Hodočašće u Asiz
Ponedjeljak, 24. travnja 2017. | Broj čitanja: 1148
 
 

 „… Konačno sam vidio Asiz, grad koji sam toliko žudio posjetiti… Radije bih šutio ukoliko se neću moći dovoljno dobro izraziti o ovom neusporedivom mjestu… U Italiji se nije ništa vidjelo, ako se nije vidio Asiz…“
Ovim riječima, jedan poznati britanski istraživač, Ernest Renan, opisuje Asiz. Da je Asiz zaista prelijepo mjesto koje otima srce i ne da ti da odeš od njega, složili su se i uvjerili framaši Hercegovačkog područnog bratstva.

 

 

Naime, svi oni koji su pobijedili u natjecanju na razini mjesnih bratstava, dobili su nagradno putovanje u Asiz. Nakon dugog i nestrpljivog iščekivanja, napokon je došao taj dan. Na Uskrs, 16. travnja 2017., ekipa od 56 framaša (zajedno s našim legendarnim vozačima, Dadom i Ećimom) iz cijele Hercegovine, predvođeni fra Antoniom Šakotom i fra Ivanom Penavićem, zaputilo se u Asiz, rodni grad našeg dragog siromaška, svetog Franje.

 

Na La Verni... 

 

Naša asiška avantura započela je u ponedjeljak na La Verni, mjestu gdje je sv. Franjo dobio stigme. Nakon slikanja i razgledavanja, uputili smo se u kapelicu sv. Lovre, gdje je fra Antonio predvodio misu, a slavili smo rane sv. Franje. Nakon svete mise imali smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za razgledavanje i naravno, neizostavno fotografiranje. Također, sudjelovali smo u svečanoj procesiji koja se održava svakim danom u 15 sati, a ide se od crkvice sv. Marije Anđeoske, pa sve do mjesta gdje je sv. Franjo zadobio stigme.
Nakon La Verne nastavili smo put prema Folignu, točnije 'Oasi san Francesco', gdje smo bili smješteni za vrijeme svog hodočašća. Nakon razmještaja po sobama, traženja wi-fija i večere završio se naš prvi dan hodočašća.

 

 

U utorak rano ujutro, zaputili smo se na mjesto gdje je sve počelo, prema Porcijunkuli. Na veliku radost i iznenađenje, imali smo priliku slaviti svetu misu upravo u Porcijunkuli, Majci svih franjevačkih crkava, gdje je misno slavlje predvodio fra Ivan. Mislim da je svima srce jače zakucalo kada nam je fra Antonio rekao da ćemo upravo na tom Franjinom najdražem mjestu, slaviti svetu misu. Teško je bilo zadržati suze u toj malenoj, prekrasnoj crkvici, jer je velika milost boraviti tu, a još veća proslaviti svetu misu. Upravo se u Porcijunkuli osjeti ona Franjina ljubav prema tom malom komadiću zemlje. Tu smo shvatili razlog Franjine ljubomore na Porcijunkulu. Neopisiv je osjećaj tu biti i moliti se.


Nakon Porcijunkule slijedila je crkva sv. Damjana, u kojoj je Bog progovorio Franji s križa, te u kojoj je, kako kažu, nastala Pjesma stvorova. Zatim je slijedila katedrala sv. Rufina (mjesto gdje je kršten sv. Franjo), bazilika sv. Klare u kojoj je pokopana, njene haljine, Franjin habit, originalni križ sv. Damjana i ostale stvari koje su sačuvane.

 

 

U blizini bazilike sv. Klare, nalazi se i Chiesa Nuova, crkva koja je sagrađena na mjestu Franjine kuće, od koje su ostala samo vrata i zatvor u kojem je bio smješten sv. Franjo, a vidjeli smo i malenu prostoriju u kojoj je bila trgovina Franjina oca, Petra Bernardona. Po povratku u smještaj, posjetili smo Rivotorto, mjesto nastambe prve braće. Svako od ovih mjesta ima svoju priču i posebno je na svoj način. Fra Ivan nam je što bolje nastojao pojasniti svako od njih, a svi smo ga sa zanimanjem slušali.
Nakon obilaska svih predviđenih mjesta za taj dan, krenuli smo natrag u naš smještaj u Folignu. I naravno, slijedilo je opet ''hvatanje'' wi-fija, neuspjeli pokušaji popravljanja modema (koji je mogla popraviti samo s. Matea), društvene igre, večera i ostalo, završio se naš drugi dan boravka u Asizu.

 

Selfie s Franjom 

 

U srijedu, našeg trećeg dana hodočašća, posjetili smo Fonte Colombo i ostala mjestašca u blizini u kojima je Franjo boravio. Nakon toga smo se zaputili u Greccio, mjesto gdje je Franjo napravio prve jaslice. Tamo je svaki dan Božić. Poslije kratkog razgledavanja, slavili smo svetu misu koju je predvodio fra Antonio. S ulaznim pozdravom "Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo", započelo je misno slavlje. Iako nam je bilo smiješno to što par dana nakon Uskrsa, mi pjevamo božićne pjesme i slavimo Isusovo rođenje, to je bio jedan od najljepših i najradosnijih trenutaka provedenih u Asizu. Tu večer smo proveli u šetnji i razgledavanju Asiza i njegovih ljepota. Svatko je mogao birati kako će provesti tu večer. Jedni u šetnji, drugi u kupnji, a treći pak u nečem drugom. Sve u svemu, uvjerili smo se da je Asiz noću još ljepši nego danju, pogotovo pogled na baziliku i Porcijunkulu. Nakon slobodnog vremena po Asizu, vratili smo se u naš smještaj, gdje je slijedilo druženje, večera i na koncu, odmor.

 

 

U četvrtak nas je očekivao najvažniji dio Asiza koji smo nestrpljivo čekali kroz cijeli tjedan, a to je posjet bazilici sv. Franje. Nakon svete mise koju je predvodio fra Ivan, uputili smo se prema bazilici, u koju nas je uveo fra Matija Antun Mandić, franjevac konventualac iz Hrvatske, koji trenutno boravi u Asizu. On nas je proveo kroz donju i gornju baziliku, pojašnjavajući nam pojedine detalje vezane uz njih i njihovu unutrašnjost. Srce te bazilike, a usudim se reći i srce Asiza, čekalo nas je ispod donje bazilike, u mjestu pod zemljom, gdje počiva naš Franjo. Neopisiv je osjećaj bio kada smo napokon došli tu i spustili se na koljena pred svog serafskog Oca, na mjesto gdje se najviše osjeća Franjina ljubav, jednostavnost i prisutnost. Srce je zakucalo jače, a teško je bilo zadržati suze radosnice, jer smo napokon došli svom siromašku. Mislim da su svi upravo tu shvatili smisao i razlog svog boravka i samog poziva u Framu.


Vjerujem kako nas je Franjo promatrao s neba i da je bio ponosan na nas, svoje male, nesavršene ali radosne framaše koji se trude slijediti Krista po njegovu primjeru. Fra Antonio nam je rekao kako je upravo taj prizor nas kako klečimo pred Franjom, najljepša slika od bezbroj onih fotografija koje smo uslikali, te da one najljepše fotografije ostaju u našem srcu. Ispunjeni zbog tog susreta s Franjom u molitvi, nastavili smo razgledavanje gornje bazilike.

 

 'Na grobu Vječnog zaljubljenika'

 

Na kraju je slijedilo fotografiranje ispred, a onda smo se zaputili na Carcere, mjesto gdje je Franjo išao u osamu. Iako smo pošli pješke, u Carcere smo stigli s taxijem. To mjesto je zaista posebno i jasno nam je zašto se Franjo često povlačio tu u osamu.
Nakon Carcera imali smo slobodno vrijeme, pa su neki ostali u Carceru, a neki se spustili do grada u šetnju ili se pak vratili na mjesto Franjina groba. Sve u svemu, bilo je prekrasno i teško je bilo vratiti se natrag u našu Oazu. Budući da je to bila naša posljednja večer u Asizu, proveli smo je u igri i zabavi.

 

 

U petak, našeg posljednjeg dana boravka u Asizu, uputili smo se natrag u Porcijunkulu, gdje smo u kapelici imali svetu misu koju je predvodio fra Antonio.
Nakon svete mise, imali smo malo slobodnog vremena, tako da su neki otišli kupiti još koji suvenir, neki su bili u šetnji, a neki su pak ostali u Porcijunkuli, kako bi se u molitvi oprostili od nje.


Onda je slijedio najteži dio, trebali smo krenuti iz Asiza, mjesta koje nam je svima priraslo srcu. Sa suzama u očima, udaljavali smo se polako, osvrćući se, da po zadnji put u ovom tjednu vidimo Asiz.

 

 

Iako malčice tužni zbog toga što odlazimo, to nije bio kraj našega putovanja. Osim boravka u Asizu, svratili smo i do Padove. U Padovi smo posjetili svetište sv. Ante i sv. Leopolda Bogdana Mandića. I tu smo također imali slobodnog vremena koje je svatko iskoristio na svoj način. Tek nakon Padove, zaputili smo se u našu domovinu.
Tužni jer se bliži kraj našeg putovanja, kući smo se vratili ispunjeni i sretni, jer smo konačno došli na svoj izvor, na sami početak franjevaštva, kako je to fra Ivan rekao u jednoj svojoj propovijedi.

 

 

Riječima je teško opisati sve ono što smo doživjeli, jer svatko Asiz doživljava na svoj način i vjerujem da se svatko pronašao u nekom kutku Asiza, da je svakome određeno mjesto ostalo urezano duboko u srce.
Vjerujem da nitko od nas neće zaboraviti one trenutke provedene tamo, jer su to trenuci kojima ćemo se vraćati u mislima, onoliko puta koliko nam bude trebalo se ponovno vratimo tamo, na svoje izvore. A do tada, ostajemo u ovom malom mjestu pod suncem, našoj kršnoj Hercegovini.

 

 

Mir Vam i dobro!

- Marija Jelić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Mlada misa fra Alena Pajića
18/07/17 | Broj čitanja: 997 | Autor: Marija Jelić
» Prvi zavjeti našeg brata fra Marka
11/07/17 | Broj čitanja: 523 | Autor: frama.ba
» Jedina ljubav koja nije varka
07/07/17 | Broj čitanja: 536 | Autor: Kristina Ivanković
» Treći neslužbeni sastanak
06/07/17 | Broj čitanja: 810 | Autor: Antea Naletilić
» Najavljujemo: Polaganje prvih zavjeta našeg brata fra Marka
04/07/17 | Broj čitanja: 2278 | Autor: frama.ba
» Tko je Gospodin na Križu ?
01/07/17 | Broj čitanja: 693 | Autor: Marijana Jurlj
» Drugi neslužbeni sastanak
29/06/17 | Broj čitanja: 609 | Autor: Martina Ljubić
» Svećeničko ređenje
26/06/17 | Broj čitanja: 816 | Autor: frama.ba
» Ti
25/06/17 | Broj čitanja: 474 | Autor: fra Ivan Slišković
» Najavljujemo: Svećeničko ređenje
23/06/17 | Broj čitanja: 2475 | Autor: frama.ba
» Posjet generalnog ministra Reda Manje Braće
19/06/17 | Broj čitanja: 1005 | Autor: Marija Jelić
» Prvi neslužbeni sastanak
16/06/17 | Broj čitanja: 416 | Autor: Ante Naletilić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Mlada misa fra Alena Pajića
18/07/17 | Čitanja: 997
Stol riječi
Sjedila sam na klupi u parku kad je do mene došla ona. Djevojčica plavih očiju, plave kose, sa svojih 6 ili 7 godina, nisam sigurna. Držala je u jednoj ruci plišanog medvjedića, a drugom rukom mi je pružila cvijet koji je netom prije ubrala.   U blizini su majke i očevi vodili svoje odrasle rasprave, cure u blizini su nešto šaputale među sobom, jedan djed je čitao novine, djeca su se igrala u pijesku, spuštala niz tobogan, a ipak, nju sam prvu primijetila čim sam stigla u park. Baš nju. Od svih tih ljudi. Možda me podsjećala na nekog mog. Možda je ona prva pogledala mene pa sam ne razmišljajući i ja njoj uzvratila pogled. A možda je jedini razlog zašto mi je baš ona zapela za oko bio taj što nije bila sama. Ne, nikako. Bila je ona s mamom ili tatom, naravno. Al’ bio je uz nju još netko tko je vjerno i odano pratio svaki njen korak. Netko tko ju nije ostavljao na miru baš nikada. Bio je to njezin simpatični prijatelj po imenu Down. Vjerujem da ste čuli za njega. Svi su čuli za njega, samo se nisu svi susreli s njime.   Njena ruka je i dalje stajala ispružena dok sam ja na trenutak odlutala mislima malo dalje. Trgla sam se i uzela cvijet. Primakla sam ga bliže nosu i pomirisala.   - Preeekrasan je! Predivno miriše! Baš ti hvala. Stavit ću ga u najljepšu vazu kad dođem kući. Baš je krasan… Nasmijala se. Pomalo i zasramila. - Kako se zoveš? - upitala sam ju. - Mila - odgovorila je tiho. - A lijepo. Baš i jesi mila, znaš? Mila i draga. Evo spremit ću cvijet u torbu. Želiš li se igrati? Gdje su ti prijatelji? -Tamo. Ali ne žele se igrati sa mnom. Ne znam zašto. Misle da sam mala i slaba i da ja ne mogu to što oni mogu. A baš mogu. Kažu mi da sam bolesna samo zato što imam Downa, a ja ne shvaćam kako mogu biti slabija od njih ako imam nešto što oni nemaju. Onda sam jača od njih. Ali ne govore to samo oni, čujem i odrasle da tako pričaju. A ja ne volim kad loše pričaju o njemu.   Zaprepastila me svojim odgovorom. Na trenutak se nisam snašla. Bila je u pravu… Down u njenim očima nije bio neprijatelj. Dapače, bio je njen prijatelj, njena snaga, oslonac. U našim očima taj Down je užasno stvorenje koje joj ne dopušta da ima normalan život. Da se igra, raste i veseli kao normalna djeca. Koji ju je zakinuo, zakočio, upropastio. Ali naše oči često pogrešno gledaju i vide.   - Naravno da si jača i veća. Vas je dvoje. Oni su samo jedno. Ti imaš svog Downa, on ti je kao plišani medvjedić o kojem se moraš brinuti. Dobra je stvar što ga ne možeš nikad zaboraviti jer te prati u stopu. Ali barem nikad nisi sama. I znaš, taj Down, on je baš simpatičan. Meni se sviđa taj tvoj prijatelj. Možemo se svo troje igrati ako želiš.   Nasmijala se i hitro otrčala po loptu. Njen smijeh je odzvanjao kao grohot anđela. Mogao se čuti sa svih strana. Spuštao se s visina. U njoj je bio skriven anđeo. Krila na njenim leđima su mogli vidjeti samo oni koji su srcem mogli vidjeti njenog prijatelja Downa koji ih pridržava. Samo oni koji su prihvatili i zavoljeli tog istog Downa u njoj, mogli su shvatiti kolika je njena veličina i vrijednost. Mogli su shvatiti kolika je njegova veličina i vrijednost. Taj isti Down spremao ju je za nešto veće. Čuvao joj je mjesto za igru na jednom drugom mjestu. Znala je ona na kome. Znala je ona puno toga što mi normalni, obični i zdravi ljudi nismo. Ali polako sam shvaćala…   Postoje ti neki ljudi poput Mile. Drugačiji. Posebniji. Iskreniji. S ogromnim srcem. Srcem kakvo ni ti ni ja ne nosimo u svojim grudima. S ljepotom u sebi s kakvom ni ti ni ja nikad nećemo sjajiti izvana. Postoje. Itekako postoje. Ali svijet ih skriva. Ne želi. Smetaju mu. Zakinuti su. Nisu dorasli njegovim površnim kriterijima kulta ljepote i pameti. Ograničeni su. Treba im pomoć. Treba im štaka da idu kroz život. Trebamo im mi.   Ma ne trebamo mi njima. Oni trebaju nama! Nama treba pomoć. Mi smo zakinuti. Mi smo ograničeni svojim zemaljskim razmišljanjima i pogledima. Nama treba štaka jer smo emotivni invalidi. Mi smo slijepi jer ne gledamo srcem. Mi pužemo jer nismo digli pogled dalje sebe. A oni? Oni su svoja krila već odavno dobili.   I tko smo mi da ih učimo kako živjeti kad su oni ti koji nas čitavo vrijeme uče kako voljeti? 
Fokus
 Od 5. do 7. svibnja 2017. godine u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Mostar) paralelno su održani Nacionalni izborni kapitul Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Nacionalna izborna skupština Franjevačke mladeži (Frame). Sudjelovali su članovi nacionalnih vijeća Frame i OFS-a, područnih vijeća, odabrani delegati, nacionalni duhovni asistent Frame, fra Antonio Šakota,  nacionalni duhovni asistent OFS-a, fra Domagoj Simić te fra Zvonimir Brusač, nacionalni duhovni asistent OFS-a u Hrvatskoj i Ana Fruk iz međunarodnog vijeća Frame. Nacionalna skupština započela je sv. Misom u petak koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Nakon kratkih pozdrava i međusobnog upoznavanja Skupština je započela svojim aktivnim radom izvještajem područnih predsjednica, Marije Trogrlić za Framu Bosne Srebrene i Magdalene Musa za Framu Hercegovina o životu i radu Frame na područnoj razini u protekloj godini. U subotu su svoj izvještaj podnijeli nacionalna predsjednica, Anđelka Oreč,  nacionalna voditeljica formacije, Ana-Marija Knežević i nacionalni duhovni asistent, fra Antonio Šakota. Po završetku izlaganja izvještaja otvorena je rasprava Skupštine s ciljem donošenja smjernica za rad u idućoj godini. U nastavku je uslijedilo predavanje fra Antonia Šakote na temu Ljubavi. U poslijepodnevnim satima održana je izborna skupština koju je predvodila Matea Galić, nacionalna ministra OFS-a. Novo vijeće Frame Bosne i Hercegovine čine: Predsjednica: Doris Trogrlić (Frama Sarajevo) Potpredsjednica: Ana Galić (Frama Mostar) Tajnica: Klaudija Vujica (Frama Brestovsko) Blagajnica: Marija Brbor (Frama Humac) Voditeljica formacije: Ana-Marija Marijanović (Frama Mostar)              Međunarodni delegat: Nikolina Konta (Frama Tuzla)   U nedjelju nam se pridružila Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, te uz konstruktivne savjete pomogla u donošenju smjernica za rad Nacionalnog vijeća u idućoj godini. Smjernice Nacionalne skupštine su: Neka Nacionalno vijeće Frame BiH: Organizira Drugi Nacionalni susret Frame BiH 2019. godine, prije Nacionalne skupštine Frame BiH; Raspiše natječaj za logo i himnu Frame BiH koje će predstaviti na Drugom Nacionalnom susretu Frame BiH; Nastavi s organizacijom Nacionalne duhovne obnove; Razmotri i donese moguća rješenja o izmjenama Statuta Frame BiH do sljedeće Nacionalne skupštine Frame BiH; Razmotri moguće izmjene u Pravilniku Framafesta BiH; Organizira Humanitarnu akciju Frame BiH o svetkovini svetog Franje;   Neka Nacionalno povjerenstvo za formaciju Frame BiH, u suradnji s Nacionalnim vijećem Frame BiH: Nastavi s organizacijom Nacionalnog seminara za voditelje formacije; Nastavi zauzeto raditi na formaciji imajući u vidu Nacionalni priručnik za formaciju   Kapitul i skupština su završeni zajedničkim nedjeljnim misnim slavljem.  
Naša La Verna
 Ovih dana događaju mi se čudne stvari. U svakom svom koraku, u svakom pogledu imam nešto skriveno, pronalazim neku poruku koju nikako ne mogu otkriti,a voljela bih.   Dok pričam sa drugim ljudima čitam između redaka i pronalazim neke skrivene poruke upućene upravo meni. Dok gledam televiziju naiđem na emisiju točno o onome što me muči. I onda razmišljam i ubijam glavu mislima je li to mi On želi nešto reći. Pa razmišljam toliko da želim pronaći neki prekidač u glavi koji mehanizmu mozga naređuje STOP. Ali ne može. I ove nedjelje mi se dogodilo isto. Bila sam na misi, bilo je vruće, bila sam na rubu gubljenja svijesti, i onda su me odjednom riječi svećenika trgnule, pričao je točno o onome što me muči. Osjetila sam mučninu, htjela izaći iz crkve i ne čuti ono što mi Bog preko svećenika želi reći. To je onaj unutrašnji grijeh koji nas nagovara na stvari koje su protiv Njegove volje. No ustrajala sam. U sebi sam govorila da ću samu sebe pobijediti jer imam Njega, koji je i inače spašavao situacije poput ovih.   I ne, ne mogu reći da i dalje ne razmišljam o tim nekim stvarima. No mogu sa sigurnošću reći da dozrijevam, da odrastam, da sam jača od same sebe. Ali isto tako znam da nisam jača bez ikakvog razloga, i ne mogu reći da sam ja 'nabildala' brazde svoga bića, nisam ja, On je. Kao i uvijek. On.   I više se ni ne čudim. Samo i dalje čitam između redaka i prisluškujem što mi to govori i što to od mene traži. Slušam koliko me voli i koliko mi dobro želi. Slušam i osjećam da nikad nisam sama. Jer eto i kada se sama guram od sebe, On me spaja. Stvara neko isto biće,ali jače i sa većim osmijehom. On spaja biće rasuto radi tjelesnog, u jednu veliku ljubav koja se samo duhom dobiva. Nekako volim da je tako, jer nekako tako se prisjetim koliko Ga volim. Ali jedno nikad ne zaboravljam, a to je ona prevelika ljubav koju on ima prema meni. I brate, sestro, prema tebi. Probaj jednom malo bolje pogledati stvari oko sebe, ljude oko sebe, pogledaj i gledaj dovoljno dugo dok ne shvatiš što ti je činiti po Njegovoj riječi. Jer eto, ne da nam da idemo od Njega, jer nas eto svim silama vraća k Sebi ako se kojim slučajem izgubimo.   I trudi se biti ona nađena ovca, a ne izgubljena, jer sam sigurna da On ima već i previše posla što se traženja tiče, pa bar mu ti olakšaj leđa svojom ljubavi.