FRAMA intervju: Vratile se ''asiške framašice''
Subota, 29. travnja 2017. | Broj čitanja: 1366
 
 

Naime, svi oni koji su pobijedili u natjecanju na razini mjesnih bratstava, dobili su nagradno putovanje u Asiz. Na Uskrs, 16. travnja 2017., ekipa od 58 framaša iz cijele Hercegovine, predvođeni fra Antoniom Šakotom i fra Ivanom Penavićem, zaputilo se u Asiz, rodni grad našeg dragog siromaška, svetog Franje. Iz naše Frame išle su dvije framašice koje smo zamolili da nam nešto ispričaju o svom putovanju.

 

Frama.ba: Hvaljen Isus i Marija, drage pobjednice kviza za Asiz! Najprije vam želimo čestitati na pobjedi i zahvaliti što ste pristale na intervju. Možete li nam se ukratko predstaviti?

 

Marija: Navijeke bio hvaljen! Hvala vam na čestitkama. Zovem se Marija Jelić. Idem u 4. razred Srednje strukovne škole Široki Brijeg, smjer - elektrotehnika. Članica sam Frame već 4 godine, a bila sam i u Glasnicima sv. Franje.

 

Matea: Uvijek bio hvaljen! Hvala Vama... Zovem se Matea Soldo, učenica sam 4. razreda Gimnazije fra Dominika Mandića, u Frami sam od 8 razreda. :)

 

 

Frama.ba: Kako ste se spremale za kviz, koliko dugo su tekle pripreme?

 

Marija: Ispočetka nisam ni znala hoću li učiti, budući da je literatura koju smo dobili bila jako teška. Zato sam prvo počela čitati cijelu skriptu, a nakon nekog vremena sam se odvažila i počela učiti.

 

Matea: Pa na samom početku mi je bilo teško uzeti knjigu i početi učiti, ali sama ta želja da posjetim Asiz me je potakla da počnem učiti nekoliko dana prije ispita. Skriptu sam pročitala 2 puta, s tim da se nisam previše mučila da zapamtim sve godine i imena (tko bi ti sve zapamtio :P).

 

Frama.ba: Što vas je motiviralo da se prijavite?

 

Marija: Budući da sam već posjetila Asiz, upravo je to bila moja motivacija, prilika da još jednom posjetim to prekrasno mjesto, franjevačke izvore. To mi je bila glavna motivacija za učenje, a uz to, obitelj i prijatelji su me poticali na to, budući da znaju da mi Asiz znači jako puno.

 

Matea: Prvo me je, kao što sam već rekla motivirala sama želja da posjetim rodni grad našeg Serafskog Oca sv. Franje, a zatim i podrška moje obitelji i prijatelja. (P.S. Hvala i našoj predsjednici Gabrijeli koja me je najviše nagovarala da se prijavim. <3)

 

Frama.ba: Jeste li imale nekih očekivanja prije nego što ste otišle? Jeste li već prije posjetile Asiz?

 

Marija: Kao što sam već u prošlom pitanju rekla, imala sam priliku posjetiti Asiz koji me oduševio. Prije nego što sam otišla, nisam imala nikakvih očekivanja. Znala sam što me tamo čeka i što ću vidjeti. Samo sam nestrpljivo iščekivala taj trenutak kada ćemo napokon stići na svoje odredište.

 

Matea: Nikada prije nisam bila u Asizu. Ali po pričama framaša koji su ga već posjetili znala sam da je to mjesto veličanstveno, i da je mnogima pomoglo da shvate uistinu život svetog Franje kao što je i meni pomoglo.

 

 

Frama.ba: Kakve su bile vaše reakcije kada ste došle na odredište?

 

Marija: Pa iskreno, ne znam kako bih vam to opisala. Bilo je tu mnoštvo emocija i reakcija na neke stvari. Mislim da je najviše prevladavalo uzbuđenje i iščekivanje pojedinih mjesta u Asizu.

 

Matea: Nikada se prije nisam osjećala tako kada sam dolazila u neki grad. Kada sam ga vidjela obuzeo me je neki čudan osjećaj koji mi je ispunio srce i izmamio mi osmijeh na lice.

 

Frama.ba: U Asizu zaista ima predivnih mjesta, ima li nešto što vam se na poseban način svidjelo?

 

Marija: Definitivno bih tu izdvojila Porcijunkulu i baziliku sv. Franje, točnije, njegov grob. To su mjesta koja su za mene najbitnija i najdraža, a smatram ih najsvetijim mjestima koja se tiču sv. Franje. Neopisiv je osjećaj spuštati se niz stepenice, prema Franjinu grobu, pa onda kleknuti i rukama dodirivati onaj hrapavi kamen ispod rešetki. To je mjesto gdje se stvarno može osjetiti Franjina prisutnost i ljubav.
Onda malena Porcijunkula, u kojoj smo imali priliku slaviti svetu misu. Prekrasno je bilo boraviti tu, na tom Franjinom najdražem mjestu, koje se i nama svima uvuklo pod kožu, pa smo čak dva puta dolazili na to mjesto.

 

Matea: Sva mjesta su divna, ali posebno bih htjela istaknuti grob svetog Franje. Osjećaj ispunjenosti kada sam kleknula ispred groba i dotaknula ga rukama ne može se opisati riječima.

 

 

 

Frama.ba: Što ćete najviše pamtiti sa svog puta? Možda postoji neka anegdota s puta koju želite podijeliti s nama?

 

Marija: Mislim da će to biti franjevačka radost. Od svega onoga što smo doživjeli, od mjesta koje smo posjetili, mislim da ću najviše pamtiti našu radost, pjevanje šetajući kroz grad i privlačeći pozornost prolaznika. To mi je nekako baš slika Franjinog savršenog veselja i radosnog propovijedanja kroz grad.
Pa trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne onako baš dobre anegdote, ali bilo ih je. Možda bih izdvojila jedan dio, a to je onaj dok smo boravili u Oazi sv. Franje. Svaku večer nakon večere, svi bi trčali da "uhvate" internet, da se što prije spoje, inače ga ne bi imali cijelu večer. Onda, nekad bi se i spojilo, ali ne bi radio. I ono što je specifično je to, što je samo s. Matea (časna sestra koja radi tu) to znala popraviti. Dok ona ne dođe, svi bi nešto pokušavali, najviše ono standardno, upali-izgasi...i to je bilo presmiješno, jer bi se skoro svaku večer ponavljala ista situacija. Osim tih internetskih, bilo je i onih iz autobusa, posebno uz Dadu i Ećima (naše vozače), s kojima je bilo najviše smiješnih trenutaka.

 

Matea: Sve ću pamtiti, jer se ništa od ovoga ne može zaboraviti. A anegdota ima i previše pa ne želim izdvajati nijednu. ;)

 

 

Frama.ba: Jeste li stekle nova prijateljstva, budući da su s vama bili framaši iz 20 ostalih Frama?

 

Marija: Da, naravno. Ekipa koja je zajedno krenula prema Asizu, iz njega se vratila kao jedna velika obitelj. Lijepo je upoznati nove ljude s kojima ćeš uvijek biti povezan preko najljepših framaških uspomena i to onih stvorenih u Asizu.

 

Matea: Naravno! Stekla sam puno novih prijatelja i nadam se da ću sa svima ostati u kontaktu.
 

Frama.ba: I za kraj, što biste poručile ostalima o ovakvim kvizovima i putovanjima?

 

Marija: Mislim da se ovakve prilike nipošto ne bi trebale propuštati. Istina, treba za ovo puno volje i truda, a čak i nekih odricanja. Ali sve to nije ništa u usporedbi s onim što vas kasnije očekuje. Staviti ruku na Franjin grob, boraviti u Porcijunkuli, klečati pred križem s kojeg je Bog progovorio Franji, to su samo neki od nezaboravnih trenutaka koji vas očekuju. Zato idući put kada dobijete priliku za nešto ovakvo, nemojte olako odustati. Odvažite se i pokušajte! Možda ste upravo vi oni koji će dobiti tu jedinstvenu priliku. Vjerujte mi, isplati se!
Meni je bilo prelijepo biti dio ove asiške avanture Frame Hercegovina. :)

 

Matea: Ljudi moji! Ovakve se prilike rijetko pružaju. Kada god nađete priliku da se natječete za ovakvo nešto iskoristite to, jer će vam na kraju biti drago što ste se mučili da postignete taj cilj. Mir i dobro!
 

 

 

Više o samom hodočašću u Asiz možete pročitati ovdje! :)

- Marija Jelić i Matea Soldo
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Mlada misa fra Alena Pajića
18/07/17 | Broj čitanja: 997 | Autor: Marija Jelić
» Prvi zavjeti našeg brata fra Marka
11/07/17 | Broj čitanja: 523 | Autor: frama.ba
» Jedina ljubav koja nije varka
07/07/17 | Broj čitanja: 536 | Autor: Kristina Ivanković
» Treći neslužbeni sastanak
06/07/17 | Broj čitanja: 810 | Autor: Antea Naletilić
» Najavljujemo: Polaganje prvih zavjeta našeg brata fra Marka
04/07/17 | Broj čitanja: 2278 | Autor: frama.ba
» Tko je Gospodin na Križu ?
01/07/17 | Broj čitanja: 693 | Autor: Marijana Jurlj
» Drugi neslužbeni sastanak
29/06/17 | Broj čitanja: 609 | Autor: Martina Ljubić
» Svećeničko ređenje
26/06/17 | Broj čitanja: 816 | Autor: frama.ba
» Ti
25/06/17 | Broj čitanja: 474 | Autor: fra Ivan Slišković
» Najavljujemo: Svećeničko ređenje
23/06/17 | Broj čitanja: 2475 | Autor: frama.ba
» Posjet generalnog ministra Reda Manje Braće
19/06/17 | Broj čitanja: 1005 | Autor: Marija Jelić
» Prvi neslužbeni sastanak
16/06/17 | Broj čitanja: 416 | Autor: Ante Naletilić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Mlada misa fra Alena Pajića
18/07/17 | Čitanja: 997
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
 Od 5. do 7. svibnja 2017. godine u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Mostar) paralelno su održani Nacionalni izborni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna izborna skupština Franjevačke mladeži (Frame). Sudjelovali su članovi nacionalnih vijeća Frame i OFS-a, područnih vijeća, odabrani delegati, nacionalni duhovni asistent Frame, fra Antonio Šakota,  nacionalni duhovni asistent OFS-a, fra Domagoj Simić te fra Zvonimir Brusač, nacionalni duhovni asistent OFS-a u Hrvatskoj i Ana Fruk iz međunarodnog vijeća Frame. Nacionalna skupština započela je sv. Misom u petak koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Nakon kratkih pozdrava i međusobnog upoznavanja Skupština je započela svojim aktivnim radom izvještajem područnih predsjednica, Marije Trogrlić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina o životu i radu Frame na područnoj razini u protekloj godini. U subotu su svoj izvještaj podnijeli nacionalna predsjednica, Anđelka Oreč,  nacionalna voditeljica formacije, Ana-Marija Knežević i nacionalni duhovni asistent, fra Antonio Šakota. Po završetku izlaganja izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za rad u idućoj godini. U nastavku je uslijedilo predavanje fra Antonia Šakote na temu Ljubavi. U poslijepodnevnim satima održana je izborna skupština koju je predvodila Matea Galić, nacionalna ministra OFS-a. Novo vijeće Frame Bosne i Hercegovine čine: Predsjednica: Doris Trogrlić (Frama Sarajevo) Potpredsjednica: Ana Galić (Frama Mostar) Tajnica: Klaudija Vujica (Frama Brestovsko) Blagajnica: Marija Brbor (Frama Humac) Voditeljica formacije: Ana-Marija Marijanović (Frama Mostar)              Međunarodni delegat: Nikolina Konta (Frama Tuzla)   U nedjelju nam se pridružila Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, te uz konstruktivne savjete pomogla u donošenju smjernica za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernice Nacionalne skupštine su: Neka Nacionalno vijeće Frame BiH: Organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH; Raspiše natječaj za logo i himnu Frame BiH koje će predstaviti na Drugom Nacionalnom susretu Frame BiH; Nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove; Razmotri i donese moguća rješenja o izmjenama Statuta Frame BiH do sljedeće Nacionalne skupštine Frame BiH; Razmotri moguće izmjene u Pravilniku Framafesta BiH; Organizira Humanitarnu akciju Frame BiH o svetkovini svetog Franje;   Neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH: Nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije; Nastavi zauzeto raditi na formaciji imajući u vidu Nacionalni priručnik za formaciju   Kapitul i skupština su završeni zajedničkim nedjeljnim misnim slavljem.  
Naša La Verna
 Ovih dana događaju mi se čudne stvari. U svakom svom koraku, u svakom pogledu imam nešto skriveno, pronalazim neku poruku koju nikako ne mogu otkriti,a voljela bih.   Dok pričam sa drugim ljudima čitam između redaka i pronalazim neke skrivene poruke upućene upravo meni. Dok gledam televiziju naiđem na emisiju točno o onome što me muči. I onda razmišljam i ubijam glavu mislima je li to mi On želi nešto reći. Pa razmišljam toliko da želim pronaći neki prekidač u glavi koji mehanizmu mozga naređuje STOP. Ali ne može. I ove nedjelje mi se dogodilo isto. Bila sam na misi, bilo je vruće, bila sam na rubu gubljenja svijesti, i onda su me odjednom riječi svećenika trgnule, pričao je točno o onome što me muči. Osjetila sam mučninu, htjela izaći iz crkve i ne čuti ono što mi Bog preko svećenika želi reći. To je onaj unutrašnji grijeh koji nas nagovara na stvari koje su protiv Njegove volje. No ustrajala sam. U sebi sam govorila da ću samu sebe pobijediti jer imam Njega, koji je i inače spašavao situacije poput ovih.   I ne, ne mogu reći da i dalje ne razmišljam o tim nekim stvarima. No mogu sa sigurnošću reći da dozrijevam, da odrastam, da sam jača od same sebe. Ali isto tako znam da nisam jača bez ikakvog razloga, i ne mogu reći da sam ja 'nabildala' brazde svoga bića, nisam ja, On je. Kao i uvijek. On.   I više se ni ne čudim. Samo i dalje čitam između redaka i prisluškujem što mi to govori i što to od mene traži. Slušam koliko me voli i koliko mi dobro želi. Slušam i osjećam da nikad nisam sama. Jer eto i kada se sama guram od sebe, On me spaja. Stvara neko isto biće,ali jače i sa većim osmijehom. On spaja biće rasuto radi tjelesnog, u jednu veliku ljubav koja se samo duhom dobiva. Nekako volim da je tako, jer nekako tako se prisjetim koliko Ga volim. Ali jedno nikad ne zaboravljam, a to je ona prevelika ljubav koju on ima prema meni. I brate, sestro, prema tebi. Probaj jednom malo bolje pogledati stvari oko sebe, ljude oko sebe, pogledaj i gledaj dovoljno dugo dok ne shvatiš što ti je činiti po Njegovoj riječi. Jer eto, ne da nam da idemo od Njega, jer nas eto svim silama vraća k Sebi ako se kojim slučajem izgubimo.   I trudi se biti ona nađena ovca, a ne izgubljena, jer sam sigurna da On ima već i previše posla što se traženja tiče, pa bar mu ti olakšaj leđa svojom ljubavi.