Printaj članak

Hodočašće u Asiz

Ponedjeljak, 24. travnja 2017.

 „… Konačno sam vidio Asiz, grad koji sam toliko žudio posjetiti… Radije bih šutio ukoliko se neću moći dovoljno dobro izraziti o ovom neusporedivom mjestu… U Italiji se nije ništa vidjelo, ako se nije vidio Asiz…“ Ovim riječima, jedan poznati britanski istraživač, Ernest Renan, opisuje Asiz. Da je Asiz zaista prelijepo mjesto koje otima srce i ne da ti da odeš od njega, složili su se i uvjerili framaši Hercegovačkog područnog bratstva.     Naime, svi oni koji su pobijedili u natjecanju na razini mjesnih bratstava, dobili su nagradno putovanje u Asiz. Nakon dugog i nestrpljivog iščekivanja, napokon je došao taj dan. Na Uskrs, 16. travnja 2017., ekipa od 56 framaša (zajedno s našim legendarnim vozačima, Dadom i Ećimom) iz cijele Hercegovine, predvođeni fra Antoniom Šakotom i fra Ivanom Penavićem, zaputilo se u Asiz, rodni grad našeg dragog siromaška, svetog Franje.   Na La Verni...    Naša asiška avantura započela je u ponedjeljak na La Verni, mjestu gdje je sv. Franjo dobio stigme. Nakon slikanja i razgledavanja, uputili smo se u kapelicu sv. Lovre, gdje je fra Antonio predvodio misu, a slavili smo rane sv. Franje. Nakon svete mise imali smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za razgledavanje i naravno, neizostavno fotografiranje. Također, sudjelovali smo u svečanoj procesiji koja se održava svakim danom u 15 sati, a ide se od crkvice sv. Marije Anđeoske, pa sve do mjesta gdje je sv. Franjo zadobio stigme. Nakon La Verne nastavili smo put prema Folignu, točnije 'Oasi san Francesco', gdje smo bili smješteni za vrijeme svog hodočašća. Nakon razmještaja po sobama, traženja wi-fija i večere završio se naš prvi dan hodočašća.     U utorak rano ujutro, zaputili smo se na mjesto gdje je sve počelo, prema Porcijunkuli. Na veliku radost i iznenađenje, imali smo priliku slaviti svetu misu upravo u Porcijunkuli, Majci svih franjevačkih crkava, gdje je misno slavlje predvodio fra Ivan. Mislim da je svima srce jače zakucalo kada nam je fra Antonio rekao da ćemo upravo na tom Franjinom najdražem mjestu, slaviti svetu misu. Teško je bilo zadržati suze u toj malenoj, prekrasnoj crkvici, jer je velika milost boraviti tu, a još veća proslaviti svetu misu. Upravo se u Porcijunkuli osjeti ona Franjina ljubav prema tom malom komadiću zemlje. Tu smo shvatili razlog Franjine ljubomore na Porcijunkulu. Neopisiv je osjećaj tu biti i moliti se. Nakon Porcijunkule slijedila je crkva sv. Damjana, u kojoj je Bog progovorio Franji s križa, te u kojoj je, kako kažu, nastala Pjesma stvorova. Zatim je slijedila katedrala sv. Rufina (mjesto gdje je kršten sv. Franjo), bazilika sv. Klare u kojoj je pokopana, njene haljine, Franjin habit, originalni križ sv. Damjana i ostale stvari koje su sačuvane.     U blizini bazilike sv. Klare, nalazi se i Chiesa Nuova, crkva koja je sagrađena na mjestu Franjine kuće, od koje su ostala samo vrata i zatvor u kojem je bio smješten sv. Franjo, a vidjeli smo i malenu prostoriju u kojoj je bila trgovina Franjina oca, Petra Bernardona. Po povratku u smještaj, posjetili smo Rivotorto, mjesto nastambe prve braće. Svako od ovih mjesta ima svoju priču i posebno je na svoj način. Fra Ivan nam je što bolje nastojao pojasniti svako od njih, a svi smo ga sa zanimanjem slušali. Nakon obilaska svih predviđenih mjesta za taj dan, krenuli smo natrag u naš smještaj u Folignu. I naravno, slijedilo je opet ''hvatanje'' wi-fija, neuspjeli pokušaji popravljanja modema (koji je mogla popraviti samo s. Matea), društvene igre, večera i ostalo, završio se naš drugi dan boravka u Asizu.   Selfie s Franjom    U srijedu, našeg trećeg dana hodočašća, posjetili smo Fonte Colombo i ostala mjestašca u blizini u kojima je Franjo boravio. Nakon toga smo se zaputili u Greccio, mjesto gdje je Franjo napravio prve jaslice. Tamo je svaki dan Božić. Poslije kratkog razgledavanja, slavili smo svetu misu koju je predvodio fra Antonio. S ulaznim pozdravom "Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo", započelo je misno slavlje. Iako nam je bilo smiješno to što par dana nakon Uskrsa, mi pjevamo božićne pjesme i slavimo Isusovo rođenje, to je bio jedan od najljepših i najradosnijih trenutaka provedenih u Asizu. Tu večer smo proveli u šetnji i razgledavanju Asiza i njegovih ljepota. Svatko je mogao birati kako će provesti tu večer. Jedni u šetnji, drugi u kupnji, a treći pak u nečem drugom. Sve u svemu, uvjerili smo se da je Asiz noću još ljepši nego danju, pogotovo pogled na baziliku i Porcijunkulu. Nakon slobodnog vremena po Asizu, vratili smo se u naš smještaj, gdje je slijedilo druženje, večera i na koncu, odmor.     U četvrtak nas je očekivao najvažniji dio Asiza koji smo nestrpljivo čekali kroz cijeli tjedan, a to je posjet bazilici sv. Franje. Nakon svete mise koju je predvodio fra Ivan, uputili smo se prema bazilici, u koju nas je uveo fra Matija Antun Mandić, franjevac konventualac iz Hrvatske, koji trenutno boravi u Asizu. On nas je proveo kroz donju i gornju baziliku, pojašnjavajući nam pojedine detalje vezane uz njih i njihovu unutrašnjost. Srce te bazilike, a usudim se reći i srce Asiza, čekalo nas je ispod donje bazilike, u mjestu pod zemljom, gdje počiva naš Franjo. Neopisiv je osjećaj bio kada smo napokon došli tu i spustili se na koljena pred svog serafskog Oca, na mjesto gdje se najviše osjeća Franjina ljubav, jednostavnost i prisutnost. Srce je zakucalo jače, a teško je bilo zadržati suze radosnice, jer smo napokon došli svom siromašku. Mislim da su svi upravo tu shvatili smisao i razlog svog boravka i samog poziva u Framu. Vjerujem kako nas je Franjo promatrao s neba i da je bio ponosan na nas, svoje male, nesavršene ali radosne framaše koji se trude slijediti Krista po njegovu primjeru. Fra Antonio nam je rekao kako je upravo taj prizor nas kako klečimo pred Franjom, najljepša slika od bezbroj onih fotografija koje smo uslikali, te da one najljepše fotografije ostaju u našem srcu. Ispunjeni zbog tog susreta s Franjom u molitvi, nastavili smo razgledavanje gornje bazilike.    'Na grobu Vječnog zaljubljenika'   Na kraju je slijedilo fotografiranje ispred, a onda smo se zaputili na Carcere, mjesto gdje je Franjo išao u osamu. Iako smo pošli pješke, u Carcere smo stigli s taxijem. To mjesto je zaista posebno i jasno nam je zašto se Franjo često povlačio tu u osamu. Nakon Carcera imali smo slobodno vrijeme, pa su neki ostali u Carceru, a neki se spustili do grada u šetnju ili se pak vratili na mjesto Franjina groba. Sve u svemu, bilo je prekrasno i teško je bilo vratiti se natrag u našu Oazu. Budući da je to bila naša posljednja večer u Asizu, proveli smo je u igri i zabavi.     U petak, našeg posljednjeg dana boravka u Asizu, uputili smo se natrag u Porcijunkulu, gdje smo u kapelici imali svetu misu koju je predvodio fra Antonio. Nakon svete mise, imali smo malo slobodnog vremena, tako da su neki otišli kupiti još koji suvenir, neki su bili u šetnji, a neki su pak ostali u Porcijunkuli, kako bi se u molitvi oprostili od nje. Onda je slijedio najteži dio, trebali smo krenuti iz Asiza, mjesta koje nam je svima priraslo srcu. Sa suzama u očima, udaljavali smo se polako, osvrćući se, da po zadnji put u ovom tjednu vidimo Asiz.     Iako malčice tužni zbog toga što odlazimo, to nije bio kraj našega putovanja. Osim boravka u Asizu, svratili smo i do Padove. U Padovi smo posjetili svetište sv. Ante i sv. Leopolda Bogdana Mandića. I tu smo također imali slobodnog vremena koje je svatko iskoristio na svoj način. Tek nakon Padove, zaputili smo se u našu domovinu. Tužni jer se bliži kraj našeg putovanja, kući smo se vratili ispunjeni i sretni, jer smo konačno došli na svoj izvor, na sami početak franjevaštva, kako je to fra Ivan rekao u jednoj svojoj propovijedi.     Riječima je teško opisati sve ono što smo doživjeli, jer svatko Asiz doživljava na svoj način i vjerujem da se svatko pronašao u nekom kutku Asiza, da je svakome određeno mjesto ostalo urezano duboko u srce. Vjerujem da nitko od nas neće zaboraviti one trenutke provedene tamo, jer su to trenuci kojima ćemo se vraćati u mislima, onoliko puta koliko nam bude trebalo se ponovno vratimo tamo, na svoje izvore. A do tada, ostajemo u ovom malom mjestu pod suncem, našoj kršnoj Hercegovini.     Mir Vam i dobro!

- Marija Jelić