo ni dostojni toga Sakramenta, ali po Božjoj milosti, ljubavi, vlastitoj ustrajnosti da se iznova popravljamo, možemo biti sjedinjeni s Njim u Sv. Pričesti. On nam se iz ljubavi dariva, zar možemo biti pametniji od njega pa si uskratiti ono pravo koje nam je dano direkt iz Njegovoga srca ? Nemamo pravo  na to. Oholi smo ako mislimo da znamo bolje od Njega. U Sv. Pričesti imamo svu svrhu ovozemaljskoga života i na koncu onog Vječnog. Po Njegovoj milosti naši ''mali'' grijesi tijekom Sv. Mise se ''brišu'' (naravno ako ih iskreno priznamo i uistinu ih više ne želimo činiti, taman da padnemo, no Bog vidi naše srce )dok ''velikih'' bivamo oslobođeni u Sakramentu Sv. Ispovijedi, ako treba i svaki tjedan.  Jer, jao onome koji misli da nema grijeha i onome koji je odustao od borbe! Ne idemo na ispovijed da više ne griješimo, jer je to nemoguće, nego idemo u duhovni boj sa svojom naravi, sa svojim grijesima, slabostima, promašajima, krotimo svoju osobnost, idemo se boriti što manje griješiti. Oholo je očekivati da nećemo pogriješiti jer smo po svojoj naravi grešni ,a još gore ne poduzimati  ništa kako bismo se mijenjali iz korijena. To je na kraju krajeva najveća poanta svega. Boreći se pronaći Krista! Jedna još veća dimenzija Sv. Ispovijedi je u tome da u Sakramentu Sv. Ispovijedi Isusu dadnemo svoje boli, rane, strahove, težinu života, umore, padanja i sva druga tlačenja koja nam kradu mir i životnu sreću. Mi ih uistinu dajemo Gospodinu u liku svećenika! Ako ti je neugodno dok mu govoriš, spusti glavu, svejedno mu je dano odozgor da sve zaboravi nakon što ti izađeš iz ispovjedaonice, ali, govori čovječe, apsolutno sve ono što ti je na duši. Savjetujem ti - zapiši na papir sve ono čega se želiš osloboditi i što te zarobljava, izreci na ispovijedi sve, apsolutno sve! Nije bitno što će misliti svećenik, bitno je što će misliti Onaj koji u njegovom liku prebiva. Velika ozdravljenja i oslobođenja će se spuštati na tebe kada kreneš svoju bol uranjati u Njegovu bol, svoj problem i teškoće u Njegovo srce, kada osjetiš da ste ti i On jedno u sakramentu ispovijedi, kada se osjetiš voljeno i prihvaćeno unatoč tomu kakav si u tome trenutku i što nosiš sa sobom, Isus te ljubi baš takav kakav jesi. Nije to lako, priznati ono što nam je najteže, posebno drugoj osobi koja je čovjek kao i mi, ali ta osoba-svećenik je u milosti Božjoj, pa taman da je u najvećem grijehu. Po njegovim položenim  rukama mi doživljavamo slobodu. Ima li išta ljepše? Zar ti onda ima smisla izjava -''što ja njemu imam govoriti što sam griješio''? Čovječe, govoriš Isusu. Svećenik je tu samo posrednik, kao što je i naše tijelo posrednik za dušu, kako ne bi lebdjela Zemljom nego prebivala u nečemu opipljivom, što je na koncu Hram Božji! Čovječe, tu doživljavaš slobodu duha! Osjetiti da te netko voli bezobzira na sve grijehe i promašaja. Neopisivo! Ozdravljati od svake duhovne, psihičke i tjelesne bolesti moguće je u sakramentu ispovijedi. Svaka bolest može biti ozdravljena ,jer Gospodin pruža svoje ruke kada dolazimo k Njemu otvorena srca. To je vježba, to je proces, ali trebamo biti ustrajni ,jer po ispovijedi mi postajemo slobodni ljudi, mi doživljavamo snagu Otkupiteljskog Križa, slobodu duha i svjetlo našoj tami. Čovječe predivni, ''ispovijedaj sebe'', ne samo svoje grijehe, ispovijedaj boli, patnje, muke, tereta života, tj. pričaj o njima u Sakramentu ispovijedi ,jer to je doslovno susret tebe i Isusa, tu on preuzima sve tvoje boli na sebe. Vjeruj u to! Nema te sile na svijetu koja može dati mir kao što to može Sakrament ispovijedi, odnosno Isus u sakramentu ispovijedi.  Ako misliš da ti ne treba, otiđi baš iz toga razloga da se uvjeriš u ono što misliš. Ali otiđi otvorena i iskrena srca, pa se kasnije upitaj je li još uvijek isto misliš?! Kada to pokušaš shvatit ćeš da si učinio najbolju stvar na svijetu, to ti garantira ova duša koja je kroz Sakrament ispovijedi doživjela slobodu duše, koja se i dalje svakom novom ispovijedi još više razbistrava i spoznaje da bez Božje ljubavi i slobode duha ne možemo biti istinski sretni ljudi. Onaj tko misli da bez Boga može, vara se.  Možda može svojom inteligencijom, dok one koji su svoj život okrenuli Bogu nazivaju fanaticima, čudacima, osobenjacima i slično, no baš taj čudak je sretan Božjom inteligencijom koja traje vječno, ljudska brzo prođe. Ne ,ne moraš misliti kao ja, ali poslušaj sebe, zakorači u živi susret s Njim! Iskušaj sebe i doživjet ćeš neočekivano!

- Marijana Jurilj