Zapis sa svete Mise no. 38
Ponedjeljak, 10. listopada 2011. | Broj čitanja: 1705
 
 

Kako je lijepo znati da je netko uvijek tu... Kad si radostan, tužan, zabrinut, zbunjen, kad ti se smije, kad ti se plače, kad ti se zabavlja, pjeva, pleše... Tu su Bogu hvala moji roditelji, braća i sestra s kojima uvijek mogu razgovarati, ujedno se glupirati i smijati do besvijesti (A rek'o bi čovik Frano i Nada ozbiljni ljudi)! Tu su Bogu dragom hvala moji prijatelji koji me neprestano uveseljavaju, tješe, jednostavno su tu.


Ne moram sad pisati što znače obitelj i prijatelji, jer to svi manje- više znate. Jao vama ako ne znate, i ako ne cijenite ljude koje kraj sebe imate! Ja sam imala milost i stekla prave prijatelje od samog rođenja. Znači imala sam ih i prije nego sam znala da ih imam! I s tim istim ljudima i dan danas hodam kroz život! Skupa smo činili prve korake kojih se i ne sjećamo, skupa smo radili neke gluparije kojih se također ne sjećamo ali nam ih naši roditelji s osmijehom prepričavaju, skupa smo se evo i do danas održali ZAJEDNO što je jako važno. Mnogo je ljudi dolazilo u naš život, sklapala su se i još se uvijek sklapaju jako dobra prijateljstva. Ali mi smo uvijek ostali MI! Prijateljstvo s nekom drugom osobom nije nas učinilo manje bliskom s nama samima. Igranje barbika, kelje- melje, autića, klikera, limuna i naranče, žmire, beba, monopola, frankofesta (poznati festival naše ulice koji mi sami oragniziramo, dođu nam djeca i odrasli iz drugih ulica, kupe ulaznice, tombolu, kokice, sladoled i sok koji mi sami napravimo i prodajemo, slušaju nas kako pjevamo te kasnije glasaju za najboljeg).... Jednom ja pobjedila, sad zamislite kako su ostali pjevali hahaha:D! Upravo je to izrodilo ono što danas imamo! A ne mogu sad ja tu nešto puno reći o prijateljstvu. Da pitate jednu od barbika iz ove moje klape kakvo je naše prijateljstvo sumnjam da bi ijedna mogla nešto reći što bi naše prijateljstvo baš opisalo. Ma što se to mora i govoriti. Nama je dovoljno da se pogledamo i znamo koja što misli!

 

E....nisi se ni okrenuo, već počelo vrijeme fakulteta, udaje i šta ti ja znam čega sve ne. Nisam jaka s riječima. Želim samo reći da je jako bitno osvrnuti se oko sebe... Pogledaj ljude koje imaš kraj sebe, zahvali Bogu na njima! Ja se nekad pitam čime Bože zaslužih ovakve prijatelje, čime zaslužih biti dio ove obitelji? A nije mi Bog to sigurno dao da ih uzmem zdravo za gotovo. Imam i ja jedan jako važan i težak zadatak. Zapravo nije težak kad se s ljubavlju radi. Moj je zadatak biti primjer kćeri, sestre, prijateljice... biti jednostavno dobra, odgovorna osoba, biti dobra kršćanka. Ne govorim da sam ja ovo navedeno, ali nastojim biti. Trudim se i molim Boga da mi da snage, da me izvede na pravi put. Zato mi je On i dao neke ljude da hodaju sa mnom, da me podignu kad posrnem, da me ljube i da ih ljubim. ("Lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju" (Fil 4, 14)). Pitam se što će biti s današnjom djecom. Nećacima često pričam što sam radila kao dijete sa svojim prijateljima, a što će oni i svi ostali pričati? Hvaliti se kako su lajkali slike na facebook-u, igrali igrica na mobitele i ne znam ni ja šta će još izmisliti.


A za sve u mom životu zaslužan je Bog. On je uvijek tu! Koliko god dobre prijatelje imali, nitko od njih vas ne zna kao što vas zna Bog. Sad zamišljam koliki mi je PRIJATELJ BOG kad su mi ovi ljudi stvarno pravi prijatelji...Čovječe...Nezamislivo! Neprocjenjivo! Nedokučivo! Ljudski um to ne može ni shvatiti! Zahvaljujem Bogu na svemu u svom životu, zahvaljujem mu na Njemu samome! Zahvaljujući Njemu ja sam tu, ja sam ono što jesam. On me stvori i oblikova! Sve ovo što radim, pa evo i ovaj tekst što ga napisah, ma sve, sve što čini moj život, sve dobro je od Boga! Samopouzdanje mi nije ni na pozitivnoj nuli, tamo je negdje u dalekom minusu.... Zato ja prije nego što ću vama dragi framaši nešto napisati, zazovem Duha Svetoga. I stvarno pomogne u svemu što radim, zato probajte! ("Sve mogu u Onome koji me jača" (Fil 4,13)). Dragi framaši i svi čitatelji moćne framaške stranice zahvaljujte dragom Bogu na svemu što imate, nemojte kukati radi neke sitnice da vas nebi zadesilo nešto gore. Moja pok.baka s kojom sam jaaako vezana, koja me naučila mnogo toga izgubila je oko u ranoj starosti i kad bih je upitala pa kako ti baba bez oka, kako si ti to prihvatila, odgovor je uvijek glasio: "Bogu dragom slava i 'vala dobro je, imam jedno zdravo". I takav joj je odgovor bio na sve drugo. O mojoj kraljici ćete možda čuti više nekom drugom prilikom, bila je stvarno sveta žena, trećarica i ponosim se njom! Spomenula sam je jer želim reći da biti zahvalan znači u svemu vidjeti dobro.


Trebamo se potruditi da ispravno živimo, roditelji da ispravno odgajaju svoju djecu, da izrastu u pobožne, dobre osobe koji će biti pravi prijatelji svojim prijateljima i pravi kršćani koji će uvijek služiti i zahvaljivati Bogu! Što god počmem pisati, evo danas o prijateljstvu s Bogom i ljudima, na kraju mi se sve svede na zahvaljivanje Bogu. Možda sam već dosadila s riječi zahvaljivanje ali neka sam! Ja ću to i dalje pisati, govoriti, sve dok to ne počemo raditi, sve dok naše riječi ne pređu u djela!

 

p.s. Fra Zvone, Mateja, Niiina i ja kad smo bili mali snimali na kasetu radio emisiju, stanica nam se zvala radio Druga Klupa. Svačega je tu bilo snimljeno, od nekih finih duhovnih tekstova, kvizova (u kojima je Zvone uvijek glumio Belmicu iz Tuzle) do viceva na koje smo se, nakon čitanja smijali, kao onaj smijeh u pozadini što čujete kad gledate "Prijatelje" ili neku drugu humorističnu seriju. I Fra Zvone mi šalje neki dan poruku da je, dok je se spremao za Zg, slušao tu kasetu. Ja sam mu naravno rekla da je baci :) Stvarno sam oduljila s ovim tekstom, idući put potrudit ću se da bude kraće! :)
 

- Vlatka Matković
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Pronaći srodnu dušu
14/05/20 | Broj čitanja: 34 | Autor: Marijana Jurilj
» Smrt i život nekako se uvijek isprepliću
09/04/20 | Broj čitanja: 78 | Autor: Kristina Ivanković
» Vapaj moj dopire do Tebe
08/04/20 | Broj čitanja: 73 | Autor: Luka Lasić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme koja je, bez sumnje, drugačija od svih dosadašnjih. Zanimljivo je to, kako od došašća do došašća, od korizme do korizme, uviđamo vlastiti rast, ma koliki on bio. Svake godine u tim milosnim vremenima spoznamo nešto novo što godinu prije nismo mogli, narastemo gdjegod u ovoj svojoj siromašnoj vjeri, ispravi nam se slika o Bogu, sebi, drugima. Tako je i u ovoj korizmi. Posebno vrijeme, um čišći, srce puno otvorenije, a ipak premalo.         Htjela bih, znaš, svim srcem zagrliti ovu korizmu, onako uvjerljivo kako sam zamislila na početku, ali opet sam na pola puta ostala praznih ruku. Vjerojatno su iz njih iščezla ona prazna obećanja koja sam dala Bogu i sebi samoj, one suhe odluke koje su pratile Čistu srijedu i dane prije korizme. Mislim da uvijek iščeznu i ohlade se jer i sama znam da nije to ona punina koju moja duša treba kako bi dotaknula pravi smisao korizme. Ali, što to onda moja duša treba?   Zastane mi pogled na svetom Franji. U jednoj korizmenoj poruci papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da je Franjin život bio trajni uspon na goru susreta s Bogom kako bi poslije sišao među ljude donoseći ljubav i snagu koju je u osobnoj molitvi s Bogom pronalazio. Naš Franjo živio je korizmu kroz cijelu godinu. Barem pet puta godišnje povlačio se po 40 dana na skrovita i samotna mjesta kako bi se u tišini posvetio kontemplaciji, molitvi i postu. U tišini. Ponirao je u tišini u najdublje dijelove svoga bića i tražio ima li ondje nešto što još uvijek ne pripada Bogu. U tišini srca tražio je vlastite pustinje kako bi ih mogao natopiti Kristovom ljubavlju. Gdje bi drugo netko poput Franje mogao pronalaziti toliku snagu i ljubav za sva ona velika djela, ako ne u tišini vlastitih dubina? Što su drugo naše dubine, nego sam Krist? Što je drugo korizma, nego tišina? Postoji li bolja prilika od ove sada, da počneš uranjati u svoje dubine i tražiti dijelove tebe koji nisu natopljeni Njegovom ljubavlju samo zato jer ih još nisi upoznao, jer možda dosad nisi imao vremena ili si, pak, bježao od njih? Bojiš li se svojih dubina? Zaviri u njih. Pometi staru prašinu. Neka ulazak u tvoju dubinu bude gora susreta s Bogom. Tada ćeš moći, poput Franje, među druge ljude donositi radost, ljubav, služenje, jer neće postojati ništa što će stajati između tebe i tvoga Boga. Franjo sam po sebi nije velik. Velika je Božja ljubav koja se očitovala u njemu. Na jedinstven način može se očitovati i u meni, u tebi, ali samo ako joj dopustimo. Možda tada mognemo reći da smo zagrlili korizmu. Možda nam tada ruke neće ostati prazne na pola puta jer će do Kalvarije nositi bremena duše...         Pišem ti, dragi dnevniče, sa sredine svoje korizme. Neka u ovoj drugoj polovici korizme bude malo više – korizme. Pažljivo čuvaj ove stranice ispisane olovkom srca... do neke iduće korizme!