Razgovor s Mariom Tokićem
Petak, 31. kolovoza 2018. | Broj čitanja: 1365
 
 

Hvaljen Isus i Marija, dragi čitatelji naše stranice!


Nalazimo se pred vratima rujna koji uvijek unese posebnu dinamičnost u našu svakodnevicu, jer s opalim lišćem i hladnim more većinom završavaju naši odmori. Školarci se brinu oko početka nove školske godine, rodbina iz dalekih krajeva svijeta napušta voljeno rodno gnijezdo, dok se većina studenata ipak može prepustiti ljepotama rujanskih dana. U vrtlogu već navedenog, odlučili smo vas počastiti jednim poticajnim i nad sve ohrabrujućim razgovorom s našim bivšim framašem. Njegove poticajne misli, kao i primjeri iz vlastitog života, mogu nas itekako podsjetiti da čovjek treba raditi za neraspadljivu hranu, usprkos svemu što ga očekuje.

 

 

1. Za početak, možeš li se ukratko predstaviti čitateljima naše stranice?


Prije svega, hvala vam na pozivu i povjerenju. Zovem se Mario Tokić, po zvanju sam mag. organizacije i informatike. Bio sam član Frame osam godina, četiri godine u Širokom Brijegu i četiri u Varaždinu. Nakon fakulteta sam, spletom različitih okolnosti i Božje providnosti, došao u Zagreb gdje sam se zaposlio te postao član Zajednice Molitva i Riječ (ZMR), koja je međunarodno, katoličko i laičko društvo, a koju je utemeljio mons. Tomislav Ivančić. Sve navedeno mi je puno pomoglo u cjeloživotnom procesu učenja, obraćenja, mijenjanja sebe te produbljivanja kršćanskog poziva. Trenutno živim u rodnom Širokom Brijegu.

 

 

2. Možeš li podijeliti s našim čitateljima neki zanimljiv trenutak koji se dogodio za vrijeme tvog boravka u Frami i kojeg se uvijek rado sjetiš?


Uvijek se rado sjetim svog dolaska na Framu i svega onog što se iza toga događalo. Možda ću vas šokirati, ali kad sam bio u osmom razredu nisam o Frami imao dobro mišljenje. Bio sam jako kritičan prema Frami - „Sekta, ovo, ono, šta će oni itd.“ No, čovjek nekad iz svoje iskrivljene perspektive ne vidi cijelu sliku i štoviše ne vidi dobru sliku. Dolaskom u srednju školu cijela moja muška ekipa me nagovarala da se i ja upišem u Framu, jednako su bili uporni i neki moji bližnji, ali sam bio tvrd po tom pitanju. „Naći ćeš tamo curu, ići ćemo na obećanja, družit ćemo se...“ ali za mene ni govora, ni jedan mamac nije upalio.

 

Sve dok se nekoliko mjeseci nakon toga mom vjeroučitelju fra Josipu (tadašnjem duhovnom asistentu Frame) nije pokvarilo računalo. Pozvao me kod sebe i riješili smo problem, ali na kraju tog susreta me upitao bi li se ja možda htio priključiti Frami? Ja sam rekao, ako baš moram hoću (nekako sam u srcu osjetio zadovoljstvo nakon što se poslužio darovanim talentom za IT). Upisao sam se u Framu kao zadnja osoba iz generacije te sam preskočio simpatizersku formaciju. Da ne duljim… u Frami sam se osjećao OK, ali onda je Gospodin kroz Framu i ljude povlačio svoje konce. Ogolio me do kraja, izgubio sam „tlo“ pod nogama i susreo Njega. Nikad nisam osjetio da je netko tako bezuvjetno zaljubljen u mene i da me toliko ludo voli.

 


Nakon svega toga moj život je krenuo u drugačijem smjeru. Odmah sam bio predložen za vijećnika i animatora u Frami, ali sam to odbijao jer se nisam osjećao dostojnim. Sve dok mi jedan prijatelj nije rekao „pa grijeh je odbiti službu koju ti Bog povjerava.“ Nakon toga sam odlaskom u Varaždin prihvatio službu predsjednika Franjevačke mladeži. Nekad se osjećam kao Pavao što se tiče svog početka i kraja u Frami (smijeh).

 


3. Sociolozi Barbara Schneider i David Stevenson, koji su analizirali intervjue provedene s tisućama mladih Amerikanaca, otkrili su da je relativno mali broj učenika u dužem razdoblju imao istog najboljeg prijatelja. Što misliš o današnjim prijateljstvima?


Mislim da prvo treba definirati što je to prijateljstvo pa na osnovu toga donositi zaključak. Isto tako u svakom čovjeku je i dobro i zlo. Ako ti je sad netko najbolji prijatelj ili prijateljica, ne znači da će to biti i za tri mjeseca ili godine. Čovjeka naravno nikad ne bi trebalo suditi, ali kad ga već prosuđuješ onda to čini od konca njegovog života pa prema početku, tko zna možda baš sada prolazi nešto najgore i ti za to ne znaš.

 


Isto tako, nekad se pored nekog ne moraš dobro osjećati, a možeš od njega imati (dugoročno) puno više koristi za svoj život. Nekad si pokraj nekoga u komfornoj zoni i nemaš potrebu više raditi na sebi, mijenjati se, a bit čovjekovog života je neprestani rast i razvoj pa i kad tijelo postane slabo, duh može biti nevjerojatno jak. Tako su korisna prijateljstva iz kojih izlaziš još kreposniji.

 


Iskustvo mi govori da danas ima previše „namjenski“ prijateljstava i ljubavi. Čovjek u biti ne voli drugu osobu, nego voli sebe, voli to što joj ta osoba daje u tom trenutku, voli njezin utjecaj, moć, njezinu podložnost i tijelo, voli to što drugi govore o toj osobi, ali tu nema prave dubine i izlaženja iz sebe samoga. Uvijek jedna strana vuče prema sebi i to „prijateljstvo“ krene pucati po šavovima.

 


Drugo iskustvo je da sam više koristi imao od ljudi koji su mi stali na „žulj“ nego od onih koji su me neprestano (namjenski) hvalili. Ja ne dam svojih „loših“ iskustva nikome, jer su mi ona omogućila da još dublje radim na sebi i pokazala za što se isplati živjeti. I na kraju, tek u odnosu s Isusom stekao sam poznanstva i ljude koji su mi bili i više od prijatelja. Nekad je ta veza jača od one krvne. I ti ljudi su dar. Svima su nam darovani pravi prijatelji (možda ga još nisi susreo), kao što su nam i darovani roditelji, braća, sestre. Mi se uopće nismo morali truditi za to.

 


Na kraju krajeva teško je ponekad biti čovjek, a kamoli najbolji prijatelj koji te nikad neće razočarati. Kako bi bio dobar prijatelj, trebaš graditi vertikalni odnos prema Bogu, i koliko on bude dubok toliko će biti dubok i bezuvjetan onaj zemaljski odnos prema ljudima.

 

 

4. Misliš li da mladi izlaze jer to stvarno žele ili to rade samo kako bi se svidjeli drugima i kako bi na kraju krajeva zadobili prihvatljiv položaj u društvu?


Svi smo mi prosijeci ljubavi. Netko to na očigledan način pokazuje, a netko to prekriva, ali svi nekako čeznemo da nas netko primijeti, pozdravi ili pohvali. Svatko od nas vapi za tim da bude ljubljen i prihvaćen, te da ima oslonac.

 


Mladi izlaze jer sebe traže, traže nekoga s kim bi mogli biti u društvu, traže nekoga kome bi se mogli darovati i ja ne vidim u tome nikakav problem.
Ako me pitate trebaju li katolici izlaziti, reći ću da bi svakako bilo ponekad poželjno ako su slobodni od svega što će tamo naći, tj. da im takvo mjesto/društvo više ne predstavlja bližu grešnu prigodu, gdje znaju da će sigurno pasti.

 

Kad sam bio na početku svog vjerničkog hoda moram priznati da nisam tako mislio, sve mi je bilo crno-bijelo, ali život je puno više od toga i Bog ako nije prisutan u disko klubu, nije prisutan ni u Crkvi, ako nije prisutan na Zemlji, onda nije ni na Nebesima, ako nije prisutan u tvojoj sobi, onda nije ni na nekim svetištima. Opasno je stavljati ga u prostore jer je on u svojoj biti neovisan o vremenu i prostoru i on sve drži.

 


Ono što može biti problem kod izlazaka mladih (katolika) je da se prilagođavaju svijetu, njihovim načelima, ponašanju, odijevanju i slično. Ali zašto ići takav? Zašto ići van prazan? Zašto ne ići pun Božje blizine, prihvaćanja i otvorena srca prema onima koji su možda došli prazni? Možda ćeš imati priliku svjedočiti i pokazati da se može i drugačijeg mentaliteta živjeti, npr. da od alkohola ne moraš napraviti alkoholizam, od odijevanja buditi požudu tijela i sl. Svijetlo i sol se može biti gdje god se nalaziš i kad god ti je Bog u srcu.

 

 

5. Mnogi misle da uzimanje opojnih sredstava nije ništa strašno, te da je to samo prilika za izvrsnu zabavu. Kada neka osoba zaglavi u svijetu ovisnosti, često smo skloni traženju krivca. Profesorica Kawanishi rekla je:“ Mnogim je roditeljima prvenstveno stalo do toga da njihova djeca budu dobri učenici. Dokle god njihova djeca dobro uče, sve drugo što se događa u obiteljima smatra se manje važnim ili potpuno nevažnim.“ Kako komentiraš izjavu ove profesorice i što misliš što je najviše utjecalo na tvoje ponašanje tijekom adolescencije, pa i sada?


Profesorica Kawanishi nije rekla neistinu, svi imamo bar jednog poznanika koji je žrtva toga što se njegovi roditelji žele ostvariti u društvu kroz njega. Lijepo je čovjeka roditi za ovaj svijet i život je dar, ali mislim da je dijete još korisnije roditi za vječnost. Ako ga rodiš za propast u čemu je onda bit?Ako ti se dijete ponaša kao da je osvojilo čitav svijet ili pak hoda oborene face, puno depresivnih i anksioznih misli, ljudskih obzira, ako ne zna kamo ide i što je smisao života, ako je puno straha i osjećaja krivnje, što mu vrijedi to što najbolje uči u nekoj školi?

 


Svakom je stalo da mu djeca i bližnji budu dobri učenici, ali u kojoj školi? Školi čovjekoljublja, čiste savjesti, opraštanja i mira, mudrosti, svrhovitog života, školi razgovora s Ocem nebeskim, školi ispravne svijesti o služenju i općem dobru ili školi profiterstva, egoističnog karijerizma, pohlepe, požude, dokazivanja, želje za nadmoćima nad drugima i slično. Sva sreća pa roditelji nisu ti koji sami trebaju odgajati svoju djecu i ne moraju se oslanjati samo na svoju snagu.

 


Na nas utječe naša povijest, naša okolina i sve ono čime se „hranimo“, pa tako je i na mene. Bilo da je dobro ili zlo u pitanju. Čovjek može imati iskustvo vjere i opet zalutati. Tako i ja nisam nikad bio u cijelosti imun na utjecaje okoline. Čini mi se da je bitno „sada“ skočiti i postati svjestan onog što te kočilo, početi graditi nove misli, otvoriti prozore tamo gdje su zatvoreni, dopustiti suncu da osvijetli svu onu prašinu koju smo naslagali godinama u sebi, početi tražiti Božju blizinu ako si je izgubio ili nikad nisi osjetio, svakodnevno prijateljevati s Njime, oprostiti svima kako bi mogao ostaviti iza sebe sve, poći dalje i rasti u nedogled. Opasno je oslanjati se na ono što je bilo i hvaliti se starim dobrim iskustvima, treba uvijek čeznuti za novim spoznajama i novom, čistom„hranom“.

 

To življenje „sada“ od presudne je važnosti. „Evo, sve činim novo“, kaže Gospodin (Otk 21,5). Za mene nema ljepšeg osjećaja nego buditi se iz svoje zaboravljivosti, rastresenosti i surađivati sa Stvoriteljem jer tada si uistinu najviše neovisan o svojoj okolini i gledaš kako se lijepo slažu neke stvari na koje ti više ne možeš utjecati.

 

 

6. Tijekom odrastanja upoznao si dosta ljudi koji vjeruju u Boga, ali si možda došao i u doticaj s onima koji ne vjeruju u Boga i apsolutno niječu njegovo postojanje. Postoji li možda neka zanimljiva priča o susretu sa takvim osobama i što misliš koji je najbolji lijek za takve ljude?


Ateizam je oduvijek bio samo ideja, dok je kršćanska vjera prvenstveno objava i iskustvena stvar. Ti dakle moraš istražiti cijelu duhovnu stvarnost, zatim cijeli vidljivi (još neistraženi) svemir, sve atome i reći da Boga nema, a u vjeri je dovoljan jedan susret za kojeg trebaš biti otvoren. Biti ateist može biti i samo deklaracija, kao i zvati se vjernikom. Tako da postoje oni koji se zovu „vjernicima“, a žive u svom životu praktični ateizam (kao da Boga nema), i ta nevjerodostojnost kršćana je često uz grijeh najveća zapreka zašto neki ljudi uopće ne žele u Crkvu ili je napuštaju nakon krizme.

 

S druge strane postoji teorijski ateizam tj. ima onih koji se nazivaju „ateistima“, a žive puno čovjekoljubivije i moralnije od „vjernika“. Bog gleda u čovjekovo srce i jedini poznaje njegove dubine i ponekad me ne čudi ona Isusa rečenica »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.« (Mt 21, 31-32)

 


Zadnjih nekoliko godina puno sam vremena provodio s ateistima i agnosticima te imam prelijepa iskustva s tim ljudima, čak više nego s nekim „vjernicima“. Uistinu su oni za moj život bili blagoslovi i u njima sam vidio dublji smisao svoje vjere. Sve ono što sam primao mogao sam dati, a istovremeno shvatiš da bez poniznosti i malenosti ne možeš ništa, nego moraš rasti u siromaštvu duha, postajati manji da bi On postajao veći. Bog je onaj koji mijenja čovjeka, a mi smo stalno u napasti da upozoravamo druge i hoćemo ih mijenjati.

 

Treba biti svjestan da moje pametne riječi neće nikoga promijeniti, nego Isusove riječi. Postoji među mnogim vjernicima devijacija jednog oblika profesionalnog humanizma, gdje imamo svoja načela i pošto poto želimo da svi budu kao mi, a ako nisu kao mi onda su oni otpadnici. To nije Isusov put i navještaj Radosne vijesti. Isus je prvenstveno došao da služi izgubljenima (a ne da bude služen) i da objavi svoju ljubav koja nadilazi svaku pamet i ljudski užitak.

 


Bitna je molitva za druge, ali i za sebe. Treba Duhu Svetom dopustiti da uđe u one prostore gdje si ti nemoćan jer Duh Sveti je glavni protagonist svakog obraćenja. Pored toga bitan lijek za takve ljude je „biti“. Ne toliko pričati o Bogu koliko biti u Njemu i s Njim.

 

Iz toga odnosa među vama zračit će Ljubav koji su ti primio, koja nadilazi svaki osjećaj, koja unosi neke nove misli i nešto neopisivo u prostor i tvoje odnose s drugima. Onda nećeš morati ni raspravljati, ni argumentirati. Sjećam se da većina mojih kolega (koji se nisu nazivali vjernicima) uopće nisu željeli da pričamo o Crkvi i o Isusu, njima znanja o tome uopće nije nedostajalo. Oni su htjeli samo jedno, vidjeti Isusa na meni.

 

 

7. Svjedoci smo kako i naše društvo polako posustaje pred snažnim naletom pomoditeta sa zapada – gay brakovi, život zajedno prije braka, rodna ideologija. Koliko su mladi odlučni u odupiranju ovom suvremenom, liberalnom „virusu“?


U našim prostorima (Hercegovine) još su odlučni. Ne da se kamen izbiti (smijeh).


U ovoj šali svakako ima pola istine. Bilo bi mi lakše govoriti o svakom ovom navedenom fenomenu, ali pokušat ću odgovoriti za sve. Kad se govori o „odupiranju“ ovdje se misli na to da je jedna strana Isus Krist i Evanđelje, a druga strana je kraljevstvo ovoga svijeta. Ne može se čovjek usprotiviti tim „virusima“ bez zdravog duhovnog i sakramentalnog života.

 

Mi smo danas svestrano digitalizirani, novinari su većinom plaćenici i često moraju pisati nešto što u svojim dubinama ne žele. Dovoljno je otvoriti neke portale gdje se relativizira nemoral, izvrće istina, nameću lažne krivnje. Ako svaki dan „pojedeš“ jedan obrok, to postaje tvoja misao, tvoja krv i tijelo. Pored toga nemaš potrebe za mijenjanjem sebe, niti snage i volje da želiš drugome pomoći, niti više razlikuješ osobu od njezine bolesti pa upadneš u osuđivanje, relativiziranje ili osjećaj bespomoćnosti.

 


Mi se s Bogom sastajemo jedan sat na misi tjedno (ako i toliko), jednu minutu prije spavanja (ako i toliko), često u tim molitvama nema susreta s Osobom (ostajemo suhi), a đavao se s nama sastaje svaki dan, perući nam mozak i duh kroz negativne razgovore i misli, raznu glazbu, portale, TV serije, ovisnosti o kocki, hrani, bludu itd. Pa i ako matematički gledamo mi gubimo.

 

A tako je lijepo kada čovjeku možeš pokazati da je život puno ukusniji, ljepši, mirniji, radosniji kada s Bogom surađuješ, kada ti on pruži još jači užitak jedne lakoće i slobode od svega što te zarobljava, kada ti On svaki dan ispriča jedan vic, pokažete ti svoje lice, ide s tobom na piće, čita s tobom, gleda s tobom, kupa se s tobom u moru, hoda s tobom i tvojom djevojkom po parku, radi s tobom za radnim stolom, čuva s tobom djecu.

 

Bog je živa osoba, mi se nalazimo u svijetu kojeg je on stvorio i on mora biti sveprisutan. Ako nismo naučili komunicirati s njim iotvarati mu se da nam pokaže svoju prisutnost onda će ovaj razgovor izgledati sladunjav i nestvaran, ali ako za tim čeznemo i iskusimo On će pobijediti svaki otpor u nama. Kada čovjek doživi tu Božju blizinu, tada više ni s čim to ne može zamijeniti.

 

 

8. Koliko se naše društvo žrtvuje na mlade i kakav nam to svijet ostavljaju stariji? Prihvaćanjem Istanbulske k., zakon o pobačaju, gay brakovi itd. koliko političari razmišljaju o mladima?


Papa Franjo sredinom ove godine rekao je jednu zanimljivu rečenicu: „Krštena osoba koja ne osjeća potrebu naviještati Evanđelje, objaviti Isusa, nije dobar kršćanin“. Ja uopće ne očekujem od cijelog društva da se žrtvuje za ostale niti za mlade, ali to očekujem od sebe i od svih krizmanih kršćana. Potrebno je svestrano započeti proces reevangelizacije Crkve i evangelizacije društva, kao što su upozoravali crkveni autoriteti zadnjih desetljeća.

 

Kad bismo mi kršćani shvatili da vjera nije privatna stvar i da svaku svoju aktivnost možemo pretvoriti u navještaj, ovaj svijet bi izgledao drugačije. Ono gdje ti sada jesi i što činiš to je tvoj „oltar“, tvoj samostan, tvoje posvećenje. Da je vjera privatna stvar nikad naš grad ne bi bio kršćanski, nikad Europa ne bi dobila kršćanski temelj, o demokraciji i ljudskim pravima da ne pričam, nikad se ne bi otvarale prve biblioteke, sveučilišta i bolnice, a sjetimo se da je sve to Kristov Duh po vjernicima (Crkvi) činio. Ovaj svijet je onakav kakvi smo mi iznutra.

 

Treba krenuti od sebe, ali neosuđivati ili opravdavati druge. Kaže Isus: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ (Mt 24,35). Mladi mogu biti veliki pogon ovom svijetu bez obzira na starije, posebno ako nisu zagledani u ljude nego u Kristovu Riječ.

 

 

 


9. Koji je najučinkovitiji način odupiranja kušnjama u mladosti? Kako se ti odupireš i što možeš poručiti mladima ?


Kušnja s jedne strane može biti problem dok je nisi svjestan. Sjetimo se da je Isus nakon što je primio Duha Svetoga na Jordanu, pod nagovorom istog tog Duha otišao u pustinju i tamo ga đavao iskušava. Ali Isus prepoznaje neprijatelja i u sva tri slučaja se odlučno suprotstavlja (Mt 4, 1-11). Gdje ga napada? Ondje gdje je Isus najjači, a to je njegov identitet Sina Božjeg.

 


Neće nas đavao napadati samo kroz nečistoću, negativu i grijeh, postoje i drugi načini da se dočepa onoga što mu najviše smeta. Mi često nismo svjesni da i neke načelno „dobre“ stvari mogu biti kušnja. Puno puta sam u životu odabrao manje dobro i tako se prevario jer je Bog od mene tražio ono više dobro koje je za mene namijenio. Kasnije shvatiš da je u tom tvom „zapakiranom“ dobru bila obična kušnja gdje te je Bog pitao „Ali, ljubiš li me?“.

 

Ako uzmemo Isusov primjer shvatit ćemo da je nemoguće oduprijeti se kušnjama bez Božjeg Duha i ispravne molitve, jednostavno bez toga nemamo dovoljno dobar „imunitet“. Najteže je živjeti kršćanstvo polovično i sve više uviđam na sebi da je bit svega da dopustimo Duhu Svetom da kroz nas djeluje, da on kroz nas ispunja Zakon, a ne da se mi kao nešto trudimo.

 

Ne moraš se ti uopće mučiti sa svojom čistoćom, nego trebaš doživjeti ljepotu kada Duh u tebi to s lakoćom živi, a ti se samo smiješ jer vidiš da Bog ipak postoji. Nije bit u tvome trudu i nemoći, nego u tvojoj otvorenosti Duhu Svetome koji će unutar tebe činiti nevjerojatne stvari da se zapitaš pa kako ja to sada mogu, a prije nisam mogao ni smisliti. Shvati da se ti Bogu sviđaš i da se on udostojao boraviti u tebi!

 


Kušnja s druge strane pita na kojem je mjestu Bog u tvome životu? Ona je kao neko sredstvo koje služi da nam vjeru učvrsti ili oplemeni, a da nas pročisti ili utvrdi. Ne treba se bojati kušnja, a još manje padova. Nije bitan tvoj grijeh, uopće nije bitan dok ne shvatiš nešto bitnije. Vjeruješ li da te Krist ljubi, da je zaljubljen u tebe? Jesi to ikad doživio? Zašto se to trebaš pitati? Nema toga grijeha koji bi mogao vladati tvojom dušom kad je u tebi rasplamtjela vatra njegove ljubavi.

 

Tvoja snaga i čistoća tvoje duše je uvijek posljedica toga koliko si uronjen u Božju ljubav. Veliki je promašaj i gubitak vjerovati da te Krist ne ljubi, jer tada ti je grijeh pripravlja put, tada ti ništa nema smisla, tada si bezvoljan, negativan, hladan i površan. O kako je velika stvar u životu doživjeti i plivati u toj ljubavi koja često „nije ljubljena“. Nikad nije kasno ponovno započeti, izaći iz kompromisa sa svojim grijehom i navikama te dopustiti da te zavede Prva ljubav. Čovjek je tada kadar i smrti pjevati.

 

 

Zahvaljujemo se Mariju što je pristao podijeliti svoje iskustvo s našim čitateljima. Uvjereni smo kako će ovaj razgovor pomoći svim mladima koji uvijek čekaju savršen trenutak, a pitaju se „Gdje se sakrio?“. Veliki bosanski književnik, Meša Selimović jednom je rekao:“Osama i tišina prvi su uvjet da se nešto stvori.“ Dragi čitatelji, u svima nama leži veliko bogatstvo koje je u nas utkao Stvoritelj i koje se definitivno može razvijati.Zato sva ona esencijalna pitanja o svrhovitosti našega života zasigurno neće otići sa prvim zrakama sunca ili prvim kapima kiše. Izdvojimo u svakom danu bar nekoliko trenutaka tišine, jer upravo u takvim trenutcima Bog progovara. Biti zadovoljan i sretan znači spoznati svoju malenost i Božju svemoć.

 


Do sljedeće puta neka vas prati zagovor sv. Franje i sv. Klare.


Mir i dobro!

 

- frama.ba
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Izlet u Masnu Luku
17/06/19 | Broj čitanja: 136 | Autor: Marko Sesar
» Naš petak: Posljednji službeni sastanak
17/06/19 | Broj čitanja: 17 | Autor: Marina Gilja
» I. Sportski susret Frame Hercegovina
08/06/19 | Broj čitanja: 32 | Autor: Marko Sesar
» Naš petak: Sastanak po grupama
01/06/19 | Broj čitanja: 179 | Autor: frama.ba
» V. Festival hercegovačkih Frama
27/05/19 | Broj čitanja: 70 | Autor: Marija Pavković
» Naš petak: Gost predavač
27/05/19 | Broj čitanja: 77 | Autor: Bože Cigić
» PiO frame Gorica - Sovići
27/05/19 | Broj čitanja: 151 | Autor: Nikolina Jurilj
» PiO: frame Mostar
20/05/19 | Broj čitanja: 151 | Autor: Marko Sesar
» Naš petak: Molitveni sastanak
19/05/19 | Broj čitanja: 61 | Autor: frama.ba
» Primanja i obećanja Frame Čitluk
16/05/19 | Broj čitanja: 75 | Autor: Anita Bogdan
» Naš petak : Zabavni sastanak
12/05/19 | Broj čitanja: 159 | Autor: Nikolina Jurilj
» Franjinim korakom : Put u Asiz
11/05/19 | Broj čitanja: 177 | Autor: Ivana Jelić i Jelena Čolak
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Izlet u Masnu Luku
17/06/19 | Čitanja: 136
» Naš petak: Posljednji službeni sastanak
17/06/19 | Čitanja: 17
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Uskrs prošao, prolaze i praznici, a ja bila u nekom polusvijetu. Izgubljena. Sve je nekako bilo u redu, ali... Ništa nije u redu. Bila sam nekako tu, nekako tamo. Isto kao da me divlji vjetrovi ganjaju, plesala tango, čas ovamo, čas tamo. A moje stanje nije bilo gore. Odavno me nisu prošli oni trnci. Koji mi jačaju vjeru u Ljubav. Koji me osnažuju i potiču. Nisam upala u očaj, valjda je ovo bila samo kušnja i nadam se da će brzo proći (da odmah otkrijem kraj– prošla je). Ali, Isus je patio četrdeset dana. Izraelci četrdeset godina. Možda je Bog i meni dao toliku kušnju. Možda je to sve bila samo šala, možda bi me sutra, poput pravog oca, primio u zagrljaj i rekao: "Ma samo sam se šalio. I sama znaš da nikada ne bih takvo nešto uradio." Možda sam i ja učinila štogod pogrešno, ipak je bila Korizma, a ja bila nedovoljno posvećena Muci, previše posvećena sebi, školi, prijateljima, zabavama... Nije bilo lijepo od mene, ali sam imala toliko tereta na leđima. Iako znam da Bog uvijek zna moje granice, ovaj put sam posumnjala u njega i obuzeo me strah. I evo: sumnjala pa se dogodilo to što je. I neki dan sam uzela Bibliju, okrenula stranicu, i evo: Psalam 91. "Jer je svojim anđelima zapovjedio za tebe da te čuvaju na svim tvojim stazama."   I trnci– ti trnci su došli i sjetila sam se da je u Bibliji napisano: "Ne boj se!" 365 puta. Svaki dan u godini. Znao je Bog što malom Suputniku treba. Samo mali dio teksta, i ja sam opet povjerovala. Jače nego ikada. Otac nikada ne ostavlja. Samo Ga treba potražiti, tamo gdje je najveći. Možda je taj kut malo i prašnjav, ali treba maknuti sloj prašine i zagrebati duboko ispod površine. On je uvijek uz nas.