Naš petak: Molitveni sastanak
Nedjelja, 30. travnja 2017. | Broj čitanja: 235
 
 

 „Onaj koji doista voli, voli u tišini: u djelima, a nikad riječima.“
~Carlos Ruiz Zafon

Hvaljen Isus i Marija…
Nakon još jednog dugog, ali od Boga darovanog, tjedna sastali smo se na našem Brigu. Na Brigu, prema kojemu često svrćemo pogled i na Brigu, kojemu skriveno stremimo, toliko skriveno da ponekada ni sami toga nismo svjesni. Potreban nam je netko drugi da nam dokaže koliko smo vrijedni, koliko smo teški na vagi života. Potreban nam je netko da nam kaže da činimo razliku i da dobro pobjeđuje radi naše težine. I tko bi bolje učinio nam tu uslugu doli brata framaša?
Zato smo se sastali. Radi sebe.

 

 

Naime, cijeli ovaj tjedan prepun je priprema. Naši ovogodišnji „prvašići“ u nedjelju primaju sakrament Svete Potvde, a mnoštvo framaša ide u Vukovar na SHKM. Tako da… bili smo zaposleni i još uvijek smo.
Sastali smo se po običaju u našoj velikoj dvorani i pred križem svetog Damjana i upaljenim svijećama proveli smo još jedan molitveni sastanak. Čuli smo meditaciju koju su za nas pripremile naše vijećnice. Nakon meditacije, pročitane su nam obavijesti za sljedeći tjedan, par formalnih sitnica i druženje ispred crkve.

 

 

U rečenicama koje smo slušali mogli smo puno puta čuti molbu Isusu koja glasi:„Isuse, misli ti.“Obratite pažnju na to, zaista bi bilo lijepo da sve predamo Njemu u ruke. Njegove ruke nisu male i slabašne, nisu okaljane grijesima kao naše. Sposobnije su i spretnije, ali također su Njegove ruke one koje su nas naučile moliti. Te ruke su nas naučile ljubiti i prijatelja, a posebno neprijatelja. I te ruke noćas će nas uljuljati u san, a ujutro probuditi jednako nježno.

 

 

Vjeruješ li dovoljno tim rukama, da im daš sve svoje boli, tuge, misli?
Ako ne, onda sklopi svoje ruke, i one su sposobne na molitvu, osposobi ih za darivanje.
Ako da, onda se prepusti. I vjeruj.
I voli Ga u tišini, jer on Tebe ljubi djelima.

 

- Ines Lasić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
FRAMA intervju: Vratile se ''asiške framašice''
Subota, 29. travnja 2017. | Broj čitanja: 1122
 
 

Naime, svi oni koji su pobijedili u natjecanju na razini mjesnih bratstava, dobili su nagradno putovanje u Asiz. Na Uskrs, 16. travnja 2017., ekipa od 58 framaša iz cijele Hercegovine, predvođeni fra Antoniom Šakotom i fra Ivanom Penavićem, zaputilo se u Asiz, rodni grad našeg dragog siromaška, svetog Franje. Iz naše Frame išle su dvije framašice koje smo zamolili da nam nešto ispričaju o svom putovanju.

 

Frama.ba: Hvaljen Isus i Marija, drage pobjednice kviza za Asiz! Najprije vam želimo čestitati na pobjedi i zahvaliti što ste pristale na intervju. Možete li nam se ukratko predstaviti?

 

Marija: Hvala vam na čestitkama. Zovem se Marija Jelić. Idem u 4. razred Srednje strukovne škole Široki Brijeg, smjer - elektrotehnika. Članica sam Frame već 4 godine.

 

Matea: Uvijek bio hvaljen! Hvala Vama... Zovem se Matea Soldo, učenica sam 4. razreda Gimnazije fra Dominika Mandića, u Frami sam od 8 razreda. :)

 

Frama.ba: Kako ste se spremale za kviz, koliko dugo su tekle pripreme?

 

Marija: Ispočetka nisam ni znala hoću li učiti, budući da je literatura koju smo dobili bila jako teška. Zato sam prvo počela čitati cijelu skriptu, a nakon nekog vremena sam se odvažila i počela učiti.

 

Matea: Pa na samom početku mi je bilo teško uzeti knjigu i početi učiti, ali sama ta želja da posjetim Asiz me je potakla da počnem učiti nekoliko dana prije ispita. Skriptu sam pročitala 2 puta, s tim da se nisam previše mučila da zapamtim sve godine i imena (tko bi ti sve zapamtio :P).

 

Frama.ba: Što vas je motiviralo da se prijavite?

 

Marija: Budući da sam već posjetila Asiz, upravo je to bila moja motivacija, prilika da još jednom posjetim to prekrasno mjesto, franjevačke izvore. To mi je bila glavna motivacija za učenje, a uz to, obitelj i prijatelji su me poticali na to, budući da znaju da mi Asiz znači jako puno.

 

Matea: Prvo me je, kao što sam već rekla motivirala sama želja da posjetim rodni grad našeg Serafskog Oca sv. Franje, a zatim i podrška moje obitelji i prijatelja. (P.S. Hvala i našoj predsjednici Gabrijeli koja me je najviše nagovarala da se prijavim. <3)

 

Frama.ba: Jeste li imale nekih očekivanja prije nego što ste otišle? Jeste li već prije posjetile Asiz?

 

Marija: Kao što sam već u prošlom pitanju rekla, imala sam priliku posjetiti Asiz koji me oduševio. Prije nego što sam otišla, nisam imala nikakvih očekivanja. Znala sam što me tamo čeka i što ću vidjeti. Samo sam nestrpljivo iščekivala taj trenutak kada ćemo napokon stići na svoje odredište.

 

Matea: Nikada prije nisam bila u Asizu. Ali po pričama framaša koji su ga već posjetili znala sam da je to mjesto veličanstveno, i da je mnogima pomoglo da shvate uistinu život svetog Franje kao što je i meni pomoglo.

 

 

Frama.ba: Kakve su bile vaše reakcije kada ste došle na odredište?

 

Marija: Pa iskreno, ne znam kako bih vam to opisala. Bilo je tu mnoštvo emocija i reakcija na neke stvari. Mislim da je najviše prevladavalo uzbuđenje i iščekivanje pojedinih mjesta u Asizu.

 

Matea: Nikada se prije nisam osjećala tako kada sam dolazila u neki grad. Kada sam ga vidjela obuzeo me je neki čudan osjećaj koji mi je ispunio srce i izmamio mi osmijeh na lice.

 

Frama.ba: U Asizu zaista ima predivnih mjesta, ima li nešto što vam se na poseban način svidjelo?

 

Marija: Definitivno bih tu izdvojila Porcijunkulu i baziliku sv. Franje, točnije, njegov grob. To su mjesta koja su za mene najbitnija i najdraža, a smatram ih najsvetijim mjestima koja se tiču sv. Franje. Neopisiv je osjećaj spuštati se niz stepenice, prema Franjinu grobu, pa onda kleknuti i rukama dodirivati onaj hrapavi kamen ispod rešetki. To je mjesto gdje se stvarno može osjetiti Franjina prisutnost i ljubav.
Onda malena Porcijunkula, u kojoj smo imali priliku slaviti svetu misu. Prekrasno je bilo boraviti tu, na tom Franjinom najdražem mjestu, koje se i nama svima uvuklo pod kožu, pa smo čak dva puta dolazili na to mjesto.

 

Matea: Sva mjesta su divna, ali posebno bih htjela istaknuti grob svetog Franje. Osjećaj ispunjenosti kada sam kleknula ispred groba i dotaknula ga rukama ne može se opisati riječima.

 

Frama.ba: Što ćete najviše pamtiti sa svog puta? Možda postoji neka anegdota s puta koju želite podijeliti s nama?

 

Marija: Mislim da će to biti franjevačka radost. Od svega onoga što smo doživjeli, od mjesta koje smo posjetili, mislim da ću najviše pamtiti našu radost, pjevanje šetajući kroz grad i privlačeći pozornost prolaznika. To mi je nekako baš slika Franjinog savršenog veselja i radosnog propovijedanja kroz grad.
Pa trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne onako baš dobre anegdote, ali bilo ih je. Možda bih izdvojila jedan dio, a to je onaj dok smo boravili u Oazi sv. Franje. Svaku večer nakon večere, svi bi trčali da "uhvate" internet, da se što prije spoje, inače ga ne bi imali cijelu večer. Onda, nekad bi se i spojilo, ali ne bi radio. I ono što je specifično je to, što je samo s. Matea (časna sestra koja radi tu) to znala popraviti. Dok ona ne dođe, svi bi nešto pokušavali, najviše ono standardno, upali-izgasi...i to je bilo presmiješno, jer bi se skoro svaku večer ponavljala ista situacija. Osim tih internetskih, bilo je i onih iz autobusa, posebno uz Dadu i Ećima (naše vozače), s kojima je bilo najviše smiješnih trenutaka.

 

Matea: Sve ću pamtiti, jer se ništa od ovoga ne može zaboraviti. A anegdota ima i previše pa ne želim izdvajati nijednu. ;)

 

 

Frama.ba: Jeste li stekle nova prijateljstva, budući da su s vama bili framaši iz 20 ostalih Frama?

 

Marija: Da, naravno. Ekipa koja je zajedno krenula prema Asizu, iz njega se vratila kao jedna velika obitelj. Lijepo je upoznati nove ljude s kojima ćeš uvijek biti povezan preko najljepših framaških uspomena i to onih stvorenih u Asizu.

 

Matea: Naravno! Stekla sam puno novih prijatelja i nadam se da ću sa svima ostati u kontaktu.
 

Frama.ba: I za kraj, što biste poručile ostalima o ovakvim kvizovima i putovanjima?

 

Marija: Mislim da se ovakve prilike nipošto ne bi trebale propuštati. Istina, treba za ovo puno volje i truda, a čak i nekih odricanja. Ali sve to nije ništa u usporedbi s onim što vas kasnije očekuje. Staviti ruku na Franjin grob, boraviti u Porcijunkuli, klečati pred križem s kojeg je Bog progovorio Franji, to su samo neki od nezaboravnih trenutaka koji vas očekuju. Zato idući put kada dobijete priliku za nešto ovakvo, nemojte olako odustati. Odvažite se i pokušajte! Možda ste upravo vi oni koji će dobiti tu jedinstvenu priliku. Vjerujte mi, isplati se!
Meni je bilo prelijepo biti dio ove asiške avanture Frame Hercegovina. :)

 

Matea: Ljudi moji! Ovakve se prilike rijetko pružaju. Kada god nađete priliku da se natječete za ovakvo nešto iskoristite to, jer će vam na kraju biti drago što ste se mučili da postignete taj cilj. Mir i dobro!
 

- Marija Jelić i Matea Soldo
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Uskrsnuo je! – Ili nije?
Četvrtak, 27. travnja 2017. | Broj čitanja: 301
 
 

Ako otac ostavi oporučno pismo namijenjeno svome sinu, u kojemu govori o blagu koje mu ostavlja i za što ga treba upotrijebiti, a sin nikada ne dobije to pismo, blago ostaje neiskorišteno i stoga postaje beskorisno.No, čak i da ga sin dobije, ali ga ne otvori i ne pročita, isto se događa.

Isto se može dogoditi i ako sin pročita pismo, ali zanemari očeve riječi i ne učini ono što je otac želio za njega.
Ima pismo, ima upute, a blago opet ostaje neiskorišteno.
Vratit ću se na ovu priču poslije…

 


Nekako mi se više sviđa uskršnji pozdrav „Uskrsnuo je!“ ili „Krist uskrsnu!“ (kako se naša istočna braća pozdravljaju o Uskrsu dok susreću jedan drugoga, a odgovor biva: „Uistinu uskrsnu!“), jer naš pozdrav (ili čestitanje?) „Sretan Uskrs!“ kao da se blijedo spominje nečega što je bilo prije 2000 godina i ostaje tek na tome. Kao da čestitamo nečiju obljetnicu, rođendan ili slično. Djeluje tako ofucano i čak svjetovno.
Pozdrav o kojemu ja razmišljam – „Uskrsnuo je!“ (ili „Krist uskrsnu!“) – kao da zapravo doziva u pamet ono što je bilo nekad davno, ali ne samo to, on zapravo čini taj događaj iz povijesne prošlosti sada živim i prisutnim, aktualnim!
On u sebi (bar meni tako izgleda) nosi onu snagu koju su Isusovi učenici pronosili jedan drugome kada su si govorili: „Isus doista uskrsnu!“.
On je u sebi živ i prenosi to svjedočanstvo Isusova uskrsnuća, tu radost koju mi tako često zaboravljamo i zanemarujemo nositi u sebi, a koja zapravo potječe od Uskrslog Krista i treba se napajati na izvoru njegova uskrsnuća.
Takav pozdrav nas uči da Isusovo uskrsnuće nije tek nešto što pripada dalekoj prošlosti, već zapravo nešto što je (odnosno, treba biti!) živo, prisutno i bitno u našim životima! U našim životima, našoj svakodnevici, našim odnosima, našemu poslu, radu, učenju, odmoru itd.!

 


I, sada se nameću pitanja: "Je li Uskrsnuće Isusovo za mene nešto što se dogodilo davno i nema snagu u mom životu, u mojoj sadašnjosti, ili je to nešto što je zapravo jednako živo kao što je bilo živo u vrijeme Isusovih apostola, koji su gorljivim žarom naviještali Krista Uskrsloga? Gori li moje srce kao što je njihovo srce gorjelo, ispunjeno Duhom Svetim i radošću koju im je donio Uskrsli Krist? Mogu li zamisliti tu radost koju su imali učenici, koji su mislili da je s Kalvarijom i Kristovim raspećem sve završilo, da ništa više nema smisla, da je Isus umro i da je sve gotovo, kada im je došao uskrsli Isus i pokazao im svoje rane i pokazao im se živ? Koje je to životno iskustvo, iskustvo života bilo?!"
A za nas to – bojim se – biva poput ovoga pisma s početka teksta, koje, pa čak i da ga otvorimo i pročitamo – kao što pročitamo i čujemo Evanđelja! – ostaje neostvareno, nedjelotvorno u našim životima! U pismu (a mogu sada napisati velikim slovom – (Svetom) Pismu) mi piše o velikom Blagu, o samom Kristu i njegovu Životu koji On nosi u sebi, o njegovom životu, smrti i uskrsnuću, a ja, iako sam to pročitao, ostajem u sebi bez tog života, isprazan i nezainteresiran! Mogu imati svo blago svijeta, ali ako ga ne znam koristiti, ako ga ne želim koristiti i ne brinem se o njemu, neću imati nikakve koristi od njega i nikakvog ploda! Ako mi ljudi ne počnemo crpiti snagu s Kristova izvora, snagu koju nam daje Njegovo Uskrsnuće, njegova poruka života – evanđelje – možemo slobodno pobacati sva evanđelja i sve Biblije s kojima se tako ponosno dičimo, jer one zapravo ništa za nas ne znače; jer Riječ napisana a neostvarena ostaje tek puka priča koja nema života djelotvornog!
Ono što je Isus učinio za nas svojim životom, smrću i uskrsnućem, treba biti bitno i djelatno nama apsolutno jednako kao i njegovim prvim učenicima, bez ikakve razlike! Ono što je on živio ne nalazi kraj u 33. g. nove ere, nego treba i dalje živjeti u našim srcima. Biti Kristov znači imati Krista u sebi i živjeti snagu uskrsnuća koju nam je on ostavio. A pitanje je: "Živimo li ju mi uistinu?" 


Koja korist što je Isus uskrsnuo, ako nije uskrsnuo u mom životu?

 

Isuse,
obnovi u nama svoga Duha,
i napuni nas Njime,
koji će nas uvoditi u svu istinu o tebi,
i podsjećati nas na ono bitno o tebi,
na tebe, koji si Život i Uskrs naš.
Zaživi u nama snagu uskrsnuća,
da možemo neustrašivo naviještati tvoje evanđelje
svemu stvorenju,
svima oko nas,
i daj da se vatra tvog evanđelja,
vatra tvoje ljubavi,
nikada ne ugasi u nama,
već neka vazda gori,
kao i svjetlo tvoga Uskrsa.
Amen.

- fra Ivan Slišković
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Hodočašće u Asiz
Ponedjeljak, 24. travnja 2017. | Broj čitanja: 983
 
 

 „… Konačno sam vidio Asiz, grad koji sam toliko žudio posjetiti… Radije bih šutio ukoliko se neću moći dovoljno dobro izraziti o ovom neusporedivom mjestu… U Italiji se nije ništa vidjelo, ako se nije vidio Asiz…“
Ovim riječima, jedan poznati britanski istraživač, Ernest Renan, opisuje Asiz. Da je Asiz zaista prelijepo mjesto koje otima srce i ne da ti da odeš od njega, složili su se i uvjerili framaši Hercegovačkog područnog bratstva.

 

 

Naime, svi oni koji su pobijedili u natjecanju na razini mjesnih bratstava, dobili su nagradno putovanje u Asiz. Nakon dugog i nestrpljivog iščekivanja, napokon je došao taj dan. Na Uskrs, 16. travnja 2017., ekipa od 56 framaša (zajedno s našim legendarnim vozačima, Dadom i Ećimom) iz cijele Hercegovine, predvođeni fra Antoniom Šakotom i fra Ivanom Penavićem, zaputilo se u Asiz, rodni grad našeg dragog siromaška, svetog Franje.

 

Na La Verni... 

 

Naša asiška avantura započela je u ponedjeljak na La Verni, mjestu gdje je sv. Franjo dobio stigme. Nakon slikanja i razgledavanja, uputili smo se u kapelicu sv. Lovre, gdje je fra Antonio predvodio misu, a slavili smo rane sv. Franje. Nakon svete mise imali smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za razgledavanje i naravno, neizostavno fotografiranje. Također, sudjelovali smo u svečanoj procesiji koja se održava svakim danom u 15 sati, a ide se od crkvice sv. Marije Anđeoske, pa sve do mjesta gdje je sv. Franjo zadobio stigme.
Nakon La Verne nastavili smo put prema Folignu, točnije 'Oasi san Francesco', gdje smo bili smješteni za vrijeme svog hodočašća. Nakon razmještaja po sobama, traženja wi-fija i večere završio se naš prvi dan hodočašća.

 

 

U utorak rano ujutro, zaputili smo se na mjesto gdje je sve počelo, prema Porcijunkuli. Na veliku radost i iznenađenje, imali smo priliku slaviti svetu misu upravo u Porcijunkuli, Majci svih franjevačkih crkava, gdje je misno slavlje predvodio fra Ivan. Mislim da je svima srce jače zakucalo kada nam je fra Antonio rekao da ćemo upravo na tom Franjinom najdražem mjestu, slaviti svetu misu. Teško je bilo zadržati suze u toj malenoj, prekrasnoj crkvici, jer je velika milost boraviti tu, a još veća proslaviti svetu misu. Upravo se u Porcijunkuli osjeti ona Franjina ljubav prema tom malom komadiću zemlje. Tu smo shvatili razlog Franjine ljubomore na Porcijunkulu. Neopisiv je osjećaj tu biti i moliti se.


Nakon Porcijunkule slijedila je crkva sv. Damjana, u kojoj je Bog progovorio Franji s križa, te u kojoj je, kako kažu, nastala Pjesma stvorova. Zatim je slijedila katedrala sv. Rufina (mjesto gdje je kršten sv. Franjo), bazilika sv. Klare u kojoj je pokopana, njene haljine, Franjin habit, originalni križ sv. Damjana i ostale stvari koje su sačuvane.

 

 

U blizini bazilike sv. Klare, nalazi se i Chiesa Nuova, crkva koja je sagrađena na mjestu Franjine kuće, od koje su ostala samo vrata i zatvor u kojem je bio smješten sv. Franjo, a vidjeli smo i malenu prostoriju u kojoj je bila trgovina Franjina oca, Petra Bernardona. Po povratku u smještaj, posjetili smo Rivotorto, mjesto nastambe prve braće. Svako od ovih mjesta ima svoju priču i posebno je na svoj način. Fra Ivan nam je što bolje nastojao pojasniti svako od njih, a svi smo ga sa zanimanjem slušali.
Nakon obilaska svih predviđenih mjesta za taj dan, krenuli smo natrag u naš smještaj u Folignu. I naravno, slijedilo je opet ''hvatanje'' wi-fija, neuspjeli pokušaji popravljanja modema (koji je mogla popraviti samo s. Matea), društvene igre, večera i ostalo, završio se naš drugi dan boravka u Asizu.

 

Selfie s Franjom 

 

U srijedu, našeg trećeg dana hodočašća, posjetili smo Fonte Colombo i ostala mjestašca u blizini u kojima je Franjo boravio. Nakon toga smo se zaputili u Greccio, mjesto gdje je Franjo napravio prve jaslice. Tamo je svaki dan Božić. Poslije kratkog razgledavanja, slavili smo svetu misu koju je predvodio fra Antonio. S ulaznim pozdravom "Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo", započelo je misno slavlje. Iako nam je bilo smiješno to što par dana nakon Uskrsa, mi pjevamo božićne pjesme i slavimo Isusovo rođenje, to je bio jedan od najljepših i najradosnijih trenutaka provedenih u Asizu. Tu večer smo proveli u šetnji i razgledavanju Asiza i njegovih ljepota. Svatko je mogao birati kako će provesti tu večer. Jedni u šetnji, drugi u kupnji, a treći pak u nečem drugom. Sve u svemu, uvjerili smo se da je Asiz noću još ljepši nego danju, pogotovo pogled na baziliku i Porcijunkulu. Nakon slobodnog vremena po Asizu, vratili smo se u naš smještaj, gdje je slijedilo druženje, večera i na koncu, odmor.

 

 

U četvrtak nas je očekivao najvažniji dio Asiza koji smo nestrpljivo čekali kroz cijeli tjedan, a to je posjet bazilici sv. Franje. Nakon svete mise koju je predvodio fra Ivan, uputili smo se prema bazilici, u koju nas je uveo fra Matija Antun Mandić, franjevac konventualac iz Hrvatske, koji trenutno boravi u Asizu. On nas je proveo kroz donju i gornju baziliku, pojašnjavajući nam pojedine detalje vezane uz njih i njihovu unutrašnjost. Srce te bazilike, a usudim se reći i srce Asiza, čekalo nas je ispod donje bazilike, u mjestu pod zemljom, gdje počiva naš Franjo. Neopisiv je osjećaj bio kada smo napokon došli tu i spustili se na koljena pred svog serafskog Oca, na mjesto gdje se najviše osjeća Franjina ljubav, jednostavnost i prisutnost. Srce je zakucalo jače, a teško je bilo zadržati suze radosnice, jer smo napokon došli svom siromašku. Mislim da su svi upravo tu shvatili smisao i razlog svog boravka i samog poziva u Framu.


Vjerujem kako nas je Franjo promatrao s neba i da je bio ponosan na nas, svoje male, nesavršene ali radosne framaše koji se trude slijediti Krista po njegovu primjeru. Fra Antonio nam je rekao kako je upravo taj prizor nas kako klečimo pred Franjom, najljepša slika od bezbroj onih fotografija koje smo uslikali, te da one najljepše fotografije ostaju u našem srcu. Ispunjeni zbog tog susreta s Franjom u molitvi, nastavili smo razgledavanje gornje bazilike.

 

 'Na grobu Vječnog zaljubljenika'

 

Na kraju je slijedilo fotografiranje ispred, a onda smo se zaputili na Carcere, mjesto gdje je Franjo išao u osamu. Iako smo pošli pješke, u Carcere smo stigli s taxijem. To mjesto je zaista posebno i jasno nam je zašto se Franjo često povlačio tu u osamu.
Nakon Carcera imali smo slobodno vrijeme, pa su neki ostali u Carceru, a neki se spustili do grada u šetnju ili se pak vratili na mjesto Franjina groba. Sve u svemu, bilo je prekrasno i teško je bilo vratiti se natrag u našu Oazu. Budući da je to bila naša posljednja večer u Asizu, proveli smo je u igri i zabavi.

 

 

U petak, našeg posljednjeg dana boravka u Asizu, uputili smo se natrag u Porcijunkulu, gdje smo u kapelici imali svetu misu koju je predvodio fra Antonio.
Nakon svete mise, imali smo malo slobodnog vremena, tako da su neki otišli kupiti suvenira, neki su bili u šetnji, a neki su pak ostali u Porcijunkuli, kako bi se u molitvi oprostili od nje.


Onda je slijedio najteži dio, trebali smo krenuti iz Asiza, mjesta koje nam je svima priraslo srcu. Sa suzama u očima, udaljavali smo se polako, osvrćući se, da po zadnji put u ovom tjednu vidimo Asiz.

 

 

Iako malčice tužni zbog toga što odlazimo, to nije bio kraj našega putovanja. Osim boravka u Asizu, svratili smo i do Padove. U Padovi smo posjetili svetište sv. Ante i sv. Leopolda Bogdana Mandića. I tu smo također imali slobodnog vremena koje je svatko iskoristio na svoj način. Tek nakon Padove, zaputili smo se u našu domovinu.
Tužni jer se bliži kraj našeg putovanja, kući smo se vratili ispunjeni i sretni, jer smo konačno došli na svoj izvor, na sami početak franjevaštva, kako je to fra Ivan rekao u jednoj svojoj propovijedi.

 

 

Riječima je teško opisati sve ono što smo doživjeli, jer svatko Asiz doživljava na svoj način i vjerujem da se svatko pronašao u nekom kutku Asiza, da je svakome određeno mjesto ostalo urezano duboko u srce.
Vjerujem da nitko od nas neće zaboraviti one trenutke provedene tamo, jer su to trenuci kojima ćemo se vraćati u mislima, onoliko puta koliko nam bude trebalo se ponovno vratimo tamo, na svoje izvore. A do tada, ostajemo u ovom malom mjestu pod suncem, našoj kršnoj Hercegovini.

 

 

Mir Vam i dobro!

- Marija Jelić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Naš petak: Molitveni sastanak
30/04/17 | Broj čitanja: 235 | Autor: Ines Lasić
» FRAMA intervju: Vratile se ''asiške framašice''
29/04/17 | Broj čitanja: 1122 | Autor: Marija Jelić i Matea Soldo
» Uskrsnuo je! – Ili nije?
27/04/17 | Broj čitanja: 301 | Autor: fra Ivan Slišković
» Hodočašće u Asiz
24/04/17 | Broj čitanja: 983 | Autor: Marija Jelić
» Uskrsna tombola
19/04/17 | Broj čitanja: 835 | Autor: Gabrijela Karačić
» Obavijesti za sve sudionike SHKM 2017.
19/04/17 | Broj čitanja: 1067 | Autor: Fra Goran
» Molitva za Sinodu
12/04/17 | Broj čitanja: 636 | Autor: Jelena Naletilić
» Naš petak: Molitveni sastanak
08/04/17 | Broj čitanja: 630 | Autor: Ante Ivanković
» PO POST NA MOST
08/04/17 | Broj čitanja: 733 | Autor: Lucija Čolak
» Mijenja li mene Uskrs ili ja mijenjam Uskrs?
07/04/17 | Broj čitanja: 482 | Autor: Marijana Jurilj
» Čišćenje Grabovine
03/04/17 | Broj čitanja: 1213 | Autor: Antonija Mandić
» Naš petak: Zabavni sastanak
02/04/17 | Broj čitanja: 734 | Autor: David Šantić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Hodočašće u Asiz
24/04/17 | Čitanja: 983
» Uskrsnuo je! – Ili nije?
27/04/17 | Čitanja: 301
» Naš petak: Molitveni sastanak
30/04/17 | Čitanja: 235
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
Izborni kapitul hercegovačkog područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) održan je od 17. do 19. ožujka 2017. godine, u franjevačkoj kući molitve i susreta Domus spacis u Međugorju. Prema odredbama GK i Statuta OFS-a BiH na kapitulu su sudjelovali: članovi područnog vijeća, ministri mjesnih bratstava, zastupnici mjesnih bratstava (čiji je broj ovisio o broju članova pojedinog mjesnog bratstva), područna predsjednica Frame te dvoje zastupnika područnog bratstva Frame. U radu kapitula sudjelovalo je ukupno 36 sudionika. Nakon sudjelovanja u večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova i večere, kapitul je nastavljen pozdravom područne ministre Ankice Zelenike i područnog duhovnog asistenta fra Antonia Šakote. Zatim su se predstavili svi članovi kapitula nakon čega je fra Antonio Šakota imao duhovno promišljanje o savršenom veselju sv. Franje. Prvi dan kapitula završen je klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu. U subotu prijepodne ministri mjesnih bratstava su iznijeli godišnja izvješća o životu i radu svojih bratstva, poslije njih su i članovi područnog vijeća iznijeli svoja trogodišnja izvješća te je uslijedila rasprava o izvješćima. Poslijepodne je Područno vijeće predalo svoje službe te su ujedno i upoznali sudionike kapitula o obvezama koje ima pojedina služba u vijeću. Ankica je zahvalila svim članovim vijeća za suradnju i odgovorno vršenje povjerenih im službi, te im udjelila prigodne poklone. U ime cijelog područnoga bratstva OFS-a Hercegovine, sestra Josipa se zahvalila ministri Ankici na svemu što je činila za bratstvo kroz ove tri godine i udjelila joj prigodni poklon. Kako bi se što bolje pripremili za izborni dio kapitula, područni duhovni asistent fra Antonio Šakota je pročitao govor generalnog minisra Tibora Kausera u Samoboru 8. listopada 2016., na temu Vođenje i animiranje u OFS-u, te iznio svoje promišljanje na tu temu. Nakon slavljenja svete mise u crkvi sv. Jakova i večere, usljedili su izbori. Izbornim dijelom kapitula predsjedala je sestra Ivana Vidović, član Nacionalnog vijeća. Ivana je na početku pozdravila sve prisutne te objasnila tijek izbora. Nakon uvodnih molitvi predviđenih Obrednikom OFS-a i navještaja Evanđelja, pristupilo se izborima. Izabrano je sljedeće područno vijeće: Ministra: Mirela Barbarić (OFS Široki Brijeg) Doministra: Marijana Barbarić (OFS Čerin) Tajnica: Josipa Vukoja (OFS Kočerin) Učiteljica formacije: Ruža Vidić (OFS Čitluk) Rizničar: Jure Čilić (OFS Međugorje) Povjerenik za Framu: Nikola Vidić (OFS Čitluk) Posebnost ovoga vijeća je to što su u vijeće izabrani majka i sin, Ruža i Nikola Vidić. U nedjelju jutro, pod predsjedanjem nove područne ministre, donesene su smjernice za rad novom vijeću, te su izabrani delegati za Nacionalni izborni kapitul OFS-a. Kapitul je završen slavljem svete mise u kojoj su novi vijećnici uvedeni u službu. 
Naša La Verna
'' Ti si Tajna kojoj idem, u vjeri ja ću hodati! '' Koliko sam puta pala, koliko sam se puta podigla. No uvijek sam osjećala ruke koje su mi podupirale leđa, neke ruke toliko snažne koje su pretrpjele sve moje padove. Sve moje padove, one padove u dubine. One padove iz kojih se sama nikada ne bih uspjela izvući. I u tim dubinama svojih grijeha sam pronalazila korak pokraj svoga. Uvijek onaj jedan te isti korak. Dovoljno tih da ga ne čujem, ali dovoljno vidljiv da ga osjetim. Dovoljno jak da ga želim uvijek uz sebe. Ne razumijem ljude koji ne osjete taj korak pokraj sebe. Žalim ljude koji ne osjećaju ruke koje ih drže. One ljude koji nisu ni svjesni koliko te ruke mogu nositi. Koliko bola, koliko suza, koliko udaraca. Sve moje u tim je rukama.   Sva moja sreća je u tim koracima. Toliko volim te korake, da ni svoje ne vidim. Jer me nose. Kao da moje noge nisu moje,jer ih tuđe noge nose. I kada padam,osjećam da me netko drži, da ne potonem. Da ne udahnem taj gorki pad. Volim te ruke. Volim Njega,jer kada mu jednom sve predaš ne želiš otići. I trudiš se,ali svijet je jači. Jači za nas tinejdžere,ali ne i za Njega. Za Svemogućega, za moga Spasitelja, za moga Najboljeg prijatelja. Koliko sam god teška On me nosi.   Ja mu sve predajem. Svaki svoj pad iz kojeg me podigao, svaki svoj korak koji je on ponio. Sve je Njegovo, jer sam ja Njegova. Svaki moj udisaj njemu sam predala. Svaki moj grijeh,On je oprostio. Zbog Njega svoju težinu ni ne osjećam, jer on je teži. On je jači, moj Isus. I tvoj je On. Samo Ga potraži. Tu u kutu svoje sobe. Sklopi ruke i moli. Ne posustaj i voli. Voli Ga svim srcem, pokušaj Mu biti sličniji. Jer On nikada ne odustaje od tebe, postoji li bolji prijatelj od takvoga? Postoji li bolji od Njega? Postoji li išta na ovom svijetu ljepše od slavljenja onoga koji me nosi, prenosi, kroz kušnje i patnje. Da me ojača, i da potvrdi da Ga volim. Dopusti Mu da zna da si Njegov. Vratit će ti stostruko,vjeruj mi. Ja znam, ja uistinu znam da je tako. Ja znam da Te voli, da se s tobom bori i da te sada gleda, razmišljajući kako nisi ni svjestan koliko mu značiš i koliko si poseban,jer Njemu jesi.