Naš petak: Sastanak po grupama
Subota, 01. prosinca 2018. | Broj čitanja: 50
 
 

Hvaljen Isus i Marija, dragi čitatelji!

 


Već je pomalo zahladilo i u zraku se već osjete prvi nagovještaji Božića. Bliži nam se došašće - vrijeme radosnog iščekivanja. U bratstvu se posebno radujemo zornicama i jutarnjem očajavanju. A dok iščekujemo zornice, valjalo se okupit na još jedan sastanak petkom.

 

 

 

 


Naime, ovoga petka smo nakon dugo vremena imali grupni sastanak. Tema sastanka bila je prava božićna: "Skriven u liku djeteta, u Božiću došao je Bog." Najprije smo se okupili u svoje grupe, a onda smo sastanak započeli molitvom i razmatranjem prigodnog teksta. Potom smo raspravljali o temi. Najviše smo se dotakli poniznosti. Govorili smo o poniznosti u Frami, u došašću, ali i o poniznosti sv.Franje po čijem uzoru nastojimo nasljedovati Krista.

 

 

 

 

 

 

 


Dok su ostali raspravljali na zadanu temu, maturanti i studenti su, kako to i običava, imali nešto drukčiji sastanak. Ovoga puta njihov sastanak je vodio duhovni asistent, a imali su jedan zanimljiv kviz koji se prvenstveno odnosio na nauk Katoličke Crkve.

Nakon sastanka većina nas se opet okupila u framskoj na zajedničko druženje, a potom smo zahvalna i radosna srca krenuli svojim domovima.

Mir i dobro! 

- Martina Čuljak
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Naš petak : Gost predavač
15/12/18 | Broj čitanja: 26 | Autor: Anja Slišković
» Naš petak: Primanja i Obećanja 2
10/12/18 | Broj čitanja: 35 | Autor: Ante Naletilić
» V. Nacionalna duhovna obnova Frame BiH
05/12/18 | Broj čitanja: 45 | Autor: Andrej Grbešić
» Naš petak: Sastanak po grupama
01/12/18 | Broj čitanja: 50 | Autor: Martina Čuljak
» Primanja i obećanja Frame Humac
27/11/18 | Broj čitanja: 60 | Autor: frama.ba
» Naš petak: Molitveni sastanak
26/11/18 | Broj čitanja: 45 | Autor: Dora Paponja
» PiO frame Čerin
19/11/18 | Broj čitanja: 156 | Autor: frama.ba
» Naš petak: Gost predavač
19/11/18 | Broj čitanja: 168 | Autor: Marija Pušić
» "Nikad ja Tebe ne bih pronašao da Ti, Gospodine, nisi mene prvi tražio!"
15/11/18 | Broj čitanja: 792 | Autor: Luka Lasić
» Seminar za prvoobećanike u Međugorju
13/11/18 | Broj čitanja: 132 | Autor: Nina Čerkez
» Naš petak: Zabavni sastanak
10/11/18 | Broj čitanja: 163 | Autor: Iva Bošnjak
» Seminar za članove glazbene sekcije
07/11/18 | Broj čitanja: 143 | Autor: Anamarija Skoko
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Naš petak: Primanja i Obećanja 2
10/12/18 | Čitanja: 35
» Naš petak : Gost predavač
15/12/18 | Čitanja: 26
Stol riječi
 Jednom je jedan nesretni mladić došao do starog učitelja i rekao mu da ima jako puno problema u životu i pitao ga za savjet. Stari učitelj mu reče da stavi šaku soli u čašu vode i da to popije. „Kako ti se sviđa?” – upita učitelj. „Grozno je.” – ispljune mladić. Učitelj se nasmije i zatim upita mladića da uzme još jednu šaku soli te je stavi u jezero. Hodali su u tišini do obližnjeg jezera i učenik ubaci šaku soli u jezero. Starac reče: „Sada popij malo vode iz jezera.” Dok je voda curila niz mladićevu bradu, učitelj upita: „Kako ti se sviđa?” „Dobro je.” – kaže mladić. „Ima li okus soli?” – upita učitelj. „Ne.” – kaže mladić. Učitelj sjedne pored ovog napaćenog mladića, uzme mu ruku i reče: „Bol života je ova sol, ni više, ni manje. Količina boli u životu ostaje ista, potpuno ista. No, osjećaj boli kojeg doživljavamo ovisi o posudi u koju je stavljamo. Stoga, kada te boli, jedino što možeš učiniti je da proširiš svoj osjećaj za stvari. Prestani biti čaša. Postani jezero.”
Fokus
Hvaljen Isus i Marija!   Nalazimo se na početku kolovoza i iza nas su upisi u srednje škole, upisi na fakultete, polaganje ispita i sve one „slatke brige“ koje obilježe početak ljeta. Većina ljudi se već i vratila sa godišnjih odmora, dok brucoši, srednjoškolci i dobar dio studenata još uvijek uživaju u ljetu i njegovim ljepotama. Najteže pitanje svakog osamnaestogodišnjaka je zasigurno „Što studirati i čime se baviti u životu?“ Bez obzira što upisivanjem na određeni fakultet većinom prestaje potraga za odgovorom na ovo pitanje, odlučili smo porazgovarati s umjetnicom koja ne krije svoje zadovoljstvo oko vlastitog zanimanja. Njena životna priča svakako krije neiscrpnu snagu koja može poslužiti kao poticaj kako za mlade, tako i za one malo starije.     Za početak, možete li se ukratko predstaviti čitateljima naše stranice? Hvaljen Isus i Marija! Moje je ime Magdalena Džinić Hrkać. Rođena sam kao drugo dijete peteročlane obitelji u Tuzli. Tijekom djetinjstva, progonjeni ratnim zbivanjima, preselili smo u Dubrovnik gdje sam završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Trenutno živim i radim u Širokom Brijegu, gdje sam se nakon dodiplomskog i poslijediplomskog studija Ars sacra na ALU Sveučilišta u Mostaru, udala za prekrasnog muža Marija Hrkaća, te smo uz Božju volju dobili dva sin. Svima je poznato trenutno teško egzistencijalno stanje u našem podneblju, pa samim time stalni je posao neizvedivo pronaći, no o tome nešto kasnije.     Kako ste otkrili svoj talent i što Vas je motiviralo? Priča o otkrivanju mog talenta zaista je čudnovata – rano djetinjstvo. Imali smo zadatak za domaću zadaću iz likovnog nacrtati jorgovane. Istoga dana, dok sam pješačila kući iz škole, putem sam zastala, ubrala jednu grančicu od četiri grozda jorgovana, sjela na klupu i u tišini promatrala cvijet u svojim rukama. U trenutku su se sva čula u meni probudila, te sam opčinjena ljepotom, mirisom, bojama stvorenog od jedinog Stvoritelja, odmah otrčala kući i počela crtati. Tada je nastala „erupcija“, iz mene su počela izlaziti djela od kojega je svako bilo nagrađivano i pohvaljivano od strane nastavnika, iako mi nikada nije bilo jasno zašto. Jedino što mi je bilo kristalno jasno je činjenica o tome da to nije moj trud, već DAR. Dar kao terapija za teško djetinjstvo hipersenzibilnoj djevojčici – meni. Kao što sam već spomenula, moje djetinjstvo, odrastanje, adolescencija i mladost bili su prekidani više puta zbog ratnih i drugih zbivanja, no za to bi trebalo napisati roman. Mladost, kao i svi drugi, provela sam burno uz mnoge padove i uspone, iako je cijelo moje biće osjećalo kako me Božja ruka prati.       Jeste li odmah u početku željeli upisati akademiju ili ste imali afiniteta i prema nekim drugim predmetima u školi? Kada govorimo o želji upisa na akademiju, naravno bila je žarka. No, nisam vjerovala u tu mogućnost jer smo živjeli u siromašnim uvjetima. Iako sam od djetinjstva znala da sam rođena za umjetnost, ipak nisam odmah nakon srednje škole upisala akademiju, već sam radila. Uz stručne predmete (crtanje, slikanje, modeliranje) voljela sam i književnost, filozofiju, psihologiju, povijest umjetnosti, povijest glazbe i druge predmete.       Možete li otkriti našim čitateljima, tko Vam je uzor u umjetnosti i koje Vam je najdraže umjetničko djelo? Moj uzor u umjetnosti i u životu je moj profesor iz srednje škole, jedini živući vrhunski kolorist današnjice Josip Pino Trostmann, koji se zajedno s mojom majkom Ružicom borio za mene i podupirao nas na sve moguće načine za upis na akademiju. Ovdje treba istaknuti kako nije bilo „telefonskih poziva“, niti povlačenja veza, već isključivo predani rad, vjera u talent i pravednost komisije na akademiji. Da, taj veliki čovjek i moja majka odredili su moj život i nema dovoljne riječi zahvale za to. Što se tiče umjetničkih djela, može se reći da su mi svi najdraži, a istovremeno i nisu. Istaknula bih, između ostalih, umjetnike poput Marc Chagalla i Ive Dulčića.       Na koji način stvarate i gdje pronalazite inspiraciju? Što se tiče mog osobnog slikarskog djelovanja, to vam je poput molitve. Potrebna mi je osama, prostor i materijal. Bogu zahvaljujem za obitelj koja, iako često ne razumije moja djela, omogućuje mi sve što trebam – isključenje iz realnog života. Inspiracija je u Bibliji, u svakoj stvorenoj stvari, sjaju očiju moje djece, u travčicama, vjetru, u oblacima, u duši, ali ipak najviše u evanđeljima.       Erich Maria Remarque kaže: „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa.“ Kako komentirate ove riječi i što možete reći o poimanju umjetnosti u današnjem društvu? (mišljenje o neoplasticizmu i pokretu De Stijl?) Riječi njemačkoga pisca iz 1898. godine Erich Maria Remarque „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa“, mogu protumačiti na dva načina: subjektivni i objektivni. Subjektivno – i nema puno djela koja me ostavljaju bez daha, dok gledajući stvari objektivno mogu reći da me sva djela ostavljaju bez daha, neka pozitivno, a neka negativno. No, to je već dublja psihologija i psihološko isčitavanje djela. O neoplasticizmu i pokretu De Stijl, definitivno mogu reći da je u pitanju umjetnost. Propitivanje nečega novoga, pojednostavljivanje na minimalističke forme, tri osnovna pravca, tri osnovne boje, lišavanje svega suvišnog. Znamo kako je riječ o pokretu iz 1920. godine, nastalom u Nizozemskoj, sa zagovornikom Piet Mondrianom na čelu. Pa ipak, smatram umjetnošću sve ono što izlazi iz nutrine, a bilo koju vrstu plagijtorstva ili komercijalne umjetnosti držim za nužno zlo potrebno za puko preživljavanje.       Zašto ste odabrali baš sakralnu umjetnost? Zašto sam odabrala baš sakralnu umjetnost? Sakralna umjetnost je izabrala mene, a ja sam se samo predala u Božje ruke, ako me razumijete.        Kakvu ulogu Bog zauzima u Vašem životu? Na pitanje kakvu ulogu Bog zauzima u mom životu, odgovor je jedna – broj jedan, Alfa i Omega, Sveprisutni, Svemogući, Gospodar gospodara, Gospodin jedini, Gospodar života i smrti, pravedni Sudac, milosrdni Otkupitelj, Tvorac života, sve Njemu pripada. Da se razumijemo, ne smatram se ni sveticom ni fanatikom, ali On je uvijek uz mene, uvijek vjeran, čak i onda kad sam ja daleko. U srcu uvijek šapuće, vodi, jača, umiruje u ovim nemirnim ovozemnim olujama. Oh da, kad je bila Njegova volja na djelu okrenuo je moj život za 380°. Vjerujem kako je čekao samo moj vapaj i moje „Evo me!“. Prošlo je puno godina, obraćenje je došlo naglo i još uvijek traje i trajat će dok On ne odluči reći „Ovoj duši je kraj.“  Vjera u život vječni i vječnu radost s Njim drži me na životu i to se jako vidi u mojim djelima.       Rekli ste da imate djecu. Jeste li kod njih prepoznali talent? Dozvolite mi da vam predstavim naše sinove: Mihael - stariji, ima 8 godina, pokazuje sklonosti prema sportu i matematici, voli čitati, voli crtati i slikati. Dosta je otvoren i komunikativan, no za sada više naginje sportu i znanosti, dok njegov mlađi brat Petar, koji ima tek nepunih 7 godina, djeluje samozatajno, introvertirano. Petar uranja u svoj svijet mašte i stvara iz ničega nešto, što se samo meni usudi otkriti. Da, Petar je naslijedio talent i to je nedvojbeno, još jedan umjetnik u obitelji. No, da ne bude zabune, osobnog sam uvjerenja kako svaki čovjek ima dar za nešto, ali malo tko uspije otkriti što je to, jer nažalost jako malo ljudi radi na sebi.         Jeste li oduvijek zamišljali svoj život ovakvim? Je li teško biti umjetnik? Ne, nisam zamišljala svoj život ovakvim, nisam zamišljala budućnost uopće. Silno sam željela biti majka i Bogu hvala, jesam. Veliki je blagoslov imati obitelj koja te prihvati kao umjetnicu, iako znam da sigurno nije lako živjeti s umjetnicima. Veliki je blagoslov imati podršku u obitelji, pozivu i poslu. Da je lako biti umjetnik, NIJE, ali ja sam jedna od onih sretnijih.       Mislite li da biste bili zadovoljniji da ste odabrali neki drugi put? Ne, nikako ne bih bila sretnija, ni ispunjenija da sam odabrala neki drugi put u svom životu. Sve je upravo onako kako treba biti i ništa nije slučajno.       Kakvo iskustvo imate u radu s mladima? O iskustvu rada s mladima mogu reći da dajem sebe i talenti prihvaćaju, slušaju, poštuju i upijaju. Velika je to čast, ali još veća odgovornost. Tu je vrlo bitna i uloga roditelja i njima treba naglasiti vrijednost i potencijal, te potrebu djece i omladine za podrškom najbližih. Već sam radila u Gimnaziji u Grudama i u Posušju, u Prvoj osnovnoj školi Klanac, a osim toga privatno držim tečaj crtanja i slikanja za sve uzraste od 5 do 50 i više godina. Već sam tri osobe usmjerila na akademiju na daljnje školovanje i razvijanje talenta, a sada imam zadatak mlade izuzetne talente usmjeriti prema srednjoj Umjetničkoj školi Gabrijela Jurčića u Mostaru. Imam i učenike starije dobi, ali kako ja ne radim amaterski već profesionalno, neki su već skočili u simbolično sakralne apstrakcije i ispunjeni su, unatoč sredini koja ih ne razumije i sputava.       Za kraj, što biste poručili mladima? Evo jedna mudra izreka koju sam pročitala baš na prekretnici života i koja je djelovala odmah „AKO MISLIŠ KAKO JE TEŠKO UČINITI PRAVU STVAR - VARAŠ SE. TEŠKO JE OTKRITI ŠTO JE PRAVA STAVAR, A KADA JE JEDNOM OTKRIJEŠ - TEŠKO DA JE NEĆEŠ UČINITI!“ Dozvolite mi savjet i poruku: nemojte žuriti odmah nakon srednje škole upisati bilo kakav fakultet. Uzmite godinu dana pauze, radite sve poslove koje možete, jer nijedan posao nije sramotan ako ga časno obavljate. Dok radite poslove koji „nisu za vas“ lakše ćete otkriti svoj pravi poziv, a samim time ćete primiti snagu od Boga i odlučnost kako biste se uhvatili u koštac sa životom i borbama koje vas čekaju. Ne dozvolite si biti sljedbenici „pomoditeta“, niti ljudskih očekivanja, uzmite PAUZU! Poslušajte svoje srce i u njemu Božji glas kad vam odgovori – to je to, to si ti. SPREMAN SI ZA ŽIVOT! Neka vas u svakom trenutku prati Božja ruka i bdije nad vama Božji blagoslov.       Zahvaljujemo se Magdaleni što je pristala podijeliti svoje iskustvo s našim čitateljima. Nadamo se kako je i ovaj intervju još jedan dokaz da čovjek može biti sretan i ispunjen, neovisno o tome kako društvo komentira naše izbore i što od nas očekuje. Jednom prilikom, profesor glazbene umjetnosti, na satu nam je rekao :“Razmislite što ćete upisati. Dobro razmislite. Taj posao ćete raditi cijeli život i ja svoj ne bi zamijenio ni za kakav drugi na svijetu.“ Nije bitno što društvo smatra prihvatljivim, već što je za vas i za vaš život prihvatljivo. Predajte se u Božje ruke i tek tada ćete biti zadovoljni svojim životom, jer on treba izgledati tako kako izgleda.   A sada nekoliko umetničkih djela naše Magdalene.    „Sjedinjenje“ 80x80 cm akril na platnu, 2017.       „Plodov I“ 100x100 cm komb. teh. na platnu, 2017.     „Plodovi“ 110x90 cm, akrilik na platnu, 2018.     Mir i dobro !    
Naša La Verna
25. listopada 2018.   Brundanje auta i otpalo lišće. Kava za ponijeti u ruci dok se druga krije u toplini džepa moje jakne. Stigla jesen. Priroda pokazuje svoje najljepše boje, kao da se želi pokazati. Zadnji udarac prije potpunog mraka. Kako u jesen biljke znaju stagnirati sa svojim procesima, nešto se slično događa i sa mnom.   Sa svim stresovima, pogotovo slatkim školskim mukama, ja totalno zaboravim na Njega. I tebe, dnevniče. Nekako sam te smetnula s uma, a tvoje plave korice su me tjerale na povraćanje, da budem iskrena. Nekako sam osjećala kao da nemam volje ni za ičim, a kad bih pokušala pisati, sve što mi je padalo na pamet su bile formule iz matematike i stranice zemljopisa. Negdje je nestala ona čvrsta ja, vratila se ona koja pada i na najmanje kušnje.   Ali Ljubav, ta prevelika, beskonačna, smiona Božja Ljubav! On, uvijek spreman primiti svoju izgubljenu ovcu. Jer Otac bira svoje ljude gledajući na to koliko su spremni poslušati Riječ, a ne koliko su savršeni. I tako sam jednog četvrtka na klanjanju osjetila Njega kako me prima u svoje okrilje. Ponovno, bez obzira koliko sam ja zaboravila da je On prisutan, bez obzira koliko sam ignorirala Njegovo lice u gužvama, On je čuo moj vapaj i bio pokraj male, jadne, slabe mene u tren oka. Bog je velik. Pokušala sam tragati za Njime u šuštanju lišća, zvuku vjetra i mirisu kiše. Našla sam Njegova djela, koliko je savršeno stvorio svijet i nas i sve procese koji se događaju. Tako savršeno funkcionira, zar ne? Voda i lišće i čovjek i gusjenica i leptir... Ništa ne bi moglo postojati jedno bez drugog. Bog me uči zajedništvu. Koliko, izostankom samo jedne stvari, čitav sustav propada.   Shvatila sam da je tako i sa mnom. Izostavila sam Boga. I tebe, dnevniče. I shvatila sam da, čim ubacim malo svega u svoju dušu, opet postanem uravnotežena. Valjda je tako sa svim ljudima, a ne samo sa mnom.   I nije valjda da se samo ja tako bljutavo osjećam bez Njegovog prisustva, zar ne?