Sabor Frame 2017
Ponedjeljak, 21. kolovoza 2017. | Broj čitanja: 381
 
 

Nakon nekoliko toplih i suhih tjedana, moramo priznati da se ljeto bliži kraju i da nas lagani povjetarac vodi bliže rujnu. Iza nas je polovica kolovoza i završile su Devetnice našoj Nebeskoj Majci Mariji. Prošla je i Velika Gospa, stoga grad već počinje tonuti u duboki san. Stranci se polako spremaju svojim domovima, školarci tuguju jer se bliži nastava, studenti su zabrinuti oko spremanja ispita, dok framaši mogu odahnuti. Moramo vas podsjetiti da je to ipak s razlogom, budući da su se njihove vrijedne ručice tijekom protekle godine itekako umorile. Kada bih vas pitala na što vas asocira riječ SABOR, gotovo 80% vas bi reklo kako ih podsjeća na političare, na raspravu o nekim gorućim temama, neke bi podsjetilo i na TV program koji prenosi sabor i koji se redovito prebaci itd. Uvjerena sam zapravo kako niti jedan framaš ne bi pomislio na navedene primjere, nego bi pomislio na pjevanje, radost, igre bez granica i ostalo. Takvo jedno druženje dođe kao lijek na kraju framaške godine, stoga smo i mi planirali održati sabor u lipnju, ali vremenske prilike ipak nisu bile na našoj strani. Zato smo odlučili održati to druženje u kolovozu.

 

 

Ne može se u potpunosti reći da su nam i ovoga puta vremenske prilike bile naklonjene, ali par zraka sunca nije moglo shrvati mladenački polet. Sabor smo započeli u 11 sati svetom misom u prirodi. Misno je slavlje predvodio fra Dane Karačić, a članovi čitačke i glazbene sekcije pružili su dodatnu notu svečanosti samome slavlju. Naš fra Dane, rekli bismo don Bosco našeg vremenu, itekako je izabrao prekrasne i ohrabrujuće riječi za sami početak našeg druženja. Kako i nama, tako i njemu, zapalo je za oko da se ipak nismo okupili u velikom broju. Bilo nas je svega 50-ak. Pun nade i radosti ukazao nam je na Isusove riječi „Neboj se stado malo…“ Nakon svete mise bilo smo puni radosti koju Krist daje, da se više nismo ni obazirali na brojke. Ostatak programa otvorili smo upoznavanjem. Vjerojatno se pitate zašto se upoznajemo u osmom mjesecu kada imamo cijelu godinu priliku za to. Naši animatori su se pobrinuli da oduševljenje ipak preplavi lica onih koji se i poznaju. Stoga smo se odlučili za posve neobičan oblik upoznavanja. Na stolu su bili poredani papiri u šest različitih boja, na kojima je ostavljen prostor da možemo napisati ime, prezime, razred, hobi manu i vrlinu. Nakon što je svaki framaš za sebe ispunio papir, trebali smo napraviti avion. Tu smo imali malih poteškoća, ali sreća pa su članovi bratstva bili raspoloženi pomoći onima kojima nije išlo.

 

 

Po završetku pravljenja aviončića formirali smo krug i u isto vrijeme bacili avione , nakon čega je svatko uzeo avion( koji je morao biti druge boje od onog kojeg smo popunili svojim podatcima). Poslije smo sjeli i čitali to što je pisalo na papirima. Upoznavanje je bilo zanimljivo, budući da smo malo zastali nad svojim vrlinama koje trebamo očuvati i manama kojih se trebamo riješiti. U 13.00 h smo pohrlili u hlad nešto prigristi. Nakon toga uslijedio je rad po grupama, gdje je svaka grupa obrađivala po jednog lika iz Franjinog života. To je bilo posebno zanimljivo, budući da su framaši saznali puno detalja iz života ljudi koji su imali milost biti uz Franju. Kao i iza svakog rada po grupama održali smo plenum s kojim smo započeli u 15.30 h. Sve grupe su pokazale svoju kreativnost kroz različite igrokaze, pjesme itd., što je izazvalo dobru atmosferu i iskreni osmijeh. Tu zabavi nije bio kraj, jer smo započeli sa zabavnim programom. Prva nas je igra baš vratila u djetinjstvo. Naime, radi se o igri aberečke- abertudo koju neki zovu i igra lanca probijanca. Naš osmijeh ne može odoliti ni samom nazivh, a kamoli igri. Nakon toga su uslijedile igre od ispijanja soka za 3 sekunde preko penala sa zavezanim nogama. Iako smo mladi i poletni, ipak nas je tijelo upozorilo da potražimo hlad i odmorimo se. Naši želudci su počeli pjevušiti, ali ipak smo imali lijek za njihovo utišavanje. Ovaj sabor će ostati zapamćen i po tome da smo prvi put održali roštilj o kojem uvijek pričamo. Naš duhovni asistent i još par framaša su se pobrinuli da hrana lijepo prija naši nepcima. Ovim putem im se i zahvaljujemo. Večera ipak nije bila završetak večeri. Nakon što smo nahranili svoje trbuhe, došlo je vrijeme i za povlačenje u tišinu.

 

 

Svaki sabor za kraj dobije isti šećer, a to je Brat Oganj. I ovaj put smo se poredali u krug i svatko je uz pjesmu i molitvu htio pročistiti svoje misli. U zraku se baš osjetilo neko zajedništvo i mir. Kažu da sve što je lijepo, kratko traje. Tako smo ugasili Brata Ognja, pomolili se i završili sabor. Postoji još nešto o čemu vam nisam pisala. Ove godine smo za ogradu privezali vrpcu na kojoj su bile pričvršćene koverte sa imenima svih framaša. Tako da su framaši jedni drugima mogli ostavljati poruke, zahvale itd. Prije nego što smo pošli kući, svatko je uzeo svoju kovertu. Uzela sam i ja svoju koje je bila do pola puna.. Nestrpljivot je obuzela moje biće, ali sam još jednom uputila pogled prema Bakamuši na kojoj su se framaši razilazili. Bio je to predivan prizor koji mi je još jednom dokazao da Frama puno daje. Kroz glavu mi je prošla misao kako je mladost baš poput gline. Ona može biti oblikovana na razne načine i za to trebamo moliti za one koji ju oblikuju. Zahvalna sam Bogu što se oko naše gline ipak netko brine. Nikada u životu nisam bila tako optimistična i uvjerena da Franjin duh i dalje živi. Za sami kraj bih se vratila na geslo sabora u kojem je sve sažeto i koje najbolje opisuje ljepotu proteklog dana „ Gospodin. On mi dade sve u mojoj braći. Dobro da me održi, zlo da me nauči.“ Do sljedećeg čitanja neka vas prati zagovor našeg serafskog oca sv. Franje, seste Klare, don Bosca. Mir vam i dobro . 

 

 

Više slika pogledajte ovdje.

- Frama.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Šareni dan
Subota, 12. kolovoza 2017. | Broj čitanja: 335
 
 

Sjedila sam u sobi dok je sat otkucavao sedam minuta do 23 sata. I taj dan se približavao svome kraju, a bio je znate jedan od dana kada vam ništa nije zanimljivo i sve ono što volite i želite čini vam se glupo i besmisleno. Jedan od dana kada sumnjate u sebe ili jedan bezbojan dan. I onda odlučim i kažem si „ Hajde još nije gotovo, imaš sat vremena da obojiš svoj bezbojan dan.“ I zaista, uzmem olovku i odlučim učiniti meni jednu od najdražih stvari, odlučim pisati. I dok su se moje misli prenosile na istrošene stranice smeđeg rokovnika, onaj bezbojan vrući ljetni četvrtak polako je počeo poprimati boju. Najprije jako svijetle nijanse, a zatim malo po malo spektar boja počeo se povećavati. Dok sam u glavi vraćala film na početak, shvatila sam da taj četvrtak i nije bio onakav kakvim sam ga predstavila. On je bio spreman da se zašareni ali ja nisam željela uzeti kist u svoje ruke. I uistinu niti jedan dan u ovom dragocjenom životu koji nam je tako velikodušno darovan nije bezbojan i siv. Svaki dan u kojemu je On s nama sa sobom nosi i križeve i padove, ali isto tako nam i pruža ruku za nastavak dalje bez tugovanja nad vlastitom sudbinom i daje nam mnogo talenata koje moramo prepoznati i iskoristiti najbolje što znamo. Svaki dan nosi svoje boje i ne zaslužuje da ga potratimo i žalimo nad njim. Nažalost ponekada smo nezahvalni i ne vidimo ono što imamo a ono što nemamo još više preuveličavamo. Zapravo samim buđenjem u novo jutro novoga dana dobivamo onu najvažniju boju, boju života. Tu smo, dišemo i to je ono bitno. Zato mu zahvalimo svakog novog jutra i obojimo dan Njemu najdražim bojama, bojama razumijevanja, praštanja, molitve, ljubavi i mira. I iako su ponekada boje blijede i čini se kao da ih nema, samo vjerujte Njemu i sebi i nikada se ne predajte pa će jednoga dana, možda ne danas ili sutra, ali jednom će se trud isplatiti i čitav vaš dan biti će obojen jarkim bojama sreće.
I dok je sat otkucavao posljednje minute onog nanovo obojenog četvrtka, zahvalila sam Bogu za njega i zamolila ga da mi da snage, da uvijek i onda kada je teško zajedno s Njim obojim svoj dan i pomognem drugima pronaći svoje boje.

 

- Kristina Ivanković
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Boze, dobro me slušaj da ti kažem kako ćeš!
Petak, 04. kolovoza 2017. | Broj čitanja: 479
 
 

Ova rečenica je svjesno ili nesvjesno sastavni dio svačijeg života. Mi često dirigiramo Bogu kako će nam nešto dati, onda se javi nezadovoljstvo jer taj neposlušni Bog nije napravio onako kako smo mu mi naredili.
Često se sakrijemo iza onoga :"nek' bude volja Tvoja ali bit će kako je kažem", a naime prepustimo Bogu da On sve vodi.
Daleko smo od toga dokle god se naše srce uznemirava na ono sto nas iznenadi u životu jer nismo predvodili.
Pitanje postaje neizbježno: „kako se to može nama dogoditi?“... i more sličnih situacija.
Nije ni čudo da se u cijelom tom neiskrenom predenju zapletemo u mrežu nemira koji se manifestira na tijelu, pa nas boli ovo i ono jer je oblačno, jer smo pojeli lose, jer smo rano ustali i sl. . . Ma ne boli čovjeka od uvjeta oko njega nego o stanju koje prebiva u srcu!
Ali, kako prestati silom biti nešto sto nismo?
Kako prestati tjeskobno brinuti za sutra?
Kako prestati Bogu dirigirati kako će nam posložiti život?
Čin predenja se može dogoditi u iskrenoj poniznosti srca pred Bogom.
U raskajnosti svih dubina kojima upravlja samo On.
Kada se odlučimo oteti sebičnom dojmu da se ne možemo "poniziti" pa reci Bogu "evo me" ili čovjeku "oprosti", bit ćemo slobodni za djelovanje Gospodinovo, za djelovanje Duha Svetoga.
Pri tome moramo misliti na to da Bog "ruši" starog čovjeka i gradi novog, pa nam se cesto čini da nam se gore stvari događaju kada smo se približili Bogu.
U tome je poanta! Dati Bogu da sruši , kako bi ponovno izgradio čovjeka na svoju sliku.
No naše je hoćemo li na to pristati,a obično pristajemo kada nam se počnu događati bolne stvari u životu.
To smo mi ljudi. Po potrebi!
Ali Bog je drugačiji. On daje bezuvjetno. Njemu nije potrebna naša molitva nego nama.
On svejedno dariva po svome beskrajnom milosrđu ali se mi molitvom približavamo k Njemu. Tek tada nam bude jasno zašto Bog nije kriv za zlo. Bit su djela ljubavi i rijeci mira, a kada toga nema, hoće li tu prebivati Bog?
Ne samo da molitvom postajemo bliže Njemu a samim time i ispunjeniji, nego nam se život tako počne poslagati da ljudski mozak to ne može dokučiti . Postaješ sve gladniji i gladniji Božje ljubavi jer sve biva otvorenih vidika!
Tada, cesto iznenada shvatiš da vise nisi onaj od maloprije, koji kaže:" Boze, dobro me slušaj da ti kažem" nego onaj koji kaže :"Boze, potruditi ću se dobro slušati"!
Lanci počinju pucati. Postaješ slobodan od samoga sebe i svih ljudskih obzira. Jednostavno, postaneš sretan čovjek jer si slušanjem shvatio bit vjere, bit duhovnog rasta do smrti.
Zato pusti Bogu da bude tvoja najbolja lekcija !
 

- Marijana Jurlj
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Mlada misa našeg brata fra Zvonimira
Ponedjeljak, 31. srpnja 2017. | Broj čitanja: 2347
 
 

 Jučer, 30.07.2017.godine u 11h u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu, dogodio se svet događaj. Slavljena je misa, mlada misa. Mlada misa našeg Zvone. Fra Zvonimira Pavičića.

 

 

 

 

 

 

Uzet ću si za pravo da ne opisujem previše njegove pretke i predivnu obitelj koja je u velikoj mjeri zaslužna za današnji događaj. Hvala dragom Bogu što mi je dao tu privilegiju da upoznam Zvonu i što sam s njim dijelila jedan dio života, a nadam se da će prijateljstvo i dalje rasti.

 

 

 

 

 

 

Upoznali smo se još u Gospinim slavujima gdje se isticao svojim glasom i stasom. Ali tek kasnije, ulaskom u gimnaziju, a samim tim i Framu, zbilja smo se sprijateljili. A tko se ne bi poželio družiti s njim. Veseo, pristupačan, ponizan, dobar, vječito nasmijan (toliko da mu se oči ne vide!) :)

 

 

 

 

 

 

Kao jako dobar učenik posvetio se svom školovanju tako da nije zanemarivao svoje đačke obveze. Ali nipošto nije zaboravio na svoje glazbeno usavršavanje koje mu je kasnije podosta utjecalo na život. A tek Frama. Tu se davao 100%. Svaki slobodan trenutak je ostavio na Brijegu. Svakodnevni posjeti framskoj dvorani i prije i nakon škole. Bio je predan onome što radi, do kraja. U svom framskom djelovanju najviše se isticao svojim glazbenim umijećem, ali se priključio i ostalim sekcijama Frame, posebno medijskoj i molitvenoj sekciji.

 

 

 

 

 

 

Mislim da ne postoji framaš na ovim prostorima koji nije čuo za Zvoninu skladbu 'Ti si milost' koja je svojedobno bila hit među mladima, ali i danas je jako često slušana skladba. U tom dobu su širokobriješki framaši imali najbolju glazbenu sekciju, pod najboljim vodstvom, neka se ne uvrijede ostali voditelji.

 

 

 

 

 

 

 

Nakon druženja tokom srednjoškolskih dana, padale su odluke za budućnost. Iako sam tada mislila da bi se Zvone mogao odlučiti za svećeništvo, on je upisao FESB. Poznavajući njegove matematičke sposobnosti, nije me ni to iznenadilo. Naravno da je i na FESBu briljirao. Ali onda, nakon prve godine fakulteta, dolazi vijest koja nas je sve obradovala. Od tog dana, pa sve do danas, Zvone je bio u mojim molitvama. I ubuduće će biti.

 

 

 

 

Jučer, kada sam ga vidjela onako svečano obučenog, na oltaru, bila sam ponosna. Ponosna što poznajem osobu za koju mogu bez razmišljanja reći da je najbolja osoba koju poznajem. Prije nego je stao na oltar, moram priznati da sam i ja imala tremu. Ali kad je progovorio i konačno zapjevao znala sam da će on sve savršeno odraditi kao i svaki zadatak koji je imao do sada. Misa je bila jako svečana, a propovijed zbilja nadahnjujuća. Odabrano geslo 'Gospodine, svi te traže' je toliko lijepo pojašnjeno od fra Stanka Mabića da smo svi počeli kopati po njivi svoga srca da ga nađemo. Jer On je u nama. Na kraju svečane mise i Zvone se obratio svom puku. Bio je jako emotivan govor zahvale, na prvom mjestu Bogu, a onda posebno svojoj obitelji koja ga je bodrila u svakom njegovom koraku.

 

 

 

Dragi Zvone, fra Zvone!

Bog te odabrao da mu pomažeš u širenju Njegovog Evanđelja. To je iznimna čast. Znaj da će te na tom putu svetosti pratiti molitve tvojih prijatelja, framaša i svih koji su te bar jedanput sreli. Ti ostani onako nasmijan i ponizan te nastaviti tražiti Gospodina na njivi svog života. Neka ti je Bog na pomoć! Mir i dobro.

- Ana Ćužić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Sabor Frame 2017
21/08/17 | Broj čitanja: 381 | Autor: Frama.ba
» Šareni dan
12/08/17 | Broj čitanja: 335 | Autor: Kristina Ivanković
» Boze, dobro me slušaj da ti kažem kako ćeš!
04/08/17 | Broj čitanja: 479 | Autor: Marijana Jurlj
» Mlada misa našeg brata fra Zvonimira
31/07/17 | Broj čitanja: 2347 | Autor: Ana Ćužić
» Četvrti neslužbeni sastanak
27/07/17 | Broj čitanja: 577 | Autor: Iva Hrkać
» Najavljujemo: Mlada misa našeg fra Zvonimira
25/07/17 | Broj čitanja: 1988 | Autor: frama.ba
» Mlada misa fra Alena Pajića
18/07/17 | Broj čitanja: 1081 | Autor: Marija Jelić
» Prvi zavjeti našeg brata fra Marka
11/07/17 | Broj čitanja: 594 | Autor: frama.ba
» Jedina ljubav koja nije varka
07/07/17 | Broj čitanja: 570 | Autor: Kristina Ivanković
» Treći neslužbeni sastanak
06/07/17 | Broj čitanja: 876 | Autor: Antea Naletilić
» Najavljujemo: Polaganje prvih zavjeta našeg brata fra Marka
04/07/17 | Broj čitanja: 2360 | Autor: frama.ba
» Tko je Gospodin na Križu ?
01/07/17 | Broj čitanja: 740 | Autor: Marijana Jurlj
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Sabor Frame 2017
21/08/17 | Čitanja: 381
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
 Od 5. do 7. svibnja 2017. godine u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Mostar) paralelno su održani Nacionalni izborni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna izborna skupština Franjevačke mladeži (Frame). Sudjelovali su članovi nacionalnih vijeća Frame i OFS-a, područnih vijeća, odabrani delegati, nacionalni duhovni asistent Frame, fra Antonio Šakota,  nacionalni duhovni asistent OFS-a, fra Domagoj Simić te fra Zvonimir Brusač, nacionalni duhovni asistent OFS-a u Hrvatskoj i Ana Fruk iz međunarodnog vijeća Frame. Nacionalna skupština započela je sv. Misom u petak koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Nakon kratkih pozdrava i međusobnog upoznavanja Skupština je započela svojim aktivnim radom izvještajem područnih predsjednica, Marije Trogrlić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina o životu i radu Frame na područnoj razini u protekloj godini. U subotu su svoj izvještaj podnijeli nacionalna predsjednica, Anđelka Oreč,  nacionalna voditeljica formacije, Ana-Marija Knežević i nacionalni duhovni asistent, fra Antonio Šakota. Po završetku izlaganja izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za rad u idućoj godini. U nastavku je uslijedilo predavanje fra Antonia Šakote na temu Ljubavi. U poslijepodnevnim satima održana je izborna skupština koju je predvodila Matea Galić, nacionalna ministra OFS-a. Novo vijeće Frame Bosne i Hercegovine čine: Predsjednica: Doris Trogrlić (Frama Sarajevo) Potpredsjednica: Ana Galić (Frama Mostar) Tajnica: Klaudija Vujica (Frama Brestovsko) Blagajnica: Marija Brbor (Frama Humac) Voditeljica formacije: Ana-Marija Marijanović (Frama Mostar)              Međunarodni delegat: Nikolina Konta (Frama Tuzla)   U nedjelju nam se pridružila Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, te uz konstruktivne savjete pomogla u donošenju smjernica za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernice Nacionalne skupštine su: Neka Nacionalno vijeće Frame BiH: Organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH; Raspiše natječaj za logo i himnu Frame BiH koje će predstaviti na Drugom Nacionalnom susretu Frame BiH; Nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove; Razmotri i donese moguća rješenja o izmjenama Statuta Frame BiH do sljedeće Nacionalne skupštine Frame BiH; Razmotri moguće izmjene u Pravilniku Framafesta BiH; Organizira Humanitarnu akciju Frame BiH o svetkovini svetog Franje;   Neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH: Nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije; Nastavi zauzeto raditi na formaciji imajući u vidu Nacionalni priručnik za formaciju   Kapitul i skupština su završeni zajedničkim nedjeljnim misnim slavljem.  
Naša La Verna
Vruć neki dan. Devetnice počele. Navještaj početka nove školske godine. Ja opet odlutala, kao uvijek ljeti. Ali, poslije devetnice bilo je klanjanje. Bila sam na klanjanju i ostavila dušu na crkvenoj klupi. Isplakala potok za sve ožednjele vukove u šumi. Pogledala u onaj tamjan kako pleše po najljepšoj crkvi na svijetu. Svojim plesom me zadivio. Duh Sveti. Znam, to je bio On. U jednom trenutku sam osjetila nenormalne trnce. Neke vruće trnce, koji u meni gore i hoće živjeti. Mislila sam da mi je došlo zlo i onda sam se odjednom sjetila što sam večer prije molila Boga. Molila sam ga da pokopa čovjeka koji je nekad u davnoj prošlosti ostavio svoje korijenje u mom tijelu i s vremena na vrijeme izađe na vidjelo. Htjela sam svim srcem pokopati tu staru osobu i u potpunosti završiti gradnju nove. Ti trnci. To je bio lijek. Za moje misli, moju dušu, srce i tijelo. Ti trnci su bili čisti Duh Sveti koji mi uslišava molitvu i koji dopušta mom novom, boljem biću da diše, da diše plućima koje je stari čovjek gušio. I osjetim, ja dišem. I osjetim duša mi je izliječena. I osjetim da me opet primio. Osjetim da Ga moje srce opet shvaća kao Najboljeg Prijatelja, a na jedno vrijeme je u potpunosti zaboravilo na Njega. Nisi mi jasan Isuse, iako toliko silno želim biti barem nalik Tebi. Nije mi jasno što me primaš svako 3 mjeseca, što me primaš nakon svakog mog lutanja? Nije mi jasno zašto ja ne mogu prema Tebi biti barem upola dobra kao što si Ti prema meni? Sama sebi nisam jasna, kako uopće uspijem zalutat pokraj takve ljubavi. Najveće i čiste. Najčišće na ovom svijetu. Kako uspijem otići od svjetlosti u tamu. Zašto, kako, koliko još puta? To mora da je ono ljudsko u meni što mi ne da mira, i čega se uporno pokušavam riješiti ali nisam dovoljno jaka. Ali nekako mislim da jesam dovoljno Tvoja. Ustvari znam samo da sam Tebi u svakom slučaju dovoljna, a ostalo je na meni. Na meni je birati: svjetlo ili tama, ljubav ili mržnja, blizina ili udaljenost. Sasvim slučajno znam za što se od sada odlučno borim. Isuse, vjeruj mi, ovaj put Ti stvarno vjerujem i ovaj put ću stati uz tvoju svjetlost vješto krijući tamu ljudskosti koja mi ne da mira, koja mi ne da Tebe. Ali Isuse, biti Tvoja je sve što ja želim biti, sve što trebam i sve što već jesam. Samo moram malo bolje kopati, u sebi, da iskopam još više Tebe. Jer ja znam Isuse, tu si. Uvijek si tu. Ti nikada i nisi otišao, hvala Ti na tome.