Posjet Misionarkama ljubavi u Banja Luci
Srijeda, 11. ožujka 2020. | Broj čitanja: 287
 
 

Hvaljen Isus i Marija!


Misionarke ljubavi su rimokatolički vjerski red koji je osnovala Majka Terezija u Kalkuti 1950. godine. Red ima više od 4500 časnih sestara i djeluje u 133 države svijeta. Misionari skrbe za izbjeglice, bivše prostitutke, psihički oboljele, za bolesnu i napuštenu djecu, gubavce, oboljele od side i dr.


Sestre su došle i u Banja Luku u listopadu 2005. na poziv banjolučkog biskupa Franje Komarice. U kući djeluju 4 sestre. Apostolat sestara je posjećivanje siromašnih u gradu i obližnjim selima. Otvorile su mali Dom za beskućnike (18 ležajeva) te pučku kuhinju u kojoj dnevno nahrane od 60 do 80 osoba. Posjećuju također zatvorenike u zatvorima (Tunjice, Banja Luka i Doboj). Ovisno o mogućnosti, mjesečno dijele pakete hrane i odjeće siromašnim obiteljima kojih ima oko pedesetak. Osim materijalne pomoći sestre mole zajedno sa siromasima da im i tako pokažu put do Boga – a to sestre smatraju najvažnijim.





Kako je znala reći utemeljiteljica sv. Majka Terezija, Misionarke ljubavi nastoje propovijedati ne toliko riječima koliko djelima i životom. Sestre osim zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti žive zavjet služenja najsiromašnijim od siromaha.
Misionarke ljubavi žive isključivo od Božje providnosti koju naravno u obliku materijalne pomoći daju drugima.

Potaknuti Božjom milošću odlučili smo posjetiti ovaj skromni i predivni samostan u Banja Luci, na adresi Gundulićeva 32, gdje sestre svakodnevno obavljaju svoje dužnosti. Na vratima nas je dočekala sama radost i ponizni pogled ispod bijelog sarija baš onakav kakav je imala i sv. Majka Terezija. Na samom dolasku sestrama smo predali pakete hrane, kao i financijsku pomoć koju su prikupili mladi sa “Susreta na Brigu”, članovi OFS-a i Frame.





S ovim predivnim i poniznim Kristovim službenicama proslavili smo sv. Misu i Klanjanje, koje je predvodio fra Augustin Čordaš.
S nama su dan provele dvije sestre Misionarke, dok su druge dvije u Bihaću gdje rade s izbjeglicama. Ovaj susret bio je obostrana radost, susreli smo siromašne osobe i u njihovom pogledu prepoznali bogatstvo Božje ljubavi.





Sve što sestre rade ne dolazi spontano. Vidjeti u tom beskućniku prerušeni lik Krista, kako je Majka Terezija znala reći, škola je za cijeli život. One iskreno vjeruju da pomažući siromašnima služe Gospodinu i da je to ono što daje smisao njihovu životu. I tako iz sata u sat, iz dana u dan koji prema rasporedu završava u 22 sata. Tada liježu, barem nakratko, jer im često netko tko je u potrebi zvonom prekine san, a one ne dvoje hoće li otvoriti jer znaju da ih pred vratima čeka Krist.


Okrenimo se oko sebe i pogledamo, sigurno ima onih koji su gladni ili žedni, ne nužno kruha nego Ljubavi.
 
Mir i Dobro!

- Marko Topić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Mjesni sabor naše frame
10/07/20 | Broj čitanja: 114 | Autor: Iva Lasić
» Naš petak: Posljednji službeni sastanak
28/06/20 | Broj čitanja: 235 | Autor: Iva Bubalo
» Naš petak: Zabavni sastanak
14/06/20 | Broj čitanja: 196 | Autor: Lucija Barać
» Naš petak: Ponovno na Brigu
07/06/20 | Broj čitanja: 87 | Autor: frama.ba
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Mjesni sabor naše frame
10/07/20 | Čitanja: 114
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija dragi naši čitatelji, 29. svibnja 2020. održana je jednodnevna područna skupština Frame Hercegovina na Humcu. Iz naše Frame sudjelovali su predsjednik Luka Rezo i potpredsjednica Marija Kraljević. Na skupštini su bila 22 mjesna bratstva te područno vijeće s duhovnim asistentom fra Marinom Karačićem.         Program skupštine započeo je u 9:00 h međusobnim upoznavanjem te uvodnim pozdravima područnog vijeća. Nakon toga uslijedila su izvješća mjesnih predsjednika bratstava. Razgovarali smo u radu Frame, vijeća, stanju u bratstvu. Te o odnosu s duhovnim asistentom i OFS-om. Svaki je predsjednik iznio i probleme u bratstvu te smo razgovorom skupa pokušali riješiti iste te robleme. Iznosili smo svoja mišljenja i savjete te upoznali rad drugih bratstava.   Nakon iznošenja naših izvješća došao je red na područno vijeće. Prva na redu bila je predsjednica područnog vijeća Monika Brzica, zatim voditeljica formacije Ivana Milićević, bratski animator Nikola Vidić te na samom kraju duhovni asistent fra Marin Karačić.   Zadnja točka skupštine bila je rasprava u kojoj smo razgovarali o svim bitnim događajima u Frami Hercegovina. Izabrali smo tri delegata za Nacionalnu skupštinu te u 18:00 h se uputili na misu i misom zaključili skupštinu.    Fotografijiu smo preuzeli s facebook stranice Frama Hercegovina.   Mir i dobro.
Naša La Verna
Dragi dnevniče,   razmišljah posljednjih dana o padovima. Znaš, ponekad se dogodi nešto što me jednostavno odvuče od mene same na neko vrijeme, oduzme moj mir, a namjesto njega ostavi prazninu, negativnost, bezvoljnost. Jutra postanu prazna, odnosi s drugima suhi i opet treba vremena da se sve vrati na svoje. U tim danima pokušam dignuti pogled u nebo, potražiti Njega za hitnu pomoć i pustiti ga u to ništavilo. Ali, moj pogled je zamagljen, srce zatvoreno, a riječi prazne. I više Ga ne mogu vidjeti ni pronaći, vjerojatno zbog svakog onog puta kada sam mogla, a zbog svoje lijenosti ili drugih obveza nisam htjela.         Svaki put kada sam posljednjih tjedana odgodila svoj susret s Njim s mišlju da On može čekati, a moji drugi poslovi ne mogu, odcijepila sam se s izvora koji mi je toliko potreban. Odvojila sam srce od onoga što ga napaja čistoćom, svjetlošću i ljubavlju za druge ljude. Jednom, dvaput, pet puta, deset puta. I shvatim - da, On može čekati, ali ja ne mogu. Molitva nije jedna od obveza. Molitva je potreba. Ja sam ta kojoj je toliko potreban susret s Njim, ali to uopće ne moram učiniti. Toliko nas ljubi da nam daje slobodu birati; ako HOĆEŠ, možeš, čekam te uvijek, tu sam. U zadnje sam vrijeme često puta rekla da neću. Tako u meni ostane pustinja, moj pogled kao da se zamagli, izgubim Ga iz vida i put natrag više ne mogu pronaći. Zanimljivo je kako se to uvijek dogodi tiho, neprimjetno. Ni ne osjetim da se udaljavam od Boga, samo odgađam susret s njim i u jednom trenutku nađem se izgubljena. A On me jednako tiho i nečujno i u toj praznini odgaja i dopušta da na ovaj način shvatim da sam bez Njega ništa, da on drži svaki trenutak moga dana na dlanu i da me strpljivo čeka - bez prisile, bez uvjeta. Njegova ljubav i briga prema nama je konstanta, baš kao i naša duboka čežnja za Njim. Ali, mi smo ti koji ponekad prekinu tok te ljubavi koja nam je potrebna za svaki novi dan, ne shvaćajući da pritom utrnemo onu čežnju koja je, zapravo, početak i temelj svake osobe.   Gospodine, onda kada Te izgubim iz vida i ne vidim put do Tebe, pronađi Ti put do mene. Put je to kojim svakog dana teče sve ono što mi je potrebno za život. Ne dopusti da tako često sama taj put presijecam. Očisti prašinu s mojih očiju da Te ponovno ugledam i zajedno s Tobom koračam u svaki novi dan.   Da, čuješ, ja znam, svaku riječ moje molitve, bez obzira koliko daleko sam...