Ako je nekom svecu bilo jedno od glavnih obilježja pjevanje, onda je to naš sveti Franjo. Zato mi nije jasno i ne znam razlog zašto je sveta Cecilija zaštitnica pjevača. Meni bi, koji malo bolje poznam život svetog Franje, bilo najlogičnije da je upravo Franjo njihov zaštitnik. Zašto? Još uvijek nisam susreo sveca koji je više pjevao, sveca koji bi bio čudniji tj. originalniji pjevač. Nisam susreo raspjevanijeg sveca od našeg Franje.

Franju nazivaju Poverelom – Siromaškom, ali ga nazivaju i trubadurom. I upravo je tu ono bitno: Franjo nije velik i svet po tome što je bio u odrpanim dronjcima, tj. što je bio siromah, što je u Evanđelju otkrio poziv na siromaštvo. On je velik i čudesan i privlačan, jer je otkrio povezanost između Evanđelja i pjesme. Franjo je siromah koji pjeva. Franjo je svetac koji pjeva.

Uzmemo li čitati prve tj. najstarije Franjine životopise, sigurno ćemo biti iznenađeni koliku važnost ima pjesma u njegovom životu. Već prije svog obraćenja pokazivao je veliku sklonost pjevanju. Toma Čelanski, kad nabraja Franjine sposobnosti kojima se u mladosti bavio, spominje pjevanje i kaže da je Franjo često s prijateljima „obilazio grad pjevajući“ (2Čel 7:588). Naime, tada je u Asizu postojala skupina mladića koja se nije okupljala samo zbog gozbi, nego i zbog pjevanja. Franjo je vjerojatno bio dio te ekipe.

Njegovo obraćenje nije utišalo niti prekinulo njegovu pjesmu, nego joj je dalo novo nadahnuće. Odmah nakon raskida s ocem, na sudu pred biskupom, Franjo je išao kroz neku šumu i na francuskom pjevao pohvale Bogu (1Čel 16:346). Na taj način Franjo dakle započinje novi život. Pjesma će ga uvijek pratiti, a pjevanje postaje jedna od glavnih crta njegovog puta prema Bogu.

Poznata je ona zgoda, i često je možemo vidjeti kao sliku, kako je Franjo uzeo dva komada drveta: jedan je prislonio uz sebe kao da je violina, a drugim je kao gudalom povlačio po tom štapu. Uz neki čudan zvuk, koji je proizvodio svojim sviranjem, Franjo je pjevao Gospodinu. Osim toga, mnogo puta se dogodilo da je išao putem i razmatrao i pjevao o Isusu (1Čel 115:522).

Sjetimo se raspjevanosti u Grecciu: Franjo je organizirao proslavu Božića. Ovako stoji zapisano kod Tome Čelanskog: „Pristiže narod… Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje.“ A za vrijeme svete mise Franjo je kao đakon pjevao Evanđelje. Čelano kaže da je Franjo pjevao „zvonkim glasom“. Zapravo, Čelano je oduševljen ljepotom Franjinog pjevanja i piše: „Njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, jasan, glas zvonak!“ (1Čel 86:470).

Ne treba ipak Franjin život zamišljati kao jedinstvenu i oduševljenu pjesmu. Bilo je u njegovom životu i tamnih dana. Bilo je trenutaka kada je zbog različitih tjelesnih ili duševnih patnji bio žalostan, napušten i tjeskoban. I u takvim trenucima on je koristio pjesmu kako bi uz njezinu pomoć iskorijenio zlo malodušnosti iz svog života i vratio se u životnu radost. Pjevanje mu se tada činilo kao oružje protiv žalosti i tuge. Toma Čelanski nam je ovo zapisao: „Tako je onih dana, kad je poradi liječenja boravio u Rietiju, pozvao jednog od braće koji je u svijetu svirao citru i rekao mu: Htio bih, brate, da potajno posudiš citru i doneseš je; njome ćeš bratu tijelu, koje je puno boli, priuštiti kakvu-takvu utjehu.“

Ne samo da je Franjo za vrijeme svoje bolesti volio uživati i uživao u pjesmi, nego je čak u jednom takvom stanju patnje ispjevao svoju najradosniju zahvalnicu, a to je njegova Pjesma stvorova ili Pjesma brata sunca. Franju je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. No, za njega pjesma nije bila samo oružje protiv žalosti, nego i sredstvo propovijedanja. Zbog toga je, pošto je ispjevao Pjesmu stvorova, „htio poslati po brata Pacifika, koji je kao svjetovnjak bio prozvan kralj stihova i bio vrlo vješt učitelj pjevanja. Franjo mu je htio dati nekoliko dobre, duhovne braće da pođu po svijetu,da propovijedaju ihvale Gospodina.“ (Peruđinska legenda 43:1592). I dodao im je: „A što su drugo sluge Božje nego neke vrste pjevači koji trebaju razigravati ljudska srca i poticati ih na duhovno veselje?

Pjesma postaje izvorom mira

Znamo da je Franjo posredovao kada su se u Asizu posvadili mjesni biskup i asiški gradonačelnik. Franjo ih je pomirio poslavši svoju braću da otpjevaju Pjesmu stvorova, kojoj je zbog tih okolnosti dodao kiticu o onima koji opraštaju iz ljubavi prema Bogu!“ (LP 44). Kako čudesno! Svojom pjesmom, pjesmom svoje braće, miri ljude! Njegova pjesma postaje izvorom mira i blagoslova! Tako pjevati može samo srce koje je u Bogu. Kroz ovo nekoliko crtica iz Franjinih životopisa, vidimo ga kao Božjeg trubadura, kao raspjevanog navjestitelja Kristovog Evanđelja. Franjo – pjevač čija ljepota pjevanja o životu i Bogu odjekuje i danas, i koju smo i mi čuli. Da, Franjo pjeva i danas. I gotovo je začuđujuće da je neki svetac i nakon osam stoljeća tako popularan, da je upravo najbrojniji pokret u Katoličkoj crkvi niknuo na Franjinoj svetosti… On, čovjek „jednostavan i neuk“ – kako je sebe nazivao. On, koji je pred Bogom pjevao i koji je o Bogu pjevao. I ispunjen Božjom melodijom, pjevao je drugima i tako mijenjao njihove živote.

Počnimo, braćo moja, iznova pjevati!

Ako hoćemo učiti iz Franjinog iskustva, iz njegovog života, onda ćemo otkriti da je Franjino pjevanje bilo divljenje i zahvaljivanje. On je bio fasciniran Bogom. Bog je osvojio njegovo srce, njegovu nutrinu. I upravo iz jedne takve punine srca, on je počeo klicati. Njegovo srce je gorjelo od čežnje za Bogom, a tu svoju čežnju najlakše je iskazivao kroz pjesmu.

Kako propjevati? Kako početi klicati? Kako biti Franjin i u pjevanju? Iz susreta s Gospodinom, svako srce postaje raspjevano. Čini se posve logičnim zaključiti: što se budemo više približavali Gospodinu, što naše srce Gospodin više osvoji, što se više Bog u našem srcu nastani, to će naš život više prerastati u pjevanje.

Pjesma je izraz radosti. Ako bi brat čovjek vjerovao da je moguće pjesmom razigravati ljudska srca i poticati ih na duhovno veselje – kako je sveti Franjo govorio svojoj braći – možda bi tada ovaj svijet postao radosniji kutak života za sve ljude? Odvažiti se to vjerovati, možda znači početi pjevati? Pjevati – znači li to vraćati ljudima optimizam? Optimizam – je li to drugo ime za mir koji dolazi od Boga? Kako god bilo, čini mi se da smo pozvani pjevati! Onako kako to veli sv. Augustin: „Ovdje pjevamo zabrinuti, a gore ćemo pjevati zbrinuti!“ Kako divna istina!

Počnimo, braćo moja, iznova pjevati, jer do sada smo vrlo malo ili nimalo pjevali!

Piše: fra Josip