Printaj članak

Tajna, a ne zagonetka

Srijeda, 10. listopada 2012.

Dobio sam poruku na mobitel. Pisalo je: ''Zvijezde!'' Odmah sam znao da će to biti tema za moj idući tekst. I evo ga, tekst o zvijezdama. Šetali bismo Borkom i redovito se zaustavljali na molu, poviš Sajmišta, i ondje dugo sjedili. Ne sjećam se prvoga puta, kada smo se ondje zaustavili i ne znam odakle nam ta zaluđenost zvijezdama, ali znam da smo se na to mjesto iznova uvijek vraćali. Tu smo razgovarali o ozbiljnim temama, svojim planovima, snovima, ponekad o glupostima. Smijali smo se i plakali, bili ozbiljni i šutjeli, ali bi nam pogledi uvijek bili usmjereni u zvjezdano nebo iznad nas. Mali medvjed nam je bio najdraži. Odmah bismo ga pronašli. Glavu bismo trebali zabaciti malo više u nazad i vidjeli bismo ga u svoj njegovoj ljepoti. S guštom smo tu sjedili i stvarno uživali. Danas nismo u mogućnosti zajedno otići u Borak gledati zvijezde, ali si uvijek međusobno javimo, kada ih promatramo sa svoga prozora, ili negdje vani dok šetamo ili sjedimo na klupi. Ovo nije nikakva ljubavna priča i ove dvije osobe nisu toliko važne za ovaj tekst. Htio sam kazati, da su zvijezde samo jedna u nizu stvari, koje je Bog stvorio. Meni su one zapele za oko i ne mogu, a da se ne divim. Sada, dok ovo pišem, razmišljam o bezbroj drugih stvari koje mi svakodnevno promiču. I znam što je tomu razlog: ne gledam na svijet onako, kako bih nekada trebao; ne znam, ili ne mogu gledati očima djeteta. Sveti Franjo je u tome bio majstor. U svim stvorenjima i u svemu stvorenom, vidio je svoju braću i sestre, jer ih je stvorio Bog baš kao i njega sama. Zvijezde nisu stvorene da se izračunava njihova udaljenost od Zemlje i vijek njihova trajanja. One su tu da nam noćna šetnja bude ugodnija, a pogled na grad, s nekog brda, ljepši. Možda je bolje da na ono, što me okružuje, ne gledam kao na zagonetku koju trebam riješiti, već kao tajnu u kojoj mogu uživati.

- fra Jozo Mandić