Printaj članak

Prihvati ulogu života

Utorak, 20. ožujka 2018.

Hvaljen Isus i Marija!   Pišem ovu kolumnu i nadam se da će biti zanimljiva,j er ću govoriti o kazalištu. Iznijet ću svoju percepciju kazališta na malo apstraktniji način. Iako sama pomisao na kazalište kod većine ljudi izaziva osjećaj monotonosti i nečega zastarijelog, svojom kolumnom želim iznijeti mišljenje o kazalištu na zanimljiv način, te ga poistovijeti sa našom svakodnevnicom.   U životu smo često marionete kojima upravlja redatelj. Marionete sa maskama koje smo dobili od svijeta i ljudi koji nas okružuju. Dobijamo lažne uloge. Mi nosimo maske na različitim mjestima. Te nam maske služe kako bi bili prihvaćeni u društvu i zadobili pažnju. Tu počinje naša predstava. Kazališne daske često zamjenimo našom kućom, školom, raznim kafićima, kinom itd. Naša publika postaje naša obitelj, prijatelji i ostali ljudi koji se nalaze oko nas u trenutku kada započne naša predstava. Nerijetko i publika sudjeluje u predstavi i tako dobijete konkurenciju u glumi. Često imamo spremne maske za razne životne situacije. Dvoličnost postaje dio nas. Obitelj pred gostima i obitelj kada je sama nerijetko su dva različita pojma obitelji. Učenik pred profesorom i učenik pred svojim prijateljima čini kontrast baš poput crne i bijele boje. Glumimo previše, ponekad svjesno, ali ponekad i ne. Dakle, time želimo doći do svojih ciljeva i provoditi svoj naum i onda u svemu tome izgubimo svoj vlastiti indentitet. Izgubimo sebe i postajemo umorni.   Previše smo zaokupirani ulogama koje su nam nametnute. Maske više ni ne skidamo, osim kada smo sami sa sobom. Trenutke koje provodimo u samoći smatramo da je najbolje zaobići. Bježimo. Bježimo na nove kazališne daske i idemo iz epizode u epizodu, jer nas samoća razdire i guši. Teško je suočiti se sa samim sobom. Bojimo se promjena, bojimo se što će se dogoditi kada skinemo maske. Hoćemo li tada biti prihvaćeni od strane naše publike ?   Reći ću ti nešto. Strah ne dolazi od Boga, zato se nemoj plašiti skinuti masku i odbaciti etikete koje su ti nametnute od strane drugih. Budi ono što Bog traži i želi od tebe! Svi smo mi stvoreni na sliku Božju i svi smo ljudi, ali nitko od nas nije isti. Nemamo iste roditelje, ni prošlost. Ne muče nas isti problemi, ne izgledamo isto, niti je intenzitet izražavanja naših emocija jednak... Ti si jedinstveno Božje remek-djelo, zato se ne boj biti ono što jesi. Slijedi primjer sv. Josipa, koji je hrabro uz Božju pomoć vršio volju Boga. On se nije bojao uzeti Mariju za ženu i ispuniti Božji naum. Dobio je ulogu pravog muža koju nije glumio jer u biti on to i jest, a mogao je nositi maske i igrati ulogu koju je htio. Mogao je zanemariti glas anđela kojeg je začuo u snu i pretvarati se da se nije ništa dogodilo. Mogao je, ali nije. Volio bih da svi muškarci žive po primjeru svetog Josipa, jer on je istinski primjer pravog muža i muškarca. Bog je baš njemu povjerio svoga Sina. Zato se i ti odreci maska u ovo korizmeno vrijeme i posveti se Bogu, jer za dobru i plemenitu odluku uvijek je pravo vrijeme.   Zapamti, samo je jedan Redatelj tvoga života. On će ti dodijeliti pravu ulogu. Prepusti se Njemu i nećeš morati glumiti, niti se zamarati mijenanjem maski. Dobit ćeš ulogu koja će te lansirati na najsjajniju pozornicu koja se zove raj, gdje ćeš se vječno radovati, biti istinski sretan i prihvaćen. Mir i dobro! 

- Luka Lasić