Razgovor s Mariom Tokićem
Petak, 31. kolovoza 2018. | Broj čitanja: 1042
 
 

Hvaljen Isus i Marija, dragi čitatelji naše stranice!


Nalazimo se pred vratima rujna koji uvijek unese posebnu dinamičnost u našu svakodnevicu, jer s opalim lišćem i hladnim more većinom završavaju naši odmori. Školarci se brinu oko početka nove školske godine, rodbina iz dalekih krajeva svijeta napušta voljeno rodno gnijezdo, dok se većina studenata ipak može prepustiti ljepotama rujanskih dana. U vrtlogu već navedenog, odlučili smo vas počastiti jednim poticajnim i nad sve ohrabrujućim razgovorom s našim bivšim framašem. Njegove poticajne misli, kao i primjeri iz vlastitog života, mogu nas itekako podsjetiti da čovjek treba raditi za neraspadljivu hranu, usprkos svemu što ga očekuje.

 

 

1. Za početak, možeš li se ukratko predstaviti čitateljima naše stranice?


Prije svega, hvala vam na pozivu i povjerenju. Zovem se Mario Tokić, po zvanju sam mag. organizacije i informatike. Bio sam član Frame osam godina, četiri godine u Širokom Brijegu i četiri u Varaždinu. Nakon fakulteta sam, spletom različitih okolnosti i Božje providnosti, došao u Zagreb gdje sam se zaposlio te postao član Zajednice Molitva i Riječ (ZMR), koja je međunarodno, katoličko i laičko društvo, a koju je utemeljio mons. Tomislav Ivančić. Sve navedeno mi je puno pomoglo u cjeloživotnom procesu učenja, obraćenja, mijenjanja sebe te produbljivanja kršćanskog poziva. Trenutno živim u rodnom Širokom Brijegu.

 

 

2. Možeš li podijeliti s našim čitateljima neki zanimljiv trenutak koji se dogodio za vrijeme tvog boravka u Frami i kojeg se uvijek rado sjetiš?


Uvijek se rado sjetim svog dolaska na Framu i svega onog što se iza toga događalo. Možda ću vas šokirati, ali kad sam bio u osmom razredu nisam o Frami imao dobro mišljenje. Bio sam jako kritičan prema Frami - „Sekta, ovo, ono, šta će oni itd.“ No, čovjek nekad iz svoje iskrivljene perspektive ne vidi cijelu sliku i štoviše ne vidi dobru sliku. Dolaskom u srednju školu cijela moja muška ekipa me nagovarala da se i ja upišem u Framu, jednako su bili uporni i neki moji bližnji, ali sam bio tvrd po tom pitanju. „Naći ćeš tamo curu, ići ćemo na obećanja, družit ćemo se...“ ali za mene ni govora, ni jedan mamac nije upalio.

 

Sve dok se nekoliko mjeseci nakon toga mom vjeroučitelju fra Josipu (tadašnjem duhovnom asistentu Frame) nije pokvarilo računalo. Pozvao me kod sebe i riješili smo problem, ali na kraju tog susreta me upitao bi li se ja možda htio priključiti Frami? Ja sam rekao, ako baš moram hoću (nekako sam u srcu osjetio zadovoljstvo nakon što se poslužio darovanim talentom za IT). Upisao sam se u Framu kao zadnja osoba iz generacije te sam preskočio simpatizersku formaciju. Da ne duljim… u Frami sam se osjećao OK, ali onda je Gospodin kroz Framu i ljude povlačio svoje konce. Ogolio me do kraja, izgubio sam „tlo“ pod nogama i susreo Njega. Nikad nisam osjetio da je netko tako bezuvjetno zaljubljen u mene i da me toliko ludo voli.

 


Nakon svega toga moj život je krenuo u drugačijem smjeru. Odmah sam bio predložen za vijećnika i animatora u Frami, ali sam to odbijao jer se nisam osjećao dostojnim. Sve dok mi jedan prijatelj nije rekao „pa grijeh je odbiti službu koju ti Bog povjerava.“ Nakon toga sam odlaskom u Varaždin prihvatio službu predsjednika Franjevačke mladeži. Nekad se osjećam kao Pavao što se tiče svog početka i kraja u Frami (smijeh).

 


3. Sociolozi Barbara Schneider i David Stevenson, koji su analizirali intervjue provedene s tisućama mladih Amerikanaca, otkrili su da je relativno mali broj učenika u dužem razdoblju imao istog najboljeg prijatelja. Što misliš o današnjim prijateljstvima?


Mislim da prvo treba definirati što je to prijateljstvo pa na osnovu toga donositi zaključak. Isto tako u svakom čovjeku je i dobro i zlo. Ako ti je sad netko najbolji prijatelj ili prijateljica, ne znači da će to biti i za tri mjeseca ili godine. Čovjeka naravno nikad ne bi trebalo suditi, ali kad ga već prosuđuješ onda to čini od konca njegovog života pa prema početku, tko zna možda baš sada prolazi nešto najgore i ti za to ne znaš.

 


Isto tako, nekad se pored nekog ne moraš dobro osjećati, a možeš od njega imati (dugoročno) puno više koristi za svoj život. Nekad si pokraj nekoga u komfornoj zoni i nemaš potrebu više raditi na sebi, mijenjati se, a bit čovjekovog života je neprestani rast i razvoj pa i kad tijelo postane slabo, duh može biti nevjerojatno jak. Tako su korisna prijateljstva iz kojih izlaziš još kreposniji.

 


Iskustvo mi govori da danas ima previše „namjenski“ prijateljstava i ljubavi. Čovjek u biti ne voli drugu osobu, nego voli sebe, voli to što joj ta osoba daje u tom trenutku, voli njezin utjecaj, moć, njezinu podložnost i tijelo, voli to što drugi govore o toj osobi, ali tu nema prave dubine i izlaženja iz sebe samoga. Uvijek jedna strana vuče prema sebi i to „prijateljstvo“ krene pucati po šavovima.

 


Drugo iskustvo je da sam više koristi imao od ljudi koji su mi stali na „žulj“ nego od onih koji su me neprestano (namjenski) hvalili. Ja ne dam svojih „loših“ iskustva nikome, jer su mi ona omogućila da još dublje radim na sebi i pokazala za što se isplati živjeti. I na kraju, tek u odnosu s Isusom stekao sam poznanstva i ljude koji su mi bili i više od prijatelja. Nekad je ta veza jača od one krvne. I ti ljudi su dar. Svima su nam darovani pravi prijatelji (možda ga još nisi susreo), kao što su nam i darovani roditelji, braća, sestre. Mi se uopće nismo morali truditi za to.

 


Na kraju krajeva teško je ponekad biti čovjek, a kamoli najbolji prijatelj koji te nikad neće razočarati. Kako bi bio dobar prijatelj, trebaš graditi vertikalni odnos prema Bogu, i koliko on bude dubok toliko će biti dubok i bezuvjetan onaj zemaljski odnos prema ljudima.

 

 

4. Misliš li da mladi izlaze jer to stvarno žele ili to rade samo kako bi se svidjeli drugima i kako bi na kraju krajeva zadobili prihvatljiv položaj u društvu?


Svi smo mi prosijeci ljubavi. Netko to na očigledan način pokazuje, a netko to prekriva, ali svi nekako čeznemo da nas netko primijeti, pozdravi ili pohvali. Svatko od nas vapi za tim da bude ljubljen i prihvaćen, te da ima oslonac.

 


Mladi izlaze jer sebe traže, traže nekoga s kim bi mogli biti u društvu, traže nekoga kome bi se mogli darovati i ja ne vidim u tome nikakav problem.
Ako me pitate trebaju li katolici izlaziti, reći ću da bi svakako bilo ponekad poželjno ako su slobodni od svega što će tamo naći, tj. da im takvo mjesto/društvo više ne predstavlja bližu grešnu prigodu, gdje znaju da će sigurno pasti.

 

Kad sam bio na početku svog vjerničkog hoda moram priznati da nisam tako mislio, sve mi je bilo crno-bijelo, ali život je puno više od toga i Bog ako nije prisutan u disko klubu, nije prisutan ni u Crkvi, ako nije prisutan na Zemlji, onda nije ni na Nebesima, ako nije prisutan u tvojoj sobi, onda nije ni na nekim svetištima. Opasno je stavljati ga u prostore jer je on u svojoj biti neovisan o vremenu i prostoru i on sve drži.

 


Ono što može biti problem kod izlazaka mladih (katolika) je da se prilagođavaju svijetu, njihovim načelima, ponašanju, odijevanju i slično. Ali zašto ići takav? Zašto ići van prazan? Zašto ne ići pun Božje blizine, prihvaćanja i otvorena srca prema onima koji su možda došli prazni? Možda ćeš imati priliku svjedočiti i pokazati da se može i drugačijeg mentaliteta živjeti, npr. da od alkohola ne moraš napraviti alkoholizam, od odijevanja buditi požudu tijela i sl. Svijetlo i sol se može biti gdje god se nalaziš i kad god ti je Bog u srcu.

 

 

5. Mnogi misle da uzimanje opojnih sredstava nije ništa strašno, te da je to samo prilika za izvrsnu zabavu. Kada neka osoba zaglavi u svijetu ovisnosti, često smo skloni traženju krivca. Profesorica Kawanishi rekla je:“ Mnogim je roditeljima prvenstveno stalo do toga da njihova djeca budu dobri učenici. Dokle god njihova djeca dobro uče, sve drugo što se događa u obiteljima smatra se manje važnim ili potpuno nevažnim.“ Kako komentiraš izjavu ove profesorice i što misliš što je najviše utjecalo na tvoje ponašanje tijekom adolescencije, pa i sada?


Profesorica Kawanishi nije rekla neistinu, svi imamo bar jednog poznanika koji je žrtva toga što se njegovi roditelji žele ostvariti u društvu kroz njega. Lijepo je čovjeka roditi za ovaj svijet i život je dar, ali mislim da je dijete još korisnije roditi za vječnost. Ako ga rodiš za propast u čemu je onda bit?Ako ti se dijete ponaša kao da je osvojilo čitav svijet ili pak hoda oborene face, puno depresivnih i anksioznih misli, ljudskih obzira, ako ne zna kamo ide i što je smisao života, ako je puno straha i osjećaja krivnje, što mu vrijedi to što najbolje uči u nekoj školi?

 


Svakom je stalo da mu djeca i bližnji budu dobri učenici, ali u kojoj školi? Školi čovjekoljublja, čiste savjesti, opraštanja i mira, mudrosti, svrhovitog života, školi razgovora s Ocem nebeskim, školi ispravne svijesti o služenju i općem dobru ili školi profiterstva, egoističnog karijerizma, pohlepe, požude, dokazivanja, želje za nadmoćima nad drugima i slično. Sva sreća pa roditelji nisu ti koji sami trebaju odgajati svoju djecu i ne moraju se oslanjati samo na svoju snagu.

 


Na nas utječe naša povijest, naša okolina i sve ono čime se „hranimo“, pa tako je i na mene. Bilo da je dobro ili zlo u pitanju. Čovjek može imati iskustvo vjere i opet zalutati. Tako i ja nisam nikad bio u cijelosti imun na utjecaje okoline. Čini mi se da je bitno „sada“ skočiti i postati svjestan onog što te kočilo, početi graditi nove misli, otvoriti prozore tamo gdje su zatvoreni, dopustiti suncu da osvijetli svu onu prašinu koju smo naslagali godinama u sebi, početi tražiti Božju blizinu ako si je izgubio ili nikad nisi osjetio, svakodnevno prijateljevati s Njime, oprostiti svima kako bi mogao ostaviti iza sebe sve, poći dalje i rasti u nedogled. Opasno je oslanjati se na ono što je bilo i hvaliti se starim dobrim iskustvima, treba uvijek čeznuti za novim spoznajama i novom, čistom„hranom“.

 

To življenje „sada“ od presudne je važnosti. „Evo, sve činim novo“, kaže Gospodin (Otk 21,5). Za mene nema ljepšeg osjećaja nego buditi se iz svoje zaboravljivosti, rastresenosti i surađivati sa Stvoriteljem jer tada si uistinu najviše neovisan o svojoj okolini i gledaš kako se lijepo slažu neke stvari na koje ti više ne možeš utjecati.

 

 

6. Tijekom odrastanja upoznao si dosta ljudi koji vjeruju u Boga, ali si možda došao i u doticaj s onima koji ne vjeruju u Boga i apsolutno niječu njegovo postojanje. Postoji li možda neka zanimljiva priča o susretu sa takvim osobama i što misliš koji je najbolji lijek za takve ljude?


Ateizam je oduvijek bio samo ideja, dok je kršćanska vjera prvenstveno objava i iskustvena stvar. Ti dakle moraš istražiti cijelu duhovnu stvarnost, zatim cijeli vidljivi (još neistraženi) svemir, sve atome i reći da Boga nema, a u vjeri je dovoljan jedan susret za kojeg trebaš biti otvoren. Biti ateist može biti i samo deklaracija, kao i zvati se vjernikom. Tako da postoje oni koji se zovu „vjernicima“, a žive u svom životu praktični ateizam (kao da Boga nema), i ta nevjerodostojnost kršćana je često uz grijeh najveća zapreka zašto neki ljudi uopće ne žele u Crkvu ili je napuštaju nakon krizme.

 

S druge strane postoji teorijski ateizam tj. ima onih koji se nazivaju „ateistima“, a žive puno čovjekoljubivije i moralnije od „vjernika“. Bog gleda u čovjekovo srce i jedini poznaje njegove dubine i ponekad me ne čudi ona Isusa rečenica »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.« (Mt 21, 31-32)

 


Zadnjih nekoliko godina puno sam vremena provodio s ateistima i agnosticima te imam prelijepa iskustva s tim ljudima, čak više nego s nekim „vjernicima“. Uistinu su oni za moj život bili blagoslovi i u njima sam vidio dublji smisao svoje vjere. Sve ono što sam primao mogao sam dati, a istovremeno shvatiš da bez poniznosti i malenosti ne možeš ništa, nego moraš rasti u siromaštvu duha, postajati manji da bi On postajao veći. Bog je onaj koji mijenja čovjeka, a mi smo stalno u napasti da upozoravamo druge i hoćemo ih mijenjati.

 

Treba biti svjestan da moje pametne riječi neće nikoga promijeniti, nego Isusove riječi. Postoji među mnogim vjernicima devijacija jednog oblika profesionalnog humanizma, gdje imamo svoja načela i pošto poto želimo da svi budu kao mi, a ako nisu kao mi onda su oni otpadnici. To nije Isusov put i navještaj Radosne vijesti. Isus je prvenstveno došao da služi izgubljenima (a ne da bude služen) i da objavi svoju ljubav koja nadilazi svaku pamet i ljudski užitak.

 


Bitna je molitva za druge, ali i za sebe. Treba Duhu Svetom dopustiti da uđe u one prostore gdje si ti nemoćan jer Duh Sveti je glavni protagonist svakog obraćenja. Pored toga bitan lijek za takve ljude je „biti“. Ne toliko pričati o Bogu koliko biti u Njemu i s Njim.

 

Iz toga odnosa među vama zračit će Ljubav koji su ti primio, koja nadilazi svaki osjećaj, koja unosi neke nove misli i nešto neopisivo u prostor i tvoje odnose s drugima. Onda nećeš morati ni raspravljati, ni argumentirati. Sjećam se da većina mojih kolega (koji se nisu nazivali vjernicima) uopće nisu željeli da pričamo o Crkvi i o Isusu, njima znanja o tome uopće nije nedostajalo. Oni su htjeli samo jedno, vidjeti Isusa na meni.

 

 

7. Svjedoci smo kako i naše društvo polako posustaje pred snažnim naletom pomoditeta sa zapada – gay brakovi, život zajedno prije braka, rodna ideologija. Koliko su mladi odlučni u odupiranju ovom suvremenom, liberalnom „virusu“?


U našim prostorima (Hercegovine) još su odlučni. Ne da se kamen izbiti (smijeh).


U ovoj šali svakako ima pola istine. Bilo bi mi lakše govoriti o svakom ovom navedenom fenomenu, ali pokušat ću odgovoriti za sve. Kad se govori o „odupiranju“ ovdje se misli na to da je jedna strana Isus Krist i Evanđelje, a druga strana je kraljevstvo ovoga svijeta. Ne može se čovjek usprotiviti tim „virusima“ bez zdravog duhovnog i sakramentalnog života.

 

Mi smo danas svestrano digitalizirani, novinari su većinom plaćenici i često moraju pisati nešto što u svojim dubinama ne žele. Dovoljno je otvoriti neke portale gdje se relativizira nemoral, izvrće istina, nameću lažne krivnje. Ako svaki dan „pojedeš“ jedan obrok, to postaje tvoja misao, tvoja krv i tijelo. Pored toga nemaš potrebe za mijenjanjem sebe, niti snage i volje da želiš drugome pomoći, niti više razlikuješ osobu od njezine bolesti pa upadneš u osuđivanje, relativiziranje ili osjećaj bespomoćnosti.

 


Mi se s Bogom sastajemo jedan sat na misi tjedno (ako i toliko), jednu minutu prije spavanja (ako i toliko), često u tim molitvama nema susreta s Osobom (ostajemo suhi), a đavao se s nama sastaje svaki dan, perući nam mozak i duh kroz negativne razgovore i misli, raznu glazbu, portale, TV serije, ovisnosti o kocki, hrani, bludu itd. Pa i ako matematički gledamo mi gubimo.

 

A tako je lijepo kada čovjeku možeš pokazati da je život puno ukusniji, ljepši, mirniji, radosniji kada s Bogom surađuješ, kada ti on pruži još jači užitak jedne lakoće i slobode od svega što te zarobljava, kada ti On svaki dan ispriča jedan vic, pokažete ti svoje lice, ide s tobom na piće, čita s tobom, gleda s tobom, kupa se s tobom u moru, hoda s tobom i tvojom djevojkom po parku, radi s tobom za radnim stolom, čuva s tobom djecu.

 

Bog je živa osoba, mi se nalazimo u svijetu kojeg je on stvorio i on mora biti sveprisutan. Ako nismo naučili komunicirati s njim iotvarati mu se da nam pokaže svoju prisutnost onda će ovaj razgovor izgledati sladunjav i nestvaran, ali ako za tim čeznemo i iskusimo On će pobijediti svaki otpor u nama. Kada čovjek doživi tu Božju blizinu, tada više ni s čim to ne može zamijeniti.

 

 

8. Koliko se naše društvo žrtvuje na mlade i kakav nam to svijet ostavljaju stariji? Prihvaćanjem Istanbulske k., zakon o pobačaju, gay brakovi itd. koliko političari razmišljaju o mladima?


Papa Franjo sredinom ove godine rekao je jednu zanimljivu rečenicu: „Krštena osoba koja ne osjeća potrebu naviještati Evanđelje, objaviti Isusa, nije dobar kršćanin“. Ja uopće ne očekujem od cijelog društva da se žrtvuje za ostale niti za mlade, ali to očekujem od sebe i od svih krizmanih kršćana. Potrebno je svestrano započeti proces reevangelizacije Crkve i evangelizacije društva, kao što su upozoravali crkveni autoriteti zadnjih desetljeća.

 

Kad bismo mi kršćani shvatili da vjera nije privatna stvar i da svaku svoju aktivnost možemo pretvoriti u navještaj, ovaj svijet bi izgledao drugačije. Ono gdje ti sada jesi i što činiš to je tvoj „oltar“, tvoj samostan, tvoje posvećenje. Da je vjera privatna stvar nikad naš grad ne bi bio kršćanski, nikad Europa ne bi dobila kršćanski temelj, o demokraciji i ljudskim pravima da ne pričam, nikad se ne bi otvarale prve biblioteke, sveučilišta i bolnice, a sjetimo se da je sve to Kristov Duh po vjernicima (Crkvi) činio. Ovaj svijet je onakav kakvi smo mi iznutra.

 

Treba krenuti od sebe, ali neosuđivati ili opravdavati druge. Kaže Isus: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ (Mt 24,35). Mladi mogu biti veliki pogon ovom svijetu bez obzira na starije, posebno ako nisu zagledani u ljude nego u Kristovu Riječ.

 

 

 


9. Koji je najučinkovitiji način odupiranja kušnjama u mladosti? Kako se ti odupireš i što možeš poručiti mladima ?


Kušnja s jedne strane može biti problem dok je nisi svjestan. Sjetimo se da je Isus nakon što je primio Duha Svetoga na Jordanu, pod nagovorom istog tog Duha otišao u pustinju i tamo ga đavao iskušava. Ali Isus prepoznaje neprijatelja i u sva tri slučaja se odlučno suprotstavlja (Mt 4, 1-11). Gdje ga napada? Ondje gdje je Isus najjači, a to je njegov identitet Sina Božjeg.

 


Neće nas đavao napadati samo kroz nečistoću, negativu i grijeh, postoje i drugi načini da se dočepa onoga što mu najviše smeta. Mi često nismo svjesni da i neke načelno „dobre“ stvari mogu biti kušnja. Puno puta sam u životu odabrao manje dobro i tako se prevario jer je Bog od mene tražio ono više dobro koje je za mene namijenio. Kasnije shvatiš da je u tom tvom „zapakiranom“ dobru bila obična kušnja gdje te je Bog pitao „Ali, ljubiš li me?“.

 

Ako uzmemo Isusov primjer shvatit ćemo da je nemoguće oduprijeti se kušnjama bez Božjeg Duha i ispravne molitve, jednostavno bez toga nemamo dovoljno dobar „imunitet“. Najteže je živjeti kršćanstvo polovično i sve više uviđam na sebi da je bit svega da dopustimo Duhu Svetom da kroz nas djeluje, da on kroz nas ispunja Zakon, a ne da se mi kao nešto trudimo.

 

Ne moraš se ti uopće mučiti sa svojom čistoćom, nego trebaš doživjeti ljepotu kada Duh u tebi to s lakoćom živi, a ti se samo smiješ jer vidiš da Bog ipak postoji. Nije bit u tvome trudu i nemoći, nego u tvojoj otvorenosti Duhu Svetome koji će unutar tebe činiti nevjerojatne stvari da se zapitaš pa kako ja to sada mogu, a prije nisam mogao ni smisliti. Shvati da se ti Bogu sviđaš i da se on udostojao boraviti u tebi!

 


Kušnja s druge strane pita na kojem je mjestu Bog u tvome životu? Ona je kao neko sredstvo koje služi da nam vjeru učvrsti ili oplemeni, a da nas pročisti ili utvrdi. Ne treba se bojati kušnja, a još manje padova. Nije bitan tvoj grijeh, uopće nije bitan dok ne shvatiš nešto bitnije. Vjeruješ li da te Krist ljubi, da je zaljubljen u tebe? Jesi to ikad doživio? Zašto se to trebaš pitati? Nema toga grijeha koji bi mogao vladati tvojom dušom kad je u tebi rasplamtjela vatra njegove ljubavi.

 

Tvoja snaga i čistoća tvoje duše je uvijek posljedica toga koliko si uronjen u Božju ljubav. Veliki je promašaj i gubitak vjerovati da te Krist ne ljubi, jer tada ti je grijeh pripravlja put, tada ti ništa nema smisla, tada si bezvoljan, negativan, hladan i površan. O kako je velika stvar u životu doživjeti i plivati u toj ljubavi koja često „nije ljubljena“. Nikad nije kasno ponovno započeti, izaći iz kompromisa sa svojim grijehom i navikama te dopustiti da te zavede Prva ljubav. Čovjek je tada kadar i smrti pjevati.

 

 

Zahvaljujemo se Mariju što je pristao podijeliti svoje iskustvo s našim čitateljima. Uvjereni smo kako će ovaj razgovor pomoći svim mladima koji uvijek čekaju savršen trenutak, a pitaju se „Gdje se sakrio?“. Veliki bosanski književnik, Meša Selimović jednom je rekao:“Osama i tišina prvi su uvjet da se nešto stvori.“ Dragi čitatelji, u svima nama leži veliko bogatstvo koje je u nas utkao Stvoritelj i koje se definitivno može razvijati.Zato sva ona esencijalna pitanja o svrhovitosti našega života zasigurno neće otići sa prvim zrakama sunca ili prvim kapima kiše. Izdvojimo u svakom danu bar nekoliko trenutaka tišine, jer upravo u takvim trenutcima Bog progovara. Biti zadovoljan i sretan znači spoznati svoju malenost i Božju svemoć.

 


Do sljedeće puta neka vas prati zagovor sv. Franje i sv. Klare.


Mir i dobro!

 

- frama.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» "Nikad ja Tebe ne bih pronašao da Ti, Gospodine, nisi mene prvi tražio!"
15/11/18 | Broj čitanja: 737 | Autor: Luka Lasić
» Seminar za prvoobećanike u Međugorju
13/11/18 | Broj čitanja: 79 | Autor: Nina Čerkez
» Naš petak: Zabavni sastanak
10/11/18 | Broj čitanja: 114 | Autor: Iva Bošnjak
» Seminar za članove glazbene sekcije
07/11/18 | Broj čitanja: 101 | Autor: Anamarija Skoko
» Seminar za animatore
02/11/18 | Broj čitanja: 151 | Autor: Iva Čović, Ivana Mabić i Lovro Kožul
»  XXI. Framafest u Sarajevu
30/10/18 | Broj čitanja: 122 | Autor: Marija Jelić
» Naš petak: Molitveni sastanak
28/10/18 | Broj čitanja: 114 | Autor: Ante Naletilić
» Izabrano novo vijeće u našoj Frami
25/10/18 | Broj čitanja: 338 | Autor: Marija Sušac
» Naš petak: Zabavni sastanak
22/10/18 | Broj čitanja: 434 | Autor: Tanja Šaravanja
» PiO frame Kočerin
20/10/18 | Broj čitanja: 57 | Autor: frama.ba
» Naš petak: Gost predavač
20/10/18 | Broj čitanja: 65 | Autor: frama.ba
» Seminar za animatore
20/10/18 | Broj čitanja: 60 | Autor: Ivana Mabić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
Stol riječi
 Jednom je jedan nesretni mladić došao do starog učitelja i rekao mu da ima jako puno problema u životu i pitao ga za savjet. Stari učitelj mu reče da stavi šaku soli u čašu vode i da to popije. „Kako ti se sviđa?” – upita učitelj. „Grozno je.” – ispljune mladić. Učitelj se nasmije i zatim upita mladića da uzme još jednu šaku soli te je stavi u jezero. Hodali su u tišini do obližnjeg jezera i učenik ubaci šaku soli u jezero. Starac reče: „Sada popij malo vode iz jezera.” Dok je voda curila niz mladićevu bradu, učitelj upita: „Kako ti se sviđa?” „Dobro je.” – kaže mladić. „Ima li okus soli?” – upita učitelj. „Ne.” – kaže mladić. Učitelj sjedne pored ovog napaćenog mladića, uzme mu ruku i reče: „Bol života je ova sol, ni više, ni manje. Količina boli u životu ostaje ista, potpuno ista. No, osjećaj boli kojeg doživljavamo ovisi o posudi u koju je stavljamo. Stoga, kada te boli, jedino što možeš učiniti je da proširiš svoj osjećaj za stvari. Prestani biti čaša. Postani jezero.”
Fokus
Hvaljen Isus i Marija!   Nalazimo se na početku kolovoza i iza nas su upisi u srednje škole, upisi na fakultete, polaganje ispita i sve one „slatke brige“ koje obilježe početak ljeta. Većina ljudi se već i vratila sa godišnjih odmora, dok brucoši, srednjoškolci i dobar dio studenata još uvijek uživaju u ljetu i njegovim ljepotama. Najteže pitanje svakog osamnaestogodišnjaka je zasigurno „Što studirati i čime se baviti u životu?“ Bez obzira što upisivanjem na određeni fakultet većinom prestaje potraga za odgovorom na ovo pitanje, odlučili smo porazgovarati s umjetnicom koja ne krije svoje zadovoljstvo oko vlastitog zanimanja. Njena životna priča svakako krije neiscrpnu snagu koja može poslužiti kao poticaj kako za mlade, tako i za one malo starije.     Za početak, možete li se ukratko predstaviti čitateljima naše stranice? Hvaljen Isus i Marija! Moje je ime Magdalena Džinić Hrkać. Rođena sam kao drugo dijete peteročlane obitelji u Tuzli. Tijekom djetinjstva, progonjeni ratnim zbivanjima, preselili smo u Dubrovnik gdje sam završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Trenutno živim i radim u Širokom Brijegu, gdje sam se nakon dodiplomskog i poslijediplomskog studija Ars sacra na ALU Sveučilišta u Mostaru, udala za prekrasnog muža Marija Hrkaća, te smo uz Božju volju dobili dva sin. Svima je poznato trenutno teško egzistencijalno stanje u našem podneblju, pa samim time stalni je posao neizvedivo pronaći, no o tome nešto kasnije.     Kako ste otkrili svoj talent i što Vas je motiviralo? Priča o otkrivanju mog talenta zaista je čudnovata – rano djetinjstvo. Imali smo zadatak za domaću zadaću iz likovnog nacrtati jorgovane. Istoga dana, dok sam pješačila kući iz škole, putem sam zastala, ubrala jednu grančicu od četiri grozda jorgovana, sjela na klupu i u tišini promatrala cvijet u svojim rukama. U trenutku su se sva čula u meni probudila, te sam opčinjena ljepotom, mirisom, bojama stvorenog od jedinog Stvoritelja, odmah otrčala kući i počela crtati. Tada je nastala „erupcija“, iz mene su počela izlaziti djela od kojega je svako bilo nagrađivano i pohvaljivano od strane nastavnika, iako mi nikada nije bilo jasno zašto. Jedino što mi je bilo kristalno jasno je činjenica o tome da to nije moj trud, već DAR. Dar kao terapija za teško djetinjstvo hipersenzibilnoj djevojčici – meni. Kao što sam već spomenula, moje djetinjstvo, odrastanje, adolescencija i mladost bili su prekidani više puta zbog ratnih i drugih zbivanja, no za to bi trebalo napisati roman. Mladost, kao i svi drugi, provela sam burno uz mnoge padove i uspone, iako je cijelo moje biće osjećalo kako me Božja ruka prati.       Jeste li odmah u početku željeli upisati akademiju ili ste imali afiniteta i prema nekim drugim predmetima u školi? Kada govorimo o želji upisa na akademiju, naravno bila je žarka. No, nisam vjerovala u tu mogućnost jer smo živjeli u siromašnim uvjetima. Iako sam od djetinjstva znala da sam rođena za umjetnost, ipak nisam odmah nakon srednje škole upisala akademiju, već sam radila. Uz stručne predmete (crtanje, slikanje, modeliranje) voljela sam i književnost, filozofiju, psihologiju, povijest umjetnosti, povijest glazbe i druge predmete.       Možete li otkriti našim čitateljima, tko Vam je uzor u umjetnosti i koje Vam je najdraže umjetničko djelo? Moj uzor u umjetnosti i u životu je moj profesor iz srednje škole, jedini živući vrhunski kolorist današnjice Josip Pino Trostmann, koji se zajedno s mojom majkom Ružicom borio za mene i podupirao nas na sve moguće načine za upis na akademiju. Ovdje treba istaknuti kako nije bilo „telefonskih poziva“, niti povlačenja veza, već isključivo predani rad, vjera u talent i pravednost komisije na akademiji. Da, taj veliki čovjek i moja majka odredili su moj život i nema dovoljne riječi zahvale za to. Što se tiče umjetničkih djela, može se reći da su mi svi najdraži, a istovremeno i nisu. Istaknula bih, između ostalih, umjetnike poput Marc Chagalla i Ive Dulčića.       Na koji način stvarate i gdje pronalazite inspiraciju? Što se tiče mog osobnog slikarskog djelovanja, to vam je poput molitve. Potrebna mi je osama, prostor i materijal. Bogu zahvaljujem za obitelj koja, iako često ne razumije moja djela, omogućuje mi sve što trebam – isključenje iz realnog života. Inspiracija je u Bibliji, u svakoj stvorenoj stvari, sjaju očiju moje djece, u travčicama, vjetru, u oblacima, u duši, ali ipak najviše u evanđeljima.       Erich Maria Remarque kaže: „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa.“ Kako komentirate ove riječi i što možete reći o poimanju umjetnosti u današnjem društvu? (mišljenje o neoplasticizmu i pokretu De Stijl?) Riječi njemačkoga pisca iz 1898. godine Erich Maria Remarque „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa“, mogu protumačiti na dva načina: subjektivni i objektivni. Subjektivno – i nema puno djela koja me ostavljaju bez daha, dok gledajući stvari objektivno mogu reći da me sva djela ostavljaju bez daha, neka pozitivno, a neka negativno. No, to je već dublja psihologija i psihološko isčitavanje djela. O neoplasticizmu i pokretu De Stijl, definitivno mogu reći da je u pitanju umjetnost. Propitivanje nečega novoga, pojednostavljivanje na minimalističke forme, tri osnovna pravca, tri osnovne boje, lišavanje svega suvišnog. Znamo kako je riječ o pokretu iz 1920. godine, nastalom u Nizozemskoj, sa zagovornikom Piet Mondrianom na čelu. Pa ipak, smatram umjetnošću sve ono što izlazi iz nutrine, a bilo koju vrstu plagijtorstva ili komercijalne umjetnosti držim za nužno zlo potrebno za puko preživljavanje.       Zašto ste odabrali baš sakralnu umjetnost? Zašto sam odabrala baš sakralnu umjetnost? Sakralna umjetnost je izabrala mene, a ja sam se samo predala u Božje ruke, ako me razumijete.        Kakvu ulogu Bog zauzima u Vašem životu? Na pitanje kakvu ulogu Bog zauzima u mom životu, odgovor je jedna – broj jedan, Alfa i Omega, Sveprisutni, Svemogući, Gospodar gospodara, Gospodin jedini, Gospodar života i smrti, pravedni Sudac, milosrdni Otkupitelj, Tvorac života, sve Njemu pripada. Da se razumijemo, ne smatram se ni sveticom ni fanatikom, ali On je uvijek uz mene, uvijek vjeran, čak i onda kad sam ja daleko. U srcu uvijek šapuće, vodi, jača, umiruje u ovim nemirnim ovozemnim olujama. Oh da, kad je bila Njegova volja na djelu okrenuo je moj život za 380°. Vjerujem kako je čekao samo moj vapaj i moje „Evo me!“. Prošlo je puno godina, obraćenje je došlo naglo i još uvijek traje i trajat će dok On ne odluči reći „Ovoj duši je kraj.“  Vjera u život vječni i vječnu radost s Njim drži me na životu i to se jako vidi u mojim djelima.       Rekli ste da imate djecu. Jeste li kod njih prepoznali talent? Dozvolite mi da vam predstavim naše sinove: Mihael - stariji, ima 8 godina, pokazuje sklonosti prema sportu i matematici, voli čitati, voli crtati i slikati. Dosta je otvoren i komunikativan, no za sada više naginje sportu i znanosti, dok njegov mlađi brat Petar, koji ima tek nepunih 7 godina, djeluje samozatajno, introvertirano. Petar uranja u svoj svijet mašte i stvara iz ničega nešto, što se samo meni usudi otkriti. Da, Petar je naslijedio talent i to je nedvojbeno, još jedan umjetnik u obitelji. No, da ne bude zabune, osobnog sam uvjerenja kako svaki čovjek ima dar za nešto, ali malo tko uspije otkriti što je to, jer nažalost jako malo ljudi radi na sebi.         Jeste li oduvijek zamišljali svoj život ovakvim? Je li teško biti umjetnik? Ne, nisam zamišljala svoj život ovakvim, nisam zamišljala budućnost uopće. Silno sam željela biti majka i Bogu hvala, jesam. Veliki je blagoslov imati obitelj koja te prihvati kao umjetnicu, iako znam da sigurno nije lako živjeti s umjetnicima. Veliki je blagoslov imati podršku u obitelji, pozivu i poslu. Da je lako biti umjetnik, NIJE, ali ja sam jedna od onih sretnijih.       Mislite li da biste bili zadovoljniji da ste odabrali neki drugi put? Ne, nikako ne bih bila sretnija, ni ispunjenija da sam odabrala neki drugi put u svom životu. Sve je upravo onako kako treba biti i ništa nije slučajno.       Kakvo iskustvo imate u radu s mladima? O iskustvu rada s mladima mogu reći da dajem sebe i talenti prihvaćaju, slušaju, poštuju i upijaju. Velika je to čast, ali još veća odgovornost. Tu je vrlo bitna i uloga roditelja i njima treba naglasiti vrijednost i potencijal, te potrebu djece i omladine za podrškom najbližih. Već sam radila u Gimnaziji u Grudama i u Posušju, u Prvoj osnovnoj školi Klanac, a osim toga privatno držim tečaj crtanja i slikanja za sve uzraste od 5 do 50 i više godina. Već sam tri osobe usmjerila na akademiju na daljnje školovanje i razvijanje talenta, a sada imam zadatak mlade izuzetne talente usmjeriti prema srednjoj Umjetničkoj školi Gabrijela Jurčića u Mostaru. Imam i učenike starije dobi, ali kako ja ne radim amaterski već profesionalno, neki su već skočili u simbolično sakralne apstrakcije i ispunjeni su, unatoč sredini koja ih ne razumije i sputava.       Za kraj, što biste poručili mladima? Evo jedna mudra izreka koju sam pročitala baš na prekretnici života i koja je djelovala odmah „AKO MISLIŠ KAKO JE TEŠKO UČINITI PRAVU STVAR - VARAŠ SE. TEŠKO JE OTKRITI ŠTO JE PRAVA STAVAR, A KADA JE JEDNOM OTKRIJEŠ - TEŠKO DA JE NEĆEŠ UČINITI!“ Dozvolite mi savjet i poruku: nemojte žuriti odmah nakon srednje škole upisati bilo kakav fakultet. Uzmite godinu dana pauze, radite sve poslove koje možete, jer nijedan posao nije sramotan ako ga časno obavljate. Dok radite poslove koji „nisu za vas“ lakše ćete otkriti svoj pravi poziv, a samim time ćete primiti snagu od Boga i odlučnost kako biste se uhvatili u koštac sa životom i borbama koje vas čekaju. Ne dozvolite si biti sljedbenici „pomoditeta“, niti ljudskih očekivanja, uzmite PAUZU! Poslušajte svoje srce i u njemu Božji glas kad vam odgovori – to je to, to si ti. SPREMAN SI ZA ŽIVOT! Neka vas u svakom trenutku prati Božja ruka i bdije nad vama Božji blagoslov.       Zahvaljujemo se Magdaleni što je pristala podijeliti svoje iskustvo s našim čitateljima. Nadamo se kako je i ovaj intervju još jedan dokaz da čovjek može biti sretan i ispunjen, neovisno o tome kako društvo komentira naše izbore i što od nas očekuje. Jednom prilikom, profesor glazbene umjetnosti, na satu nam je rekao :“Razmislite što ćete upisati. Dobro razmislite. Taj posao ćete raditi cijeli život i ja svoj ne bi zamijenio ni za kakav drugi na svijetu.“ Nije bitno što društvo smatra prihvatljivim, već što je za vas i za vaš život prihvatljivo. Predajte se u Božje ruke i tek tada ćete biti zadovoljni svojim životom, jer on treba izgledati tako kako izgleda.   A sada nekoliko umetničkih djela naše Magdalene.    „Sjedinjenje“ 80x80 cm akril na platnu, 2017.       „Plodov I“ 100x100 cm komb. teh. na platnu, 2017.     „Plodovi“ 110x90 cm, akrilik na platnu, 2018.     Mir i dobro !    
Naša La Verna
25. rujna 2018.   I eto, dogodi se da nađeš braću na najčudnijim mjestima. Možda. Ja sam svoje krvno nesrodne našla u autobusu za Međugorje. Išli na duhovnu obnovu.   Znaš, koliko god puta sam čula da su prva obećanja nešto posebno, nisam to vjerovala. Tek mi svanulo kad sam se penjala na Podbrdo. Kad sam dala sebe u onu molitvu, kad sam kleknula ispred Majke i zahvalila. Opet ja i moj dramatični um, plakala dok sam molila. Dok sam izgovarala molitve, poput izgladnjela čovjeka. Ispunila me ona Kuća Mira, baš time. Mirom. Dok su naši framaši pjevali, ja sam se osjećala tako puno. Toliko ljubavi sam tu večer imala u sebi da je moje srce osjećalo kao da će puknuti. Majka me spasila. Doslovno. Ja dosad još nisam sišla s Podbrda da bar jednom nisam opalila na pod, ali tu večer ni jednom nisam pala. Znala sam da je to bio neki znak. Tražila sam ga. Za neke svoje tamo stvari. Isto kao da mi je rekla "Čuvam te. Idi." Tu večer sam pogledala u njeno lice, njeno predivno lice. I riječi samo izvirale iz mene. Rijeka.   Super je ta sreća bila, ali sam se dan poslije osjećala tako umorno i tamno. Jedva jedvice se natjerala da odem na misu, oči mi se sklapale. Ali otišla. Znaš, tu sam se baš probudila. Kao da je fratar sišao s ambona i opalio mi zaušku. Odjednom sam se zapitala šta mi je bilo. Nešto kao da je opet planulo u meni.   Rekla sam sama sebi da ovo neću više uraditi. Postoje dani koji nisu dobri, naravno. Ali opet, s dna imaš pogled prema nebu. Samo sklopi ruke i moli. Moli ponovno, ponovno, ponovno. Pokušaj, uvijek vrijedi.   Da te Bog nije htio tu, na točno tom mjestu, ti ne bi ni postojao. On uvijek ima plan. Život je jedna velika, spetljana crta. Samo prati. Ostavit će prekrasnu rečenicu.   I zapamti: nikad nećeš proživjeti nešto dvaput.