VI. Sabor Frame Hercegovina - Treći dan
Srijeda, 20. lipnja 2018. | Broj čitanja: 695
 
 

Došao nam je i zadnji dan sabora, prekrasan i poseban, baš kao i protekla dva dana.
Ujutro smo se zaputili prema crkvi na jutarnju molitvu. Nakon toga imali smo doručak pa smo krenuli prema školskom igralištu Gimnazije gdje smo imali svjedočanstvo triju sestara iz Mostara, Kristine, Dragane i s. Katarine.

 

 

 


Prva je mikrofon u ruke uzela Kristina Brekalo koja je došla zajedno sa suprugom Josipom i troje djece. Ono što je bilo dojmljivo je da su njih dvoje molili devetnicu Duhu Svetom da ih nadahne u njihovom svjedočanstvu vjere i franjevačkog puta. Kristina je istaknula kako oni nisu bitni, da ih ne moramo upamtiti nikako i da je najvažnije da upamtimo Boga u njihovoj priči.

 

Nakon Kristine slijedila je Dragana Marić, vjeroučiteljica i članica OFS-a koja je također došla sa suprugom i troje djece. Dragana je kao i Kristina svoj franjevački put započela u Frami. Svim framašima je poručila kako je bitno da postimo i molimo za naše duhovne asistente.

 

Poslije dviju sestara, slijedila je najmlađa, a to je s. Katarina. Ispričala nam je svoj franjevački put koji je nakon srednje škole nastavila u redu Školskih sestara franjevki Krista Kralja u kojem je već 5 godina.

 

 

 

 

 


Sve tri sestre bile su jako emotivne. Ono što se dalo iščitati iz njihovih svjedočanstava je da im je Frama zauzela važno mjesto, ne samo u životu, nego i u srcu.

 

Poslije odličnog predavanja vratili smo se pred crkvu gdje je bila svečana sveta misa, a nakon toga zahvale domaćinima, područnom duhovnom asistentu fra Antoniju Šakoti, bivšem područnom, fra Slavenu Brekalu, župniku Tomislavgrada, fra Sretanu Ćurčiću, gvardijanu samostana, voditelju zbora, fra Zvoni i ostalima. Nakon zahvala, poredali smo se ispred crkve kako bi slikali milenijsku fotografiju, zatim je uslijedio je ručak te spremanje stvari za polazak kući. Naravno kroz sve dane pjesme, plesa i radosti nije nedostajalo.

 

Iako smo prvi došli u Tomislavgrad, zadnji smo otišli. Dok smo čekali bus, vrijeme smo kratili poznatim igrama, samuraja i ''čvorova'', pjevanjem i plesanjem. Sigurno je da nitko od nas neće zaboraviti ovo prekrasno iskustvo koje je mnogima ojačalo ljubav prema Frami i sv. Franji.

 

Mene osobno, sabor je vratio malo unatrag kada se održao IV. Sabor Frame Hercegovina kod nas u Širokom. Znam da se dosta nas framaša baš tada zaljubilo Framu. Sabor me uvijek iznova podsjeća na neke moje prve franjevačke korake i jedan je od razloga zašto sam i ove godine ostala u Frami.

 

Ono što smo primijetili je da je i ovaj sabor, a posebno zadnji dan, bio dosta povezan s našom Framom. Naime, zbor Frame Hercegovina vodi fra Zvonimir Pavičić, naš nekadašnji framaš. Svečanu svetu misu trećeg dana predvodio je također još jedan naš bivši framaš, fra Marin Karačić koji je trenutno duhovni asistent Frame Humac. Vinko je pjevao jednu solo dionicu, a Antonija otpjevni psalam. Prvo čitanje čitao je Lovro, a Marko jedan zaziv molitve vjernika. Evanđelje je pročitao fra Augustin, duhovni asistent naše Frame koji, iako je Mostarac, prisvojili smo ga kao Širokobriježanima.

 

 

 

Te neke sitnice nama su simpatične i drago nam je zbog toga, ali i dokaz su kako ništa ne može proći bez framaša sa Širokog. 
Sabor je prilika da osim upoznavanja s braćom i sestrama iz drugih bratstava, pomogne da upoznaš sebe, pronađeš odgovor na ono pitanje "Zašto si u Frami?" i shvatiš da nisi tu slučajno i da postoji nešto veće što te i dalje drži tu.

 

Za kraj, izdvojila bih jedan citat iz teksta našeg nekadašnjeg framaša, fra Antonija koji je nekako prigodan za sve ovo, a glasi ovako:
„…kakvi god da jesmo, uvijek smo bili svjesni ljepote ovoga trenutka kada sam framaš. Bili smo svjesni da nas je osvojio sveti Franjo Asiški, čije stope kada slijedimo ne možemo zalutati.“

 

Neka i Vas osvoji sv. Franjo svojom jednostavnošću, a do nekog idućeg sabora, mir Vam i dobro!
 

- Marija Jelić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Naš petak: Opasnosti za obitelj
17/03/19 | Broj čitanja: 66 | Autor: Kristina Šušak
» Naš petak: Predavanje o obitelji
09/03/19 | Broj čitanja: 94 | Autor: Nikolina Jurilj
» TRIBINE U SRIDU
08/03/19 | Broj čitanja: 77 | Autor: Nikolina Karačić
» Naš petak : Molitveni sastanak
03/03/19 | Broj čitanja: 157 | Autor: Lucija Čolak ml.
» Molitveni seminar u Kući mira
26/02/19 | Broj čitanja: 77 | Autor: Bože Cigić
» PiO: frame Tihaljina
25/02/19 | Broj čitanja: 154 | Autor: Sara Ćeškić
» Naš petak: Zabavni sastanak
24/02/19 | Broj čitanja: 112 | Autor: Dora Paponja
» PiO: frame Posuški Gradac
19/02/19 | Broj čitanja: 108 | Autor: Antonija Bilać
» Naš petak: Sastanak po grupama
17/02/19 | Broj čitanja: 137 | Autor: Marija Bubalo
» PiO: frame Gradnići
12/02/19 | Broj čitanja: 154 | Autor: Andrej Grbešić
» Naš petak: Gost predavač
12/02/19 | Broj čitanja: 140 | Autor: Marija Sušac
» Naš petak: Zabavni sastanak
03/02/19 | Broj čitanja: 361 | Autor: Ante Naletilić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Naš petak: Opasnosti za obitelj
17/03/19 | Čitanja: 66
Stol riječi
 Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi. U ruci je nosio papirnatu vrećicu s pecivom za ručak. Župniku je bio sumnjiv, pa ga upita zašto dolazi pred crkvu. Bijaše, naime, i ljudi koji su u crkvu dolazili krasti. „Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić. „Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“ „Pa… svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem: „Isuse, Jim je“, a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“ Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu, pa je prevezen u bolnicu. Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom raspoloženje potpuno promijenilo. Uskoro je ta soba postala sjecište svih bolesnika na odjelu. Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta, a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu. Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta. „Rekli su mi da si teško stradao, ali da unatoč tome hrabriš sve druge bolesnike. Kako u tome uspijevaš?“ - „Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“ „Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra. „Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: ‘Jim, Isus je.’ I onda ode.”  
Fokus
Hvaljen Isus i Marija!   Nalazimo se na početku kolovoza i iza nas su upisi u srednje škole, upisi na fakultete, polaganje ispita i sve one „slatke brige“ koje obilježe početak ljeta. Većina ljudi se već i vratila sa godišnjih odmora, dok brucoši, srednjoškolci i dobar dio studenata još uvijek uživaju u ljetu i njegovim ljepotama. Najteže pitanje svakog osamnaestogodišnjaka je zasigurno „Što studirati i čime se baviti u životu?“ Bez obzira što upisivanjem na određeni fakultet većinom prestaje potraga za odgovorom na ovo pitanje, odlučili smo porazgovarati s umjetnicom koja ne krije svoje zadovoljstvo oko vlastitog zanimanja. Njena životna priča svakako krije neiscrpnu snagu koja može poslužiti kao poticaj kako za mlade, tako i za one malo starije.     Za početak, možete li se ukratko predstaviti čitateljima naše stranice? Hvaljen Isus i Marija! Moje je ime Magdalena Džinić Hrkać. Rođena sam kao drugo dijete peteročlane obitelji u Tuzli. Tijekom djetinjstva, progonjeni ratnim zbivanjima, preselili smo u Dubrovnik gdje sam završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Trenutno živim i radim u Širokom Brijegu, gdje sam se nakon dodiplomskog i poslijediplomskog studija Ars sacra na ALU Sveučilišta u Mostaru, udala za prekrasnog muža Marija Hrkaća, te smo uz Božju volju dobili dva sin. Svima je poznato trenutno teško egzistencijalno stanje u našem podneblju, pa samim time stalni je posao neizvedivo pronaći, no o tome nešto kasnije.     Kako ste otkrili svoj talent i što Vas je motiviralo? Priča o otkrivanju mog talenta zaista je čudnovata – rano djetinjstvo. Imali smo zadatak za domaću zadaću iz likovnog nacrtati jorgovane. Istoga dana, dok sam pješačila kući iz škole, putem sam zastala, ubrala jednu grančicu od četiri grozda jorgovana, sjela na klupu i u tišini promatrala cvijet u svojim rukama. U trenutku su se sva čula u meni probudila, te sam opčinjena ljepotom, mirisom, bojama stvorenog od jedinog Stvoritelja, odmah otrčala kući i počela crtati. Tada je nastala „erupcija“, iz mene su počela izlaziti djela od kojega je svako bilo nagrađivano i pohvaljivano od strane nastavnika, iako mi nikada nije bilo jasno zašto. Jedino što mi je bilo kristalno jasno je činjenica o tome da to nije moj trud, već DAR. Dar kao terapija za teško djetinjstvo hipersenzibilnoj djevojčici – meni. Kao što sam već spomenula, moje djetinjstvo, odrastanje, adolescencija i mladost bili su prekidani više puta zbog ratnih i drugih zbivanja, no za to bi trebalo napisati roman. Mladost, kao i svi drugi, provela sam burno uz mnoge padove i uspone, iako je cijelo moje biće osjećalo kako me Božja ruka prati.       Jeste li odmah u početku željeli upisati akademiju ili ste imali afiniteta i prema nekim drugim predmetima u školi? Kada govorimo o želji upisa na akademiju, naravno bila je žarka. No, nisam vjerovala u tu mogućnost jer smo živjeli u siromašnim uvjetima. Iako sam od djetinjstva znala da sam rođena za umjetnost, ipak nisam odmah nakon srednje škole upisala akademiju, već sam radila. Uz stručne predmete (crtanje, slikanje, modeliranje) voljela sam i književnost, filozofiju, psihologiju, povijest umjetnosti, povijest glazbe i druge predmete.       Možete li otkriti našim čitateljima, tko Vam je uzor u umjetnosti i koje Vam je najdraže umjetničko djelo? Moj uzor u umjetnosti i u životu je moj profesor iz srednje škole, jedini živući vrhunski kolorist današnjice Josip Pino Trostmann, koji se zajedno s mojom majkom Ružicom borio za mene i podupirao nas na sve moguće načine za upis na akademiju. Ovdje treba istaknuti kako nije bilo „telefonskih poziva“, niti povlačenja veza, već isključivo predani rad, vjera u talent i pravednost komisije na akademiji. Da, taj veliki čovjek i moja majka odredili su moj život i nema dovoljne riječi zahvale za to. Što se tiče umjetničkih djela, može se reći da su mi svi najdraži, a istovremeno i nisu. Istaknula bih, između ostalih, umjetnike poput Marc Chagalla i Ive Dulčića.       Na koji način stvarate i gdje pronalazite inspiraciju? Što se tiče mog osobnog slikarskog djelovanja, to vam je poput molitve. Potrebna mi je osama, prostor i materijal. Bogu zahvaljujem za obitelj koja, iako često ne razumije moja djela, omogućuje mi sve što trebam – isključenje iz realnog života. Inspiracija je u Bibliji, u svakoj stvorenoj stvari, sjaju očiju moje djece, u travčicama, vjetru, u oblacima, u duši, ali ipak najviše u evanđeljima.       Erich Maria Remarque kaže: „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa.“ Kako komentirate ove riječi i što možete reći o poimanju umjetnosti u današnjem društvu? (mišljenje o neoplasticizmu i pokretu De Stijl?) Riječi njemačkoga pisca iz 1898. godine Erich Maria Remarque „Tko ima jednostavan ukus, tome se mnogo toga sviđa“, mogu protumačiti na dva načina: subjektivni i objektivni. Subjektivno – i nema puno djela koja me ostavljaju bez daha, dok gledajući stvari objektivno mogu reći da me sva djela ostavljaju bez daha, neka pozitivno, a neka negativno. No, to je već dublja psihologija i psihološko isčitavanje djela. O neoplasticizmu i pokretu De Stijl, definitivno mogu reći da je u pitanju umjetnost. Propitivanje nečega novoga, pojednostavljivanje na minimalističke forme, tri osnovna pravca, tri osnovne boje, lišavanje svega suvišnog. Znamo kako je riječ o pokretu iz 1920. godine, nastalom u Nizozemskoj, sa zagovornikom Piet Mondrianom na čelu. Pa ipak, smatram umjetnošću sve ono što izlazi iz nutrine, a bilo koju vrstu plagijtorstva ili komercijalne umjetnosti držim za nužno zlo potrebno za puko preživljavanje.       Zašto ste odabrali baš sakralnu umjetnost? Zašto sam odabrala baš sakralnu umjetnost? Sakralna umjetnost je izabrala mene, a ja sam se samo predala u Božje ruke, ako me razumijete.        Kakvu ulogu Bog zauzima u Vašem životu? Na pitanje kakvu ulogu Bog zauzima u mom životu, odgovor je jedna – broj jedan, Alfa i Omega, Sveprisutni, Svemogući, Gospodar gospodara, Gospodin jedini, Gospodar života i smrti, pravedni Sudac, milosrdni Otkupitelj, Tvorac života, sve Njemu pripada. Da se razumijemo, ne smatram se ni sveticom ni fanatikom, ali On je uvijek uz mene, uvijek vjeran, čak i onda kad sam ja daleko. U srcu uvijek šapuće, vodi, jača, umiruje u ovim nemirnim ovozemnim olujama. Oh da, kad je bila Njegova volja na djelu okrenuo je moj život za 380°. Vjerujem kako je čekao samo moj vapaj i moje „Evo me!“. Prošlo je puno godina, obraćenje je došlo naglo i još uvijek traje i trajat će dok On ne odluči reći „Ovoj duši je kraj.“  Vjera u život vječni i vječnu radost s Njim drži me na životu i to se jako vidi u mojim djelima.       Rekli ste da imate djecu. Jeste li kod njih prepoznali talent? Dozvolite mi da vam predstavim naše sinove: Mihael - stariji, ima 8 godina, pokazuje sklonosti prema sportu i matematici, voli čitati, voli crtati i slikati. Dosta je otvoren i komunikativan, no za sada više naginje sportu i znanosti, dok njegov mlađi brat Petar, koji ima tek nepunih 7 godina, djeluje samozatajno, introvertirano. Petar uranja u svoj svijet mašte i stvara iz ničega nešto, što se samo meni usudi otkriti. Da, Petar je naslijedio talent i to je nedvojbeno, još jedan umjetnik u obitelji. No, da ne bude zabune, osobnog sam uvjerenja kako svaki čovjek ima dar za nešto, ali malo tko uspije otkriti što je to, jer nažalost jako malo ljudi radi na sebi.         Jeste li oduvijek zamišljali svoj život ovakvim? Je li teško biti umjetnik? Ne, nisam zamišljala svoj život ovakvim, nisam zamišljala budućnost uopće. Silno sam željela biti majka i Bogu hvala, jesam. Veliki je blagoslov imati obitelj koja te prihvati kao umjetnicu, iako znam da sigurno nije lako živjeti s umjetnicima. Veliki je blagoslov imati podršku u obitelji, pozivu i poslu. Da je lako biti umjetnik, NIJE, ali ja sam jedna od onih sretnijih.       Mislite li da biste bili zadovoljniji da ste odabrali neki drugi put? Ne, nikako ne bih bila sretnija, ni ispunjenija da sam odabrala neki drugi put u svom životu. Sve je upravo onako kako treba biti i ništa nije slučajno.       Kakvo iskustvo imate u radu s mladima? O iskustvu rada s mladima mogu reći da dajem sebe i talenti prihvaćaju, slušaju, poštuju i upijaju. Velika je to čast, ali još veća odgovornost. Tu je vrlo bitna i uloga roditelja i njima treba naglasiti vrijednost i potencijal, te potrebu djece i omladine za podrškom najbližih. Već sam radila u Gimnaziji u Grudama i u Posušju, u Prvoj osnovnoj školi Klanac, a osim toga privatno držim tečaj crtanja i slikanja za sve uzraste od 5 do 50 i više godina. Već sam tri osobe usmjerila na akademiju na daljnje školovanje i razvijanje talenta, a sada imam zadatak mlade izuzetne talente usmjeriti prema srednjoj Umjetničkoj školi Gabrijela Jurčića u Mostaru. Imam i učenike starije dobi, ali kako ja ne radim amaterski već profesionalno, neki su već skočili u simbolično sakralne apstrakcije i ispunjeni su, unatoč sredini koja ih ne razumije i sputava.       Za kraj, što biste poručili mladima? Evo jedna mudra izreka koju sam pročitala baš na prekretnici života i koja je djelovala odmah „AKO MISLIŠ KAKO JE TEŠKO UČINITI PRAVU STVAR - VARAŠ SE. TEŠKO JE OTKRITI ŠTO JE PRAVA STAVAR, A KADA JE JEDNOM OTKRIJEŠ - TEŠKO DA JE NEĆEŠ UČINITI!“ Dozvolite mi savjet i poruku: nemojte žuriti odmah nakon srednje škole upisati bilo kakav fakultet. Uzmite godinu dana pauze, radite sve poslove koje možete, jer nijedan posao nije sramotan ako ga časno obavljate. Dok radite poslove koji „nisu za vas“ lakše ćete otkriti svoj pravi poziv, a samim time ćete primiti snagu od Boga i odlučnost kako biste se uhvatili u koštac sa životom i borbama koje vas čekaju. Ne dozvolite si biti sljedbenici „pomoditeta“, niti ljudskih očekivanja, uzmite PAUZU! Poslušajte svoje srce i u njemu Božji glas kad vam odgovori – to je to, to si ti. SPREMAN SI ZA ŽIVOT! Neka vas u svakom trenutku prati Božja ruka i bdije nad vama Božji blagoslov.       Zahvaljujemo se Magdaleni što je pristala podijeliti svoje iskustvo s našim čitateljima. Nadamo se kako je i ovaj intervju još jedan dokaz da čovjek može biti sretan i ispunjen, neovisno o tome kako društvo komentira naše izbore i što od nas očekuje. Jednom prilikom, profesor glazbene umjetnosti, na satu nam je rekao :“Razmislite što ćete upisati. Dobro razmislite. Taj posao ćete raditi cijeli život i ja svoj ne bi zamijenio ni za kakav drugi na svijetu.“ Nije bitno što društvo smatra prihvatljivim, već što je za vas i za vaš život prihvatljivo. Predajte se u Božje ruke i tek tada ćete biti zadovoljni svojim životom, jer on treba izgledati tako kako izgleda.   A sada nekoliko umetničkih djela naše Magdalene.    „Sjedinjenje“ 80x80 cm akril na platnu, 2017.       „Plodov I“ 100x100 cm komb. teh. na platnu, 2017.     „Plodovi“ 110x90 cm, akrilik na platnu, 2018.     Mir i dobro !    
Naša La Verna
Kao što svi već znate, 7. veljače smo slavili spomendan za sve ubijene franjevce na Širokom Brijegu kojih je bilo čak 66. Njih 12 je bilo zapaljeno u podrumu samostana točno danas prije pune 74 godine. Umrli su braneći svoju vjeru, svoju Crkvu i svoga Boga. Mi danas ne možemo ni zamisliti kako je njima tada bilo. Koliko su se molili, koliko su se borili, koliko su patili. Ne možemo ni shvatiti kako su uspjeli sačuvati tu svoju čistoću i vjeru u tim teškim trenucima. Taj događaj je potaknuo druge ljude da se zamisle kako su to oni uspjeli te zašto i oni sami ne bi težili tome. Mnoštvo ljudi je ovaj nemilosrdni događaj probudio i otvorio im oči te su tek shvatili bit svoga postojanja na Zemlji. Shvatili su koju su žrtvu ti franjevci darovali Gospodinu da spase svoj narod i svoju crkvu na brijegu. Unatoč tomu što su poginuli na tako strašan način, mi ih se danas prisjećamo s ponosom i sa suzom u oku dok se dičimo spomenom na njihova imena. Možemo biti ponosni koliko su naši franjevci bili hrabri i odani Bogu jer je taj čin sigurno bio ispunjen Duhom Svetim. Bog ih je čitavo to vrijeme držao uza se isto kao što su i oni čvrsto držali Njega. Koliku su tek okrutnost i nemilosrdnost imali ti partizani koji su tako hladno i strogo ubili naše franjevce, ponos našega Širokoga Brijega? Koliko su oni bili svjesni onoga što rade? Nažalost, to nikad nećemo doznati, ali sam ja osobno sigurna da su njima franjevci sve oprostili. Unatoč tome što su ih onako ubili, oni su im opet oprostili jer znaju da je Isus rekao na križu dok su ga mučili :" Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine". Isto tako, svi pobijeni franjevci su imali svoje obitelji čijih članova ima i dan danas. Oni su posebno svjesni onoga što su napravili njihova braća, rođaci, prijatelji. Oni su umrli s razlogom i zbog toga razloga mi danas živimo. Čak i nakon 74 godine, njihov duh i njihova lica još uvijek žive u srcima mnogih od nas i zaslužuju da se nastavi slaviti i hvaliti njihova vjera koju bismo svi trebali živjeti!