Printaj članak

Život u čistoći

Petak, 03. kolovoza 2018.

„U početku Bog stvori muško i žensko, da budu jedno tijelo i jedan duh“ (Post.1 )   Bog želi da budemo čisti svojom dušom i svojim tijelom, kako bismo bili dostojni svetog braka i života vječnoga.   Nažalost, ovaj sveti čin se danas tako olako shvaća. Očito nismo svjesni njegove važnosti i vrijednosti, ne želimo biti svjesni ili nismo dovoljno hrabri uhvatiti se u koštac sa svojom mlakosti i sebičnosti.   Ovaj grijeh se tako pokvareno uvukao u ljudski rod i postao poput teme koja nema zvuka a zapravo je najglasnija, to shvatimo tek onda kada srce očistimo od grijeha. Postali smo robovi vlastitom tijelu i nagonu, kojega je Bog dao, ali ne da se zloupotrebljava, nego da se usmjeri stvaranju novog života.   Velika tragedija je što se grijeh počeo „modernizirati“, pa često kažemo- „ma nije to grijeh, živimo u 21. Stoljeći“ , “ajde...svi to rade“ , „nemoj bit staromodna“ , „Bog sve oprašta“ pa duša sve više i više propada a zna da propada, ali pronalazi savršene načine kako bi zakamuflirala vlastita djela i vidno se dobro osjećala. Nekada, kao da je lakše raditi ono što svi rade nego se boriti!   Bog sve oprašta jer je pun milosrđa i ljubavi, ali upitamo li se ikada što se događa s nama kada nam Bog nešto oprosti? Slomili smo ruku, doktor joj je stavio gips i dao terapiju (čitaj-Bog je oprostio) ali kasnije je dug proces da ruka potpuno ozdravi i zacijele rane. Pa se zapitajmo što se događa s dušom kada Bog u ispovijedi oprašta?   Znamo reći - „nekakva praznina“ , pa „grize me savjest“ , pa „nemir me uhvati pri pomisli na to“ , pa „kako sam to mogla/ao učiniti“ , „je li mi se ovo sada događa zbog toga“ , i mnoštvo pitanja koje su zapravo posljedica grijeha. Nama je Bog (po tome sudeći ) poput igračke koju navijemo po potrebi, ovisno je li nam se toga trenutka sviđa Njegova zapovijed ili nije. Nama je Bog poput doktora kojem idemo, tražeći da nas ozdravi od nečega u što često idemo svjesno. Ali, ljudska narav kao da ne zna drugačije - nego svjesno i nesvjesno srljati u grijeh.     Ima li veće povrede Boga od te - kada ranimo ono što nam je On dao na dar da sačuvamo do vječnog života? Ima li veće boli od te - kada grijehom navlačimo prokletstvo na sebe umjesto blagoslov? Ima li veće tragedije od te - kada rasipamo ono najsvetije, zbog vlastitih nagona i požude? Ima li većeg kraja od toga - kada puštamo zlo u sebe, vezu, brak, kada sklapamo bračni savez prije braka, a znamo kakav se savez jedino sklapa krvlju?! Zar je vrijedno Kristovu krv izjednačiti s našim sebičnim potezima a za dan ćemo se lupiti u prsa i reći kako volimo i ljubimo Boga?!     Pripadamo li onima koji su svjesni grijeha ali isto tako svjesni toga da smo slabi i grešni ili onima koji sebe pa i Boga pokušavaju uvjeriti da se ipak malo zeznuo kada je dao Božje zapovijedi? Želimo li svetost duše i tijela čuvati do braka ili ju kockati, kako god nam toga trenutka dođe da činimo pa kasnije trpjeti posljedice onoga za što smo se opredijeli?     Ne možemo sami, ali s Bogom možemo pobijediti sebe i usmjeriti osjećaje na molitvu. Takvu molitvu koja vapi za pomoć, kako bismo očuvali ono najsvetije - čistoću duše i tijela.     Zato, razmislimo o onoj rečenici s početka moga teksta i posvetimo svoju dušu i tijelo Bogu kome i pripada, od samoga stvaranja svijeta. Zajedno s Njim činimo velika djela za vječnost, odupirući se napastima 21. stoljeća, napastima tijela i duše, napastima koje žele prodrijeti u čovjeka i ukrasti mu duh, dušu i tijelo!   Slijedimo Božji plan u našim životima i dajmo prijestolje duši koja čeka svoju krunu vječnog života!  

- Marijana Jurilj