Ne znam što, ali nešto me vuklo unutra, kao da mi je ova kamena lipotica progovarala: „Dođi“. Ušao sam, pogled mi zastade na uvenulim ružama kod Gospina kipa. Išao sam kroz sredinu između klupa. Na jednoj sam vidio lijepu, bijelu krunicu: „Sigurno je ostala nekoj našoj dobroj baki“ – pomislih.   Stigao sam na vrh i sjeo u klupu najbliže Tebi. Osvrćem se oko sebe. U crkvu ulaze neki od mojih kolega iz škole pomoliti se za dan koji slijedi. Ja se još uvijek osvrćem ne znajući gdje zaustaviti svoj pogled pun čežnje. Ovaj veliki kameni stup svojom masivnošću mi zaklanja mojega sveca, ne vidim Franju, ali osjećam ga. Ovo je sveto mjesto, ovo je naša Porcijunkula, ovdje Franjo zveči radošću i nakon 800 godina. Ovdje je onaj ponizni duh zapečaćen nevinom krvlju i mirisom žrtava paljenica, ovdje se umiralo da bi se živjelo. A Ona je sve to gledala; i plakala i jaukala, ali i svojim zagovorom štitila, jer ovo je Njezin Brig, Njezin – Brig Gospe u plavom.   I ti si tu, kao nigdje do sada, Gospode moj, snago moja. Gledam u ono svijetlo što sjaji nebeskim sjajem iznad Tabernakula i klečim. Ovo je moje utočište, ovdje crpim snagu za svoj život. Naviru mi uspomene: Polnoćke, Gospojine, pričesti, krštenja, krizme i vjenčanja; zavjetovanja i moja Obećanja. I sve ovdje pred mojim Gospodinom na Njezinom Brigu, pod očinskim zagrljajem Bosonoga sveca.   Ovdje smo pred Tobom, Gospodine. Hvala ti za sve i oprosti što te nismo dostojni. Stoga te samo jedno molim: Daj da zauvijek mognem ovdje pred Tobom klečati s radošću čiste franjevačke duše. Očuvaj me, Gospodine, i sve nas. Daruj nam mir za kojim je sv. Otac Franjo toliko čeznuo i samo ga u Tebi našao. Dopusti mi da budem poput Franje. Ljubim te Oče nebeski!