Petak 03.rujna, počeli su upisi na Framu za godinu 2010./11. Oko 18h počeli su se skupljati mladi koje tek čeka upoznavanje sa sv. Franjom, a i oni koji već znaju podosta o sv. Franji ali nikad dovoljno, pa žele još bolje upoznati sv. Franju, udubiti se u život sv. Franje, preko sv. Franje slijediti Krista. Sigurno ste primijetili koliko sam puta u jednoj rečenici spomenula sv. Franju, a to vam je tako kad netko prodre u vaše srce i ostavi svoj trag, pa ne želite koristiti nikakvu zamjenicu za tu osobu nego svaki put naglasiti da je to on – SV. FRANJO. :)

Uglavnom, mi vijećnici i animatori koji smo sada brucoši, kao neki 'stariji, iskusniji, zreliji framaši' bili smo na raspolaganju svima koji se upisuju na Framu da prozbore riječ – dvije s nama. Nas maturante, tj. brucoše (pokušavam se naviknuti na ovu riječ) :) i fra Vinu predsjednica je raspodijelila u prostorije gdje smo nestrpljivo iščekivali lica, ljude kojima mi 'ostavljamo' naše bratstvo. I tako kad bi mi između ostalog upitali ove nove zašto su došli na Framu, što ih je tu dovuklo, uglavnom smo dobivali odgovor zbog društva, kažu da je fino itd. Kad se pokušam vratiti unazad 4 godine i sjetiti se što sam ja rekla na ovo pitanje, nemam pojma. Sigurno je bio neki odgovor koji bi mi sad bio pomalo smiješan. Ali sad znam zašto sam došla i što me je uvijek vraćalo na naš Brig. Možda vi mlađi koji se po prvi put upisujete na Framu mislite da je to samo radi društva, ali kažem vam ako se prepustite i dopustite da preko sv. Franje Krist uistinu uđe u vaš život, shvatiti ćete da vaš dolazak na Brig nije bio slučajan, da nisi tu zato što je tvoja najbolja prijateljica tu, nego zato što je Duh Sveti to sve pokrenuo. Duh Sveti je djelovao u tebi, ubacio klicu koja te dovela tu, razvijala se, rasla i još uvijek raste u tebi.

I tako smo razgovarali i s ovima starijima kojima nije prvi put na Frami i uvidjeli koliko nekima Frama znači, koliko ih je promijenila i koliko ih još uvijek mijenja, pomaže u njihovom duhovnom razvoju i rastu, pomaže općenito u njihovom životu. A da se ne bi pogrešno shvatilo… Nisu ovi stariji od ovog petka framaši. Ne! Framaš je framaš i preko ljeta, gdje god on otišao, ljetovao ili bio tu sudjelujući na našim neslužbenim sastancima srijedom. Ali eto trebaju i oni obnoviti svoje članstvo kako bi bilo lakše s papirima, popisima, sekcijama itd…

I tako je naš upis završio. Poslije 8h lagano smo se razišli našim kućama. U veselom ozračju prođe prvi službeni petak, dan upisa na Framu. I što reći još dragi moji nego Boga na pomoć i polako! Rastite u Kristu! +
 

Poziv je bio jeka u tišini moga srca

Naša Širokobriježanka, časna sestra Lidija Banožić trenutno živi u samostanu u Kiseljaku i radi u dječjem vrtiću kao diplomirana odgojiteljica predškolske djece. Povod ovom razgovoru su nedavno izrečeni Lidijini doživotni zavjeti. Do ovog velikog čina Lidija je prošla ‘teži’ dio redovničkog života: sami odgovor na Božji poziv, ulazak u samostan, kušnje, sve je iza nje…

Piše: Mirela Lovrić, FSR

......................................................................

Vidim te još u trapericama, s torbom preko ramena, s knjigama u ruci kako žurimo na predavanja s tek ispijene kave, smijemo se i pokušavamo zaustaviti smijeh prije ulaska u učionicu…Naši studentski dani, ‘98., ’99., 2000., onda si ti odlučila otići. Meni se uvijek činilo iznenada. Ti to vjerojatno nisi tako proživjela…

Svima se moj odlazak činio iznenada, čak i mojim ukućanima. Ni po čemu nisam sličila na časnu sestru. Ljudi imaju svoju predodžbu časne sestre; mirna,tiha, povučena, pobožna osoba. Sve ono što ja nisam bila. Iskreno nisam se ni ja vidjela kao časna sestra. Nije me privlačio lik časne sestre, nego poslanje, ono što redovnica radi. Eto studirala sam u Mostaru, izlazile smo zajedno, družile se, dakle nisam se ni po čemu razlikovala od vas, ostalih mladih, u to vrijeme. Međutim život mi je postajao prazan, sve sam imala, a ništa nisam imala. Sve te izvanjske stvari su me činile nesretnom. Nisam to pokazivala izvana, jer je teško ljudima objašnjavati ono što ti se događa u srcu. Sjećam se da sam jednom prijateljicama Maji i Ivani povjerila da ne mogu više tako živjeti, da sam prazna, moram nešto mijenjati u svom životu. Čudile su se, što mi je sad. Rekla sam im i da bi željela biti redovnica, da pomažem ljudima, da ostatak života proživim dajući se za druge. One su se samo nasmijale. Mogle su razumjeti da činim dobra djela, ali da ja budem redovnica, to nikako nisu mogle razumjeti. Od tada nisam nikomu pričala o onomu što se u meni lomilo. Bila sam razapeta između svijeta i onoga što sam u duši osjećala. U sebi sam donosila neke odluke i provodila ih u život. U Korizmi sam se odricala nekih stvari kojih se inače ne bih odrekla (svojih poroka). Lagano sam sebe testirala hoću li moći živjeti u samostanu. Sama pomisao na samostan me gušila; rano ustajanje, molitva, rad, zajedništvo, odricanje u mnogim stvarima, subotom navečer (kad svi izlaze) ja u samostanu. Katastrofa. Uhvatila bi me panika nakon takvih promišljanja. Znala sam da trebam napraviti taj korak, ali kako ću ostaviti ovaj svijet, prijatelje, roditeljski dom, svoju slobodu? Sve mi se to motalo po glavi. Nisam više mogla čuvati tajnu i povjerila sam se svojoj sestri. Ona je sve to mirno primila i rekla mi da je to moja odluka, ako odlučim poći u samostan podržat će me do kraja.

Hajde za mnom!

Završila sam drugu godinu studija i to ljeto se zaposlila u jednom butiku. Bila sam presretna. Pomalo sam zarađivala džeparac, izlazila, družila se i mislila da sam se napokon oslobodila misli da trebam poći u samostan. Osjećala sam se slobodno. Međutim ni posao, ni novac, ni fakultet me nisu ispunili. Ponovno se javljala misao da napustim ovaj svijet i da postanem redovnica. Jedno jutro sam se probudila sva u mukama. Želim poći u samostan, ali me blještavilo ovog svijeta zasljepljuje i ne da mi da poletim prema Suncu. Nisam se više mogla boriti sa Bogom i sobom i uzela sam Sveto Pismo i rekla: ‘Bože ja ne mogu više ovako. Reci mi što mi je činiti. Daj mi vidljiv znak da me želiš kao svoju službenicu. Otvorit ću Sv. Pismo i doslovno povjerovati riječima koje pročitam.’ I otvorila sam Evanđelje po Mateju 9,9. U tom odlomku Isus poziva Mateja carinika: ’Hajde za mnom’. Samo sam počela plakati i tog trena su sve moje dvojbe nestale. Znala sam da me Bog želi u svojoj službi.

U gimnaziji si bila prepoznatljiva kao pripadnik prve generacije framaša, puno vremena si provodila na Brijegu uz fratre i časne. Je li ti to približilo redovnički život ili je sam život u samostanu nešto totalno drugačije?

Da, većinu svog vremena sam provodila na Brijegu. Oduševljavao me lik sv. Franje koji su nam s. Marija i fra Branko na vrlo zoran način prikazali i svojim životima svjedočili. Bila sam ponosna što sam framašica. A u samostanu je naravno bilo kriza, teških dana kad sam željela otići, napustiti sve. Teško je bilo spoznati da u samostanu žive obični ljudi, sa svojim manama i vrlinama, kao i u drugim zajednicama, u obiteljima. Puno toga mi je bilo nelogično, trebala sam puno stvari prihvatiti u kratko vrijeme. Ali sve to lakše prođe kada znam da sam od Boga pozvana i da je svaka sestra s kojom živim Njegova izabranica. Sve je stvar prihvaćanja i slamanja svoga ja.

Sjećam se tvojih Prvih redovničkih zavjeta, gledala sam s balkona kako ulaziš u crkvu. Razmišljala sam kako ćemo mi ostale iz generacije, vjerojatno do oltara s bračnim drugovima, a ti si išla sama… Bilo mi te žao, a ujedno sam ti se divila…Kako je tebi bilo na taj dan?

U rujnu 2000. god. sam otišla u samostan i počela živjeti redovnički život izbliza. Dvije i pol godine je trajala formacija (kandidatura, postulatura i novicijat), koju sam prošla u Mostaru u samostanu, a onda sam u ožujku 2003. položila svoje redovničke zavjete. Taj dan sam doživjelakao korak bliže Bogu. Znam da se tih dana pričalo o meni i s. Zorici.- dva neobična zvanja nakon 29 godina. Nisam tome davala važnost, jer mi zaista sva ta priča nije značila. Bila sam sretna da sam se napokon u životu pronašla i da živim za nešto, odnosno za Nekog. Nisam tužna ili neostvarena jer se nisam udala. Bog me treba ovakvu, ljudi me trebaju kao redovnicu i to uviđam sve više iz dana u dan.

Kamo su te vodili Božji putovi poslije prvih zavjeta?

Božji putovi su me vodili na različite strane; odmah nakon zavjeta sam bila u provincijalnoj kući u Mostaru, nakon toga u Međugorju, Konjicu, Bijelom Polju i Kiseljaku, gdje već treću godinu živim i radim

Opiši nam jedan svoj dan - dan redovnice?

Život i raspored dužnosti unutar zajednice ovisi od zajednice do zajednice. Ja živim u zajednici sa još šest sestara, svaka ima svoju dužnost, svoje radno mjesto. Život i raspored pokušavamo uskladiti upravo sa poslom koji obavljamo. Ujutro molimo Časoslov (jutarnju), idemo na doručak, a poslije svaka na svoju dužnost. U podne molimo Časoslov (srednji čas) i krunicu, nakon čega idemo na ručak. Slijedi nastavak posla i odmor kroz zajednički razgovor. Navečer u 18 sati u crkvi slavimo Sv. Misu, a poslije toga kod kuće molimo Časoslov (večernju). Iza tog je večera, a poslije nje smo „slobodne“, svaka radi neke svoje sitne obaveze. Četvrtkom imamo klanjanje. Red postoji da bi zajednica mogla funkcionirati. Subotom smo sve u kući, pa očistimo kuću, nakitimo kapelicu cvijećem, odemo u posjetu ili nama dođu gosti… Jedan sasvim normalan i običan život u kojem postoje pravila i red.

Pitaš li se ikad kakav bi bio tvoj život da si „ostala u ovom svijetu“?

Ljetos sam položila doživotne zavjete. Dakle, odlučila sam se do kraja života posvetiti Bogu. Nekada se ljudi sažale nada mnom, pa mi kažu kako im je žao što nemam svoju obitelj. Iskreno to je predivan poziv; biti majka i supruga. Razmišljala sam o svemu u proteklih osam godina i shvatila da to nije moje životno poslanje. Jednostavno me put vodi u drugom smjeru. U proteklih osam godina imala sam iskustva Božje blizine koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Život prolazi, godine nose svoje, malo sam se uozbiljila, iako su neke stvari ostale iste i ne želim ih mijenjati. One su dio mene, mog života. I danas se rado susretnem s ljudima s kojima sam išla u školu, na fakultet. Rado popričam s njima, popijem kavu. Ne uviđam nekih bitnih razlika u odnosu s njima, osim što su oni izabrali život u obiteljskoj, a ja u redovničkoj zajednici.

Iskreno sam ponosna što se netko od nas starih framaša odazvao Božjem pozivu…

Važno je da je srce pronašlo mjesto u svijetu koje je pronašlo sunce - kaže Vesna Parun. Ja sam pronašla svoje mjesto pod suncem, odnosno Bog je mene pronašao i tako će pronaći svakog od nas. Život brzo prođe i iza nas ostaju naša djela. Nastojim to staviti pred sebe i s tim živjeti iz dana u dan, ne zaboravljajući nabaciti osmijeh koji kažu ništa ne košta, a može puno toga učiniti.
 

Samo nekoliko je dana preostalo do Taizé susreta "Hodočašće povjerenja na zemlji", koji se na poziv kardinala Vinka Puljića i mitropolita Nikolaja po prvi put održava u Sarajevu od 3. do 5. 9. 2010 g. Braća iz redovničke zajednice u francuskom selu Taizé već su nekoliko dana u Sarajevu i zajedno s mladima iz Vrhbosanske nadbiskupije i Mitropolije dabrobosanske završavaju posljednje detalje oko organizacije susreta.

Do sada se prijavilo oko 600 mladih iz: drugih dijelova BiH, Poljske, Njemačke, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Mađarske, Rumunjske, Španije, Portugala, Francuske, Italije, Austrije, Engleske koji će biti smješteni u obiteljima u cijelom Sarajevu i Istočnom Sarajevu.

Susret počinje u petak 3.9. zajedničkom molitvom u 14h. Centralne molitve će se tokom susreta održavati u Skenderiji, Dvorana 1 u petak 3.9. u 14 i 19.30h, te u subotu 4.9. u 13.30 i 20.30, kada će sa mladima moliti prior zajednice Taizé brat Alois, kardinal Vinko Puljić i mitropolit Nikolaj. Petak poslije podne posvećen je zajedničkim razmatranjima po uvodu braće iz Taizé-a, što je prilika mladima iz različitih zemalja za razmjenjivanje iskustava, upoznavanje različitog, stvaranje povjerenja i obogaćivanje vlastite osobnosti u bogatstvu različitosti.

Subota poslije podne posvećena je radionicama kroz koje će mladi bolje upoznati Sarajevo, BiH i svoje domaćine. Teme radionica su: povijest, religijske zajednice, sakralni objekti, bogatstvo folkora, djelovanje međureligijskog vijeća, akademsko obrazovanje, politika, umjetnost... Mlade će primiti mnogi zvaničnici i predstavnici religijskih zajednica, organizacija, udruženja, profesori, umjetnici.

Nedjelja je dan posvećen obitelji i lokalnoj zajednici. Mladi gosti će sudjelovati u bogosluženju u lokalnim crkvama, te podijeliti nedeljni ručak sa svojim domaćinima. U poslijepodnevnim satima u nedjelju 5.9. nakon završne molitve u crkvi Sv. Josipa na Marijin Dvoru u 14.30 mladi odlaze svojim domovima i susret službeno završava.

Vjerujemo da će ova 3 dana "Hodočašća povjerenja na zemlji", zajedničkih druženja, molitvi, razmjenjivanja iskustava, u srcima mladih gostiju, ali i domaćina, potaknuti žar povjerenja, vjere, mira i ljubavi. Te, kako će ova tri dana u Sarajevu, u BiH, naši gosti zauvijek pamtiti, stoji na kraju maila Organizacijskog odbora.

Tjeram mozak na razmišljanje! Razmišljanje u tijeku… E, između prethodne rečenice i ove sada prošlo je podosta vremena. Iako su između samo tri točkice, trebalo je tu biti i točkica i zareza i upitnika i uskličnika i zagrada i zvjezdica i svega! Razmišljao sam kroz to vrijeme, ako se to uopće može nazvati razmišljanjem. Obećao sam si da ću sjesti i razmisliti malo o tome što napisati. Tako sam i učinio. Pa sam par puta skoknuo do frižidera, jednom u wc, obavio par telefonskih razgovora, šarao po nekom papiru, galamio brata, promijenio sijalicu, češo' se po glavi…! Čak sam malo i razmišljao!

Često sam sebi kažem kako ne znam razmišljati. Moje razmišljanje izgleda poprilično površno i rijetko se usudim zaroniti dublje u svoje misli i stavove! Odnosno, nije problem što se toga bojim, nego što to ne znam. Ne znam razmišljati! Više maštam nego što razmišljam. Kad razmišljam previše izgubim se, gubim tlo pod nogama. Naravno, dolazim onda do pitanja jesam li ja glup?! :) Ma nisam, valjda! Koliko god to zvučalo otrcano i koliko god to bio samo blaži izraz za riječ glup, ipak mislim da sam samo neuk i moj problem je taj što ne znam razmišljati! Ali… „Znam da ništa ne znam, neki ni to ne znaju.“, reče tamo neki Aristotel, ili je Sokrat ili neki Platon, nemam pojma (neda mi se sad tražit tko je točno to rekao). Tko zna, možda i ja nešto znam kao on! Možda vam ipak mogu reći nešto o razmišljanju, iako znam da ne znam razmišljati. To ću i pokušati!

Vidiš pajdo, kako ja onda ovo uopće pišem ako ne znam razmišljati?! Ako ne znam razmišljati kako sam onda došao do zaključka da ne znam razmišljati?! U meni ipak postoji nešto što ima veze s razmišljanjem! Zapravo, uopće mi nije bio cilj pisati o nekom razmišljanju i filozofirati. Sve to činim samo kako bih na kraju došao do jednoga zaključka koji već imam u glavi, ali treba pisati.

Vjernici smo! Svi se tako izjašnjavamo. No, iako često spominjem slijedeće, ne mogu odolit a da to ponovno ne spomenem. Svi se molimo Bogu Ocu, slavimo ga, divimo mu se, ljubimo ga… Kada nas netko upita u koga vjerujemo, pretpostavljam da odgovor redovito biva: 'U Isusa!' Zamislite sada da vas netko pita u koga vjerujete, a vi mu kažete - u Duha Svetoga! Vjerojatno bi vas istog trena proglasili ludim. Šta je tebi bolan, duhovi ne postoje?! Trebao si reći da vjeruješ u Boga Oca Stvoritelja ili u Isusa Krista. Kakav Duh Sveti, on je tu samo da bi se mogli prekrstiti! On služi kako bi imali što reći kada se križamo i kada rukama dodirujemo ramena! Za jedno rame Duh, a za drugo rame Sveti! Zvuči malo ludo, ali ispada tako, barem u većini slučajeva! Od rijetko koga sam čuo da se moli Duhu Svetomu!

Ne, ne dijelim ja njih trojicu. Niti mislim da se Duh Sveti ljuti kada se molimo Ocu ili Isusu. Isto tako ne mislim da se Isus ljuti kada se molimo Ocu ili Duhu Svetomu. Suludo je tako misliti. Jedan je Bog, a tri su božanske osobe! To uvijek ide zajedno, to se ne razdvaja. No, želim samo reći kako, manje-više, svi mi uopće ne uključujemo Duha Svetog u naše molitve, štoviše u naš život! Isus kada je otišao k Ocu poslao je Duha Svetoga na svoje učenike. Isus tako dan danas biva prisutan u nama i oko nas! Po Duhu Svetomu Isus je tu! A mi smo toga istog Duha tako zanemarili… Da bar i samo približno znamo kakvo bogatstvo se krije u Njemu vjerujem da bi se nekada i Njemu pomolili. Mir duše i potpuna radost srca plodovi su molitve Duhu Svetomu. Preplavi te tada onaj osjećaj kao da sve možeš! Svjestan svojih slabosti i mana ipak si tada uvjeren da možeš poletjeti, da možeš učiniti neke stvari koje dotada nisi mogao! Zašto?! Pa zato jer reče Isus da ćemo po Njemu činiti mnoge stvari. Po Duhu Svetomu će nam se dati da govorimo u onaj dan kada bude trebalo govoriti. Po Duhu Svetomu ćemo šutjeti kada bude trebalo šutjeti. Po Njemu ćemo činiti mnoga djela. I doista, mnoga djela i činimo po Njemu, a da toga nismo ni svjesni. Mnogi na početku niste niti znali zašto ste došli na Framu, a kasnije vam ispalo dobro! Pogodili ste?! Ne, niste vi pogodili nego je Duh Sveti pogodio! Evo, ja osobno imam još jedan sličan primjer. Sam kažem da ne znam razmišljati, a već sam par članaka napisao za ovu stranicu. Kako?! Snađem se nekako?! Ma ne, nego Duh Sveti mi pomogne! On razmišlja umjesto mene. On mnoge stvari čini umjesto mene. Tako ja to nekako shvaćam. Isto ko' i sad! Mislio sam da ću samo gledati u praznu bijelu stranicu, jer ne znam razmišljati, a na kraju ispade da sam po vele odužio! Još kad bi se u tome našlo nešto poučno, korisno i pametno bilo bi pravo. :)

Ispada da ništa nisam napisao. Tulio mulio o nekom svom razmišljanju i o Duhu Svetomu! Međutim, znam što sam htio, a htio sam vam samo reći kako je Duh Sveti moćan! Moćan do daske! Tako moćan da i one koji ne znaju razmišljati tjera da svjedoče, ako je ovo uopće i S od svjedočenja (vidi, opet ono ludo slovo S)! Nemojte se bojati! Bog je sve stvorio, sve nas zaštićuje i svim upravlja! Naše je da mu budemo vjerni i da mu služimo, On će ostalo srediti! I sve to samo da bi nama bilo dobro! Ta stvorio je sav ovaj svijet da bi mi u njemu uživali i radovali se! Stoga, razmišljajte, ali ne previše! Više Boga tražite srcem, u mislima silnim će te se izgubit! Bar je kod mene tako! :) I molite se Duhu Svetomu. Žar koji On posjeduje jak je i plamen njegov svet je! Ima ona dobra stara od Antuna ili je Branka Šimića (neda mi se sad tražit tko je točno to napisao, jedan je od njih dvojice sigurno) :) Neka vam ona bude za kraj :

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini,
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.