Printaj članak

Obred primanja i obećanja Frame Dubrava

Utorak, 17. travnja 2018.

Hvaljen Isus i Marija! U subotu 14. travnja u ranim jutarnjim satima krenuli smo put Zagreba, točnije u Dubravu. Krenuli smo na proslavu dvadesetog rođendana Frame Dubrava, a ujedno i na Obred njihovih obećanja. Išli smo zajedno s braćom i sestrama iz Frame Mostar i Frame Posušje. Atmosfera u busu riječima se ne može opisati; pjesma, ples, spavanje, molitva, jelo, (ne)slušanje predsjednika Nikice, razne igre... Iako smo ustali prije svitanja energije nam nije manjkalo. Dakle, nakon ranojutarnje vožnje stigli smo na odredište oko 14h gdje su nas dočekali framaši iz Dubrave sa svojim duhovnim asistentom fra Serđom. Odmah po dolasku upoznali smo se sa domaćinima kod kojih smo bili smješteni, ali kućama nismo išli. Najprije su nam domaćini zaželjeli dobrodošlicu, a onda smo se malo okrijepili. Nakon toga imali smo turnir u nogmetu u kojem su sudjelovali framaši i bogoslovi te pokoji đakon. Tu smo se još više opustili i zabavili uz smijeh i dobro društvo. Nije važno sudjelovati, već pobijediti kaže stara narodna poslovica, a ja se pitam kakvo je slavlje da slavljenik ne pobijedi? :-P Nakon turnira otišli smo kod svojih domaćina. Zajedno smo s Posušacim smješteni kod našeg Širokobriježanina, a ujedno i predsjednika Are i potpredsjednice Petre čije porijeklo ima korijene, ne biste vjerovali, u Posušju.           Tako se nas dvanaest našlo u jednoj vikendici čiji izgled podsjeća na one opise iz bajke. Navečer smo imali druženje uz roštilj kod framašice Ive gdje smo se još više nasmijali i družili. Pjesma se orila do kasno u noć, a naše radosti nije nedostajalo. No, tu nismo mogli spavati svi pa smo se ipak razišli u kasnim noćnim satima (ili bi se pak moglo reći u ranim jutarnjim). Na putu prema vikendici pridružio nam se i vječni framaš Jozo. Došavši u vikendicu imali smo namjeru odspavat, ali pitanje koje se nameće je kako spavati uz dobro društvo, a pogotovo ako te to društvo približava Bogu. Tako smo se mi tu još malo družili prije spavanja uz igru Mafije.       Ujutro smo ustali veseli jer je došao dan kojeg smo čekali. Nije nam bilo teško ustati nakon svih događaja, čak štoviše neki nisu mogli ni spavati od uzbuđenja. Nakon doručka pošli smo u obilazak grada Zagreba. Slikanje je bilo sveprisutno zbog naše Petre kojoj se zahvaljujemo.               U 16h počeo je vremeplov kroz 20 godina Frame u Dubravi. Imali smo priliku vidjeti stare framaše, a neki su posvjedočili o događajima u Frami u njihovo vrijeme. Koliko je framaša prošlo kroz Framu toliko je i različitih priča jer svaki framaš doživi svoji priču koja je posebna. Neki su tu doživjeli nezaboravno iskustvo, neki duhovni poziv, neki su upoznali prijatelje za cijeli život, a neki pak životne suputnike. Vremeplov su pjesmom uveličale sestre Palić koje su također bile dio Frame, fra Marin Karačić koji je jedno vrijeme bio duhovni asistent i fra Đuro Ravenšćak koji je tu osjetio duhovni poziv. Bilo je motivirajuće i lijepo uz puno veselja, smijeha, ali i suza radosnica. Uslijedila je zajednička fotografija, a potom vrhunac slavlja-Sveta misa.           Cijelo misno slavlje predvodio je duhovni asistent Frame Dubrava fra Josip Serđo Ćavar, a svojom pjesmom još više uveličao zbor Frama Grada Zagreba pod ravnanjem Ivane Hrkać. Geslo dvadesete obljetnice, a ujedno i obćanja Frame Dubrava glasilo je U žuđenu luku On ih povede iz 107. psalma. Fra Serđo je u svojoj propovijedi istaknuo da su framaši posvjedočili kako je divno biti Isusov. Također je rekao: Prije 20 ljeta framina barka, još mala, ali puna snova, zaplovila je morem. I danas brodi, ukrcavajući u svoje krilo uvijek nova mlada lica, a ispraćajući u život izgrađene ljude koji odvažno hode kroz život, poput svjedoka, koji su upoznali Uskrsloga.       Nakon mise imali smo zakusku i druženje uz ples i glazbu u dvorani u kojoj framaši imaju svoje susrete. Za 20 godina svog bratstva framaši iz Dubrave izdali su list Žuđena luka koji su nam poklonili. Budući da je samostan hercegovačkih franjevaca, prisustvovali smo mi framaši iz Hercegovine, dosta njihovih framaša dolazi iz Hercegovine što smo drugo mogli i očekivati nego domaću atmosferu. Sreli amo dobro nam poznata lica naših župljana i starih framaša od kojih su neki svoj framaški put nastavili u Frami Dubrava, a neki su odlučili postati svećenici.       Koliko nam je bilo lijepo i zabavno govori činjenica da smo svoj dolazak stalno odgađali. Na kraju smo pošli oko 23h kada smo se pozdravili sa domaćim framašima i fra Robertom Kaveljom koji je išao s nama do Zagreba. Kućama smo stigli u jutarnjim satima. Kad se na kraju sve zbroji i oduzme bilo nam je jako lijepo. Obogaćeni zmo za još jedno predivno i nezaboravno iskustvo. Koliko god htjeli ne možemo staviti sve što nam se dogodilo u par riječi, jednostavno se to treba doživjeti. Kratko je trajalo, ali svaki osmijeh, pjesma, prijateljstvo, suza, razgovor i iskustvo ostat će urezani u našim srcima. Za kraj ostavljam dobro nam poznate riječi koje se savršeno uklapaju u sve što smo doživjeli: Postoje trenutci koji su u nama, trenutci na koje se čovjek uvijek vraća. Postoje ljudi koji nas oduševe. Postoje mjesta koja nas uvijek zovu natrag. Negdje duboko u nama, ondje gdje kraljuje Vječnost, naš identitet započinje svoje oblikovanje. On je uvijek spoj naših trenutaka, mjesta i osoba. I Osoba.      

- Mirna Mandić