Naša PiO
Utorak, 12. studenog 2019. | Broj čitanja: 155
 
 

Pošalji me, Gospodine,
kamo god hoćeš
jer kamo me ti pošalješ,
siguran sam
da ćeš mi
- ma u kakvoj neprilici bio -
ti pomoći
da tvoje poslanje ispunim.
Amen.

-Franjo Saleški

 

 

Hvaljen Isus i Marija, vjerujemo da znate kako smo mi u nedjelju 6. listopada, samo 2 dana nakon spomendana našeg serafskog oca svetog Franje proslavili Primanja i Obećanja. Uz ogromnu Božju pomoć i milost te predivno vrijeme framaši sa Širokog rekli su svoje „Evo me!“ i još jednom obnovili svoju krsnu milost. Svečanu svetu misu u 18 h predslavio je duhovni asistent frame Hercegovina fra Marin Karačić u koncelebraciji s našim duhovnim asistentom fra Augustinom Čordašom, te još par svećenika.

 

 

 

 

Počeli smo formirati kolonu u krilu majke 20 minuta prije mise, a kad je zazvonilo posljednje zvono s naše ljepotice polako smo počeli ulaziti pjevajući himnu koja je nastala povodom 25 godina naše frame. Ovogodišnji prvoobećanici prinijeli su Gospodinu taue na kojima su bili upisani citati koji su ostavili trag u njihovom duhovnom rastu i životu.

„I oni pođoše za Njim.“ geslo je PiO-a, ali i 25. godišnjice naše frame. Baš kao i apostoli u evanđelju ostavili smo svoje mreže pune grijeha, nesigurnosti i nevjere te pošli za njim. Pošli za Kristom patnikom, za Jaganjcem Božjim koji nas uporno nosi putovima života i oprašta nam sve naše nevolje. Fra Marin se u svojoj propovijedi dotaknuo i naših anđela čuvara koji nisu samo mali debeljuškasti dječačići nego snažni i hrabri zaštitnici koji su s nama tu u svakom trenutku, pa i u onom teškom. Podsjetio nas je da ih nikad ne zaboravljamo i da im se uvijek molimo.

 

 

 

 

Slavlje se kasnije nastavilo u našoj školskoj dvorani, gdje je bila spremljena zakuska za frame koje su nam došle uveličati slavlje, također želimo se zahvaliti i frami Posušje koja je svojim pjevanjem najposebniji dan učinila još posebnijim.

I na koncu veliko hvala Gospodinu na drugoj obitelji, na iskazanoj milosti i strpljivosti te na neizmjernoj ljubavi!

 

Mir i dobro! 

- frama.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Mjesni sabor naše frame
10/07/20 | Broj čitanja: 120 | Autor: Iva Lasić
» Naš petak: Posljednji službeni sastanak
28/06/20 | Broj čitanja: 241 | Autor: Iva Bubalo
» Naš petak: Zabavni sastanak
14/06/20 | Broj čitanja: 198 | Autor: Lucija Barać
» Naš petak: Ponovno na Brigu
07/06/20 | Broj čitanja: 92 | Autor: frama.ba
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Mjesni sabor naše frame
10/07/20 | Čitanja: 120
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija dragi naši čitatelji, 29. svibnja 2020. održana je jednodnevna područna skupština Frame Hercegovina na Humcu. Iz naše Frame sudjelovali su predsjednik Luka Rezo i potpredsjednica Marija Kraljević. Na skupštini su bila 22 mjesna bratstva te područno vijeće s duhovnim asistentom fra Marinom Karačićem.         Program skupštine započeo je u 9:00 h međusobnim upoznavanjem te uvodnim pozdravima područnog vijeća. Nakon toga uslijedila su izvješća mjesnih predsjednika bratstava. Razgovarali smo u radu Frame, vijeća, stanju u bratstvu. Te o odnosu s duhovnim asistentom i OFS-om. Svaki je predsjednik iznio i probleme u bratstvu te smo razgovorom skupa pokušali riješiti iste te robleme. Iznosili smo svoja mišljenja i savjete te upoznali rad drugih bratstava.   Nakon iznošenja naših izvješća došao je red na područno vijeće. Prva na redu bila je predsjednica područnog vijeća Monika Brzica, zatim voditeljica formacije Ivana Milićević, bratski animator Nikola Vidić te na samom kraju duhovni asistent fra Marin Karačić.   Zadnja točka skupštine bila je rasprava u kojoj smo razgovarali o svim bitnim događajima u Frami Hercegovina. Izabrali smo tri delegata za Nacionalnu skupštinu te u 18:00 h se uputili na misu i misom zaključili skupštinu.    Fotografijiu smo preuzeli s facebook stranice Frama Hercegovina.   Mir i dobro.
Naša La Verna
Dragi dnevniče,   razmišljah posljednjih dana o padovima. Znaš, ponekad se dogodi nešto što me jednostavno odvuče od mene same na neko vrijeme, oduzme moj mir, a namjesto njega ostavi prazninu, negativnost, bezvoljnost. Jutra postanu prazna, odnosi s drugima suhi i opet treba vremena da se sve vrati na svoje. U tim danima pokušam dignuti pogled u nebo, potražiti Njega za hitnu pomoć i pustiti ga u to ništavilo. Ali, moj pogled je zamagljen, srce zatvoreno, a riječi prazne. I više Ga ne mogu vidjeti ni pronaći, vjerojatno zbog svakog onog puta kada sam mogla, a zbog svoje lijenosti ili drugih obveza nisam htjela.         Svaki put kada sam posljednjih tjedana odgodila svoj susret s Njim s mišlju da On može čekati, a moji drugi poslovi ne mogu, odcijepila sam se s izvora koji mi je toliko potreban. Odvojila sam srce od onoga što ga napaja čistoćom, svjetlošću i ljubavlju za druge ljude. Jednom, dvaput, pet puta, deset puta. I shvatim - da, On može čekati, ali ja ne mogu. Molitva nije jedna od obveza. Molitva je potreba. Ja sam ta kojoj je toliko potreban susret s Njim, ali to uopće ne moram učiniti. Toliko nas ljubi da nam daje slobodu birati; ako HOĆEŠ, možeš, čekam te uvijek, tu sam. U zadnje sam vrijeme često puta rekla da neću. Tako u meni ostane pustinja, moj pogled kao da se zamagli, izgubim Ga iz vida i put natrag više ne mogu pronaći. Zanimljivo je kako se to uvijek dogodi tiho, neprimjetno. Ni ne osjetim da se udaljavam od Boga, samo odgađam susret s njim i u jednom trenutku nađem se izgubljena. A On me jednako tiho i nečujno i u toj praznini odgaja i dopušta da na ovaj način shvatim da sam bez Njega ništa, da on drži svaki trenutak moga dana na dlanu i da me strpljivo čeka - bez prisile, bez uvjeta. Njegova ljubav i briga prema nama je konstanta, baš kao i naša duboka čežnja za Njim. Ali, mi smo ti koji ponekad prekinu tok te ljubavi koja nam je potrebna za svaki novi dan, ne shvaćajući da pritom utrnemo onu čežnju koja je, zapravo, početak i temelj svake osobe.   Gospodine, onda kada Te izgubim iz vida i ne vidim put do Tebe, pronađi Ti put do mene. Put je to kojim svakog dana teče sve ono što mi je potrebno za život. Ne dopusti da tako često sama taj put presijecam. Očisti prašinu s mojih očiju da Te ponovno ugledam i zajedno s Tobom koračam u svaki novi dan.   Da, čuješ, ja znam, svaku riječ moje molitve, bez obzira koliko daleko sam...