Printaj članak

Proslavljen u Muci

Četvrtak, 30. ožujka 2017.

Prošli smo već kroz četiri tjedna Korizme i sve smo bliži Velikim danima: Velikom Petku, Velikoj Suboti i naravno Uskrsu, najvećem kršćanskom blagdanu. Iako je Korizma „radosno iščekivanje Uskrsa“ kako kaže jedna molitva Crkve, jasno je da se u korizmenom vremenu poseban naglasak stavlja na razmatranje Kristove Muke i smrti odnosno svega što je On pretrpio za nas. Zadnjih dana baš promišljam o još jednom paradoksu Isusova života, Isusove osobe, a taj paradoks jest da je „Sin Čovječji proslavljen u muci “. To nije nešto izmišljeno, nego to proizlazi iz samih Isusovih riječi, kada on, dok govori o svojoj muci i smrti, kaže da je „došao čas da se proslavi Sin Čovječji“ te potom opet konkretno govori: „ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ne daje roda“ te da ono treba umrijeti kako bi dalo obilan rod. O toj svojoj proslavi u svojoj muci i smrti on govori na više mjesta. I sada, misleći o svemu tome, čovjeku se nameće pitanje: Kako netko može biti proslavljen u muci ? Kako netko može biti proslavljen u patnji, u ponižavanju; kako netko može biti proslavljen u smrti? Zar se ljudi ne proslavljaju kroz pobjedu, kroz neke „slavne“ trenutke? Zar se Isus ne proslavlja baš u Uskrsu, a ne u muci i smrti? Naravno da se on proslavlja i u Uskrsu, ali se također prije toga proslavlja i u svojoj muci i smrti. A zašto to? Upravo zato što On, uzimajući patnju i smrt na sebe, poradi nas i naših grijeha, vrši volju Božju i pokazuje krajnju ljubav prema nama. Upravo to je njegova proslava. Krist time pokazuje da nije proslava samo u onim trenucima kada su svjetla svijeta uperena u nas, kada izgledamo lijepo i djelujemo uspješno – naprotiv! On, upravo kroz svoj, po svjetsku gledano neuspjeh, a zapravo radikalnu ljubav, doživljava svoju proslavu i to je ono što je za njega prava slava! Nije slava u glamuroznosti, niti je prisutna samo kada nam sa svih strana daju pohvale, ona se nalazi u poniženjima, ali ne samo zbog samih poniženja već zbog žrtve koja se tu uzima na se i podnosi za druge , iz ljubavi . Upravo žrtva samog sebe i darivanje sebe za druge jest ono što je prava slava u Božjim očima. Stoga, neka nam dragi Bog dâ da spoznamo i uvidimo da naše svjetsko shvaćanje slave nema nikakve veze s Isusovim shvaćanjem. Tada ćemo, ugledajući se na Krista i ne tražeći slave od ovoga svijeta, rado prihvaćati poniženja i žrtve ljubavi, znajući da se upravo u njima krije prava slava i radost.  

- fra Ivan Slišković