Ispovijedajte svoje rane i boli, ne samo grijehe!
Subota, 06. travnja 2019. | Broj čitanja: 231
 
 

 Najveća čovjekova snaga doživljava  se na Izvoru Stvoritelja, susreta Boga i čovjeka, u liku svećenika, u sakramentu Sv. Ispovijedi. Neki će reći da to čine kod svoje kuće i da im ispovijed ne treba, ali duboko se varaju, u stvari tako pravdaju svoju nevjeru. Kako će čovjek od svog korijena? Zbog same činjenice da je ispovijed put u oslobođenje i ozdravljenje čovjeka, potiče ga da se iznova izmiri s Bogom. Sakrament ispovijedi nam je ostavljen kao vječna obnova duše i novi početak u Kristu i s Kristom. Ne može ju nadoknaditi niti zamijeniti niti najskrušenija molitva srca. Po ispovijedi postajemo posvećeni i uronjeni u milost Božju, te po oslobođenju grijeha možemo doživjeti puninu Kristove ljubavi u Sv. Pričesti. Postoje i oni koji će reći da se ne žele pričestiti jer nisu dostojni toga, sude one koji to čine, te ustraju na putu u kojem ne žele sjedinjenje s Kristom. Zapravo, mi nismo ni dostojni toga Sakramenta, ali po Božjoj milosti, ljubavi, vlastitoj ustrajnosti da se iznova popravljamo, možemo biti sjedinjeni s Njim u Sv. Pričesti. On nam se iz ljubavi dariva, zar možemo biti pametniji od njega pa si uskratiti ono pravo koje nam je dano direkt iz Njegovoga srca ? Nemamo pravo  na to. Oholi smo ako mislimo da znamo bolje od Njega. U Sv. Pričesti imamo svu svrhu ovozemaljskoga života i na koncu onog Vječnog. Po Njegovoj milosti naši ''mali'' grijesi tijekom Sv. Mise se ''brišu'' (naravno ako ih iskreno priznamo i uistinu ih više ne želimo činiti, taman da padnemo, no Bog vidi naše srce )dok ''velikih'' bivamo oslobođeni u Sakramentu Sv. Ispovijedi, ako treba i svaki tjedan.  Jer, jao onome koji misli da nema grijeha i onome koji je odustao od borbe! Ne idemo na ispovijed da više ne griješimo, jer je to nemoguće, nego idemo u duhovni boj sa svojom naravi, sa svojim grijesima, slabostima, promašajima, krotimo svoju osobnost, idemo se boriti što manje griješiti. Oholo je očekivati da nećemo pogriješiti jer smo po svojoj naravi grešni ,a još gore ne poduzimati  ništa kako bismo se mijenjali iz korijena. To je na kraju krajeva najveća poanta svega. Boreći se pronaći Krista! Jedna još veća dimenzija Sv. Ispovijedi je u tome da u Sakramentu Sv. Ispovijedi Isusu dadnemo svoje boli, rane, strahove, težinu života, umore, padanja i sva druga tlačenja koja nam kradu mir i životnu sreću. Mi ih uistinu dajemo Gospodinu u liku svećenika! Ako ti je neugodno dok mu govoriš, spusti glavu, svejedno mu je dano odozgor da sve zaboravi nakon što ti izađeš iz ispovjedaonice, ali, govori čovječe, apsolutno sve ono što ti je na duši. Savjetujem ti - zapiši na papir sve ono čega se želiš osloboditi i što te zarobljava, izreci na ispovijedi sve, apsolutno sve! Nije bitno što će misliti svećenik, bitno je što će misliti Onaj koji u njegovom liku prebiva. Velika ozdravljenja i oslobođenja će se spuštati na tebe kada kreneš svoju bol uranjati u Njegovu bol, svoj problem i teškoće u Njegovo srce, kada osjetiš da ste ti i On jedno u sakramentu ispovijedi, kada se osjetiš voljeno i prihvaćeno unatoč tomu kakav si u tome trenutku i što nosiš sa sobom, Isus te ljubi baš takav kakav jesi. Nije to lako, priznati ono što nam je najteže, posebno drugoj osobi koja je čovjek kao i mi, ali ta osoba-svećenik je u milosti Božjoj, pa taman da je u najvećem grijehu. Po njegovim položenim  rukama mi doživljavamo slobodu. Ima li išta ljepše? Zar ti onda ima smisla izjava -''što ja njemu imam govoriti što sam griješio''? Čovječe, govoriš Isusu. Svećenik je tu samo posrednik, kao što je i naše tijelo posrednik za dušu, kako ne bi lebdjela Zemljom nego prebivala u nečemu opipljivom, što je na koncu Hram Božji! Čovječe, tu doživljavaš slobodu duha! Osjetiti da te netko voli bezobzira na sve grijehe i promašaja. Neopisivo! Ozdravljati od svake duhovne, psihičke i tjelesne bolesti moguće je u sakramentu ispovijedi. Svaka bolest može biti ozdravljena ,jer Gospodin pruža svoje ruke kada dolazimo k Njemu otvorena srca. To je vježba, to je proces, ali trebamo biti ustrajni ,jer po ispovijedi mi postajemo slobodni ljudi, mi doživljavamo snagu Otkupiteljskog Križa, slobodu duha i svjetlo našoj tami. Čovječe predivni, ''ispovijedaj sebe'', ne samo svoje grijehe, ispovijedaj boli, patnje, muke, tereta života, tj. pričaj o njima u Sakramentu ispovijedi ,jer to je doslovno susret tebe i Isusa, tu on preuzima sve tvoje boli na sebe. Vjeruj u to! Nema te sile na svijetu koja može dati mir kao što to može Sakrament ispovijedi, odnosno Isus u sakramentu ispovijedi.  Ako misliš da ti ne treba, otiđi baš iz toga razloga da se uvjeriš u ono što misliš. Ali otiđi otvorena i iskrena srca, pa se kasnije upitaj je li još uvijek isto misliš?! Kada to pokušaš shvatit ćeš da si učinio najbolju stvar na svijetu, to ti garantira ova duša koja je kroz Sakrament ispovijedi doživjela slobodu duše, koja se i dalje svakom novom ispovijedi još više razbistrava i spoznaje da bez Božje ljubavi i slobode duha ne možemo biti istinski sretni ljudi. Onaj tko misli da bez Boga može, vara se.  Možda može svojom inteligencijom, dok one koji su svoj život okrenuli Bogu nazivaju fanaticima, čudacima, osobenjacima i slično, no baš taj čudak je sretan Božjom inteligencijom koja traje vječno, ljudska brzo prođe. Ne,ne moraš misliti kao ja, ali poslušaj sebe, zakorači u živi susret s Njim! Iskušaj sebe i doživjet ćeš neočekivano!

- Marijana Jurilj
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Neslužbeni sastanak: Društvene igre
05/07/19 | Broj čitanja: 51 | Autor: frama.ba
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.