Prefesionalna (de)formacija
Subota, 03. studenog 2012. | Broj čitanja: 1162
 
 

Na faksu u ovom semestru slušam kolegij Profesionalna rehabilitacija i u okviru tog kolegija upoznajem se sa stanjem prava osoba s invaliditetom u području profesionalne rehabilitacije, poticanju zaposlenja osoba s invaliditetom, podizanja svijesti javnosti i poslodavaca o pravim mogućnostima osoba s invaliditetom i njihovoj sposobnosti za rad. Svjesna sam da ovo ne zvuči baš zanimljivo i nije mi namjera pisati o tome, samo me jedan detalj natjerao na razmišljanje. Naime, na tom kolegiju često se spominju zakoni, konvencije, deklaracije koji između ostalog osiguravaju svima jednaka prava na obrazovanje i zapošljavanje i blablabla. Uglavnom, da pojednostavnim: u hrvatskom zakonu stoji da svi imaju pravo na npr. zapošljavanje, ali ispod te stavke zakona regulirane su dodatne podstavke o osobama s invaliditetom.

 

To izgleda ok, jelda? I mene je prevarilo. Naime, rekli su nam da npr. u skandinavskim zemljama te podstavke ne postoje. Sad zvuči da smo napredniji od Skandinavaca, ali ipak nismo. Evo zašto: zašto su potrebne podstavke o pravu na zapošljavanje osoba s invaliditetom ili nekih drugih skupina izdvojenih po bilo čemu ako zakon kaže da SVI imaju pravo na zaposlenje i ako nema diskriminacije na bilo kojoj osnovi? Nameće se zaključak da onaj koji je pisao taj zakon, tj. bolje rečeno onaj koji primjenjuje taj zakon u Hrvatskoj zapravo ne osigurava svima jednaka prava. I još se sam izdao. Malo smiješno, ali u suštini žalosno.


Glumimo jednakost, eto to me boli. Krećem od sebe. Jučer sam u gradu srela framašice iz Frame koja nije moja. One su mi jako drage i stala sam s njima par minuta u razgovoru. S njima je u društvu bio jedan dečko, brat od još jedne framašice koju znam. Ja se upoznam s njim i pitam ga na kojoj je on Frami i on kaže da nije ni na jednoj. Ja odgovorim: "Aa, aha...". Pola minute nakon toga sam pozdravila ekipu i nastavila dalje i shvatila koliku sam tako reći razočaranu reakciju imala na to da taj dečko nije framaš i tek mi je tada došlo do glave da je on to sigurno osjetio. Nesvjesno sam dala do znanja da sam ga odmah "otpisala" samo zato što nije framaš, a nikako to nisam htjela. Ne da nisam htjela da on to shvati, nego nisam htjela praviti tu razliku uopće, a napravila sam je. Sreća pa me savjest ispitivala poslije pa sam osvijestila što sam uradila i što radim nesvjesno.


Uvijek pričam(o) o jednakosti i kako su svi jednako vrijedni, ali isto tako mislim da svi shvaćamo kako se nitko od nas toga ne drži. Ni ja se toga ne držim i ne osjećam se baš super radi toga. Što je gore, shvatila sam da kad se god govori o jednakosti i tome da se nikoga ne bi smjelo gledati kroz bilo kakvu prizmu, meni ni na kraj pameti nije da bi se možda mogla zamisliti malo nad tim, uvijek mislim da se to ne odnosi na mene. Stvarno me nekad umara pomisao da svi tvrdimo (opet kažem, krećem od sebe) kako ljude cijenimo zbog onoga što jesu, a ne zbog onoga što posjeduju ili ne posjeduju, zbog mjesta gdje žive, zbog prezimena i podrijetla, zbog izgleda, zbog kvocijenta inteligencije, zbog moći, zbog utjecaja, zbog prošlosti njih ili njihovih obitelji... To tako lako i jednostavno izgleda. A ja mislim da nije jednostavno, bar sam tako doživjela. Jedno je nasmiješit se svakome i reći da ga Isus voli, ali to tako površno ispadne, a nije površno jer izvire iz jedne dublje istine. Ta je istina meni npr. teška za primjenjivati u životu. Kako da ja gledam na sve ljude isto? Ja se toga bojim, ja se bojim velikih razlika među nama. Ja se bojim piercinga i šarene kose, ja se bojim pijanih ljudi koji prose, bojim se droge, bojim se psovke, ja se bojim razvrata i nemorala (kad kažem da se bojim, mislim na onaj osjećaj kad mi se srce stegne kad to sve vidim i čujem) - kako da prigrlim ljude proizašle iz toga? Kako da prigrlim ljude koji nemaju iste vrijednosti kao ja, koji su agnostici, koji pljuju na Crkvu, a ujedno su mi kolege?! Kad njima ništa ne znači ako ja kažem da ih Isus voli i smijem se i nosim framaške majice Bog moj sve moje i to sve.


Opet moram spomenut svoj faks. Sve smo mi različite (cure, moje kolegice) i sve smo iz različitih dijelova Lijepe naše. Različite smo npr. i po svojoj religioznosti. Zapravo, samo je jedna cura prije bila u Frami i to, ostalo je sve relativno nezainteresirano i ne drži do "takvih stvari". Zbog te sam se činjenice ja znala "uzdignut" nekada, iako mi to nije u prirodi, ali nekako sam svjesna da sam vjerojatno kroz Framu i svoju vjeru otkrila jednu ljepotu života za koju ne vjerujem da je većina tih cura otkrila na jedan dublji način. Tijekom našeg faksa koji ljudi vole nazvati humanim faksom imali smo dosta susreta i rada s djecom s različitim teškoćama, s djecom s kakvom se vi framaši susrećete kroz sekciju Žedan sam. Ja sam se toliko puta postidila pred tim curama iznad kojih sam se kao bila uzdigla jer su u toliko slučajeva s puno više otvorenosti i ljubavi pristupale toj djeci nego ja (ovo ne znači da ja nemam otvorenost i ljubav, da se odmah obranim, nego su me jednostavno iznenadile). Svi takvi trenuci pokazali su mi da je ljudskost nešto nevezano za vjeru, rasu, socijalni status, piercinge :) i sve ostalo. Ja sam gledala te svoje cure kroz tu njihovu nazovimo to nereligioznost, a one su mi pokazale da imaju ljubav i ljudskost u sebi. Jedina razlika je valjda u tome što ja vjerujem da je to Ljubav, a njima to veliko slovo i nije baš nešto napeto i one to drukčije zovu i nisu one za takve stvari i sve ono ostalo što ljudi kažu.

 

Ispod kože, ispod obojane kose, ispod piercinga, prljave ili čiste odjeće smo svi u principu isti i svi za istim žudimo, samo to neki pišu velikim, a neki malim slovom. Tako ja nekako vidim svoju ili da kažem našu opredjeljenost da se u svom životu bavim osobama s različitim teškoćama koji su najčešće marginalizirani, nemoćni i oni "maleni" ko što Isus kaže. Moje kolegice su se također opredijelile za to iz sličnih razloga. To mi govori da je nešto u nama što nas čini jednakima u tolikoj raznolikosti, više varijanti iste stvari. Ta "stvar" je za mene Isus, čista Ljubav koji nas sve prožima i usadio je u nas želju za ljubavlju i želju da je dajemo i dijelimo s drugima, a pogotovo s onim najmanjima. Zapravo, oni za mene nisu najmanji, nego najveći. I ispunjaju mi srce. Ostale cure možda samo ne vide Isusa kao jedinu i iskonsku Ljubav iz koje proizlaze sve druge.

 

Al' probat ću ja njima to pokazat jer je to moje poslanje.:)
 

- Marina Musa
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Neslužbeni sastanak: Društvene igre
05/07/19 | Broj čitanja: 45 | Autor: frama.ba
» Sabor Frame Široki Brijeg
23/06/19 | Broj čitanja: 58 | Autor: Marko Sesar
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom... “Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog. “Ako imaš vremena” rekoh. Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?” “Što te najviše iznenađuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.” Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?” Osmjehujući se, Bog odgovori: “Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju, nego tko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima… Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati. Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće. Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.” Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.” 
Fokus
Hvaljen Isus i Marija! U Međugorju je, od 29. do 31. ožujka, održana Područna izborna skupština Frame Hercegovina. Iz naše Frame išli su predsjednik te jedan delegat, Petra Musa. Ova skupština bila je izborna, što znači da se biralo novo područno vijeće Frame Hercegovina. Program je započeo u petak prijavom i smještajem u sobe, a zatim smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Po povratku uslijedila je večera, a zatim i početak zasjedanja skupštine. Predsjednici su iznosili izvješća o stanju svojih bratstava te smo zajedno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo te prikupljali i neke nove ideje. Dan smo zaključili molitvom. Kako smo prošli dan zaključili molitvom, tako smo i novi dan započeli molitvom. Nakon doručka ponovno smo nastavili s izlaganjem preostalih izvješća. Po završetku izlaganja izvješća mjesnih predsjednika i područno vijeće je iznijelo svoja izvješća. Kad smo završili s izvješćima, čekao nas je ručak, a nakon toga i pauza.   Nakon što smo se odmorili, na red su došli i izbori za novo područno vijeće. Izborima je predsjedala Doris Trogrlić, nacionalna predsjednica Frame BiH. Izbore smo započeli molitvom i čitanjima iz Evanđelja i Franjinih spisa. Nakon što smo upoznati s procedurom izbora, započeli smo i sa samim izborima. U novo vijeće izabrani su: predsjednica - Monika Brzica (Frama Ružići), potpredsjednik - Stipe Čuić (Frama Bukovica), voditeljica formacije - Ivana Milićević (Frama Mostar), tajnica - Ana-Marija Nuić (Frama Humac), blagajnik - Mario Milas (Frama Tihaljina) i dodatni član vijeća - Mario Pehar (Frama Čitluk).       Po završetku izbora ponovno smo se uputili u crkvu sv. Jakova na molitveni program. Duhovno okrijepljeni vratili smo se u Domus pacis i na tjelesnu okrepu. Večer smo zaključili igrama i odlaskom na Podbrdo. Posljednji dan opet smo započeli molitvom i doručkom. Zatim je uslijedilo i prvo zasjedanje skupštine pod novim vijećem gdje su donesene smjernice za rad područnog vijeća. Također su izabrani i delegati koji će ići na Nacionalnu skupštinu Frame BiH, gdje će se birati i novo vijeće na nacionalnoj razini.   Sve smo zaključili svetom misom gdje i blagoslovljeno novo vijeće. Skupština je bilo jedno odlično iskustvo gdje se pokazalo veliko zajedništvo među Framama, a sigurno smo mogli ponijeti i neka nova iskustva i ideje koje možemo primijeniti i u vlastita bratstva. Naposljetku, najveće hvala Bogu što je ovo sve omogućio, a zatim jedno ogromno hvala bivšem vijeću koje je iza sebe ostavilo usitinu jedan veliki trag i mnogo dobrog što su učinili za Framu u Hercegovini. Novom vijeću prvo želimo čestitati, a zatim im zaželiti svu sreću i obilje Božjeg blagoslova u obavljanju svoje službe. Neka budu ustrajni i puni ljubavi u svojoj službi. Mir i dobro!
Naša La Verna
Dragi dnevniče, Znam da sam neodgovorna. Opet tvoje plave korice nisam otvorila danima. Ali, imam ti ispričati mnogo toga. Ovo ljeto je bilo puno dobrih, ali i loših stvari. No, život je svejedno jedna dobra stvar između dvije loše i jedna loša stvar između dvije dobre. Poput valova u moru.   No, prva lekcija koju sam naučila je iščekivanje. Nećeš razumjeti dok ti ne objasnim: Ako vjeruješ da je nešto ili netko zaista tvoj, ili tvoje, ne trebaš se brinuti pri puštanju te stvari. Ono što je Bog odredio za tebe ne treba biti stisnuto u tvom grčevitom zagrljaju ili zatvoreno u kavezu. Ne moraš biti opsjednut time ili se boriti za to, niti se trebaš brinuti da će ti pobjeći. Ako je tvoje, ako je namjenjeno za tebe, budi siguran– tvoje je. Svemogući je to zapisao u knjigu koja se zove Tvoj život. Ali, ako nije za tebe, primjetit ćeš da se, iako pokušavaš, nikada ne uspije zadržati. I na neki način, to je blagoslov. Iako osjetiš kratkotrajnu tugu, shvatiš da ti Otac govori da bolja vremena dolaze, ona visina vala koju sam ti maloprije spomenula. Da Gospodin šalje svoj plan u sobu tvog života. I trebaš napraviti mjesta za njega.   Druga lekcija je samopouzdanje: Nemoj nikad pustiti da ti prijete Ikarom kad govoriš o snovima koji se čine kilometrima daleko. Izmolit ćeš ti već za njih. Nemoj im dopustiti da ti kažu: "Past ćeš poput njega." Da je Bog tu, pomogao bi ti pričvrstiti krila na leđa i pustio bi Ikara da leti pokraj tebe dok gledaš nebeska prostranstva. Ali, ako se odlučiš prkositi ljudima, nemoj Bogu. Ako se odlučiš na križanju života hodati manje prohodnom stazom, moli se. Uzmi zraka i moli trnovitim putem do zvijezda. Trebaš Milost da budeš spreman za ono što slijedi. U ovom godišnjem dobu, bit će uspona i padova. I tisuću prilika da naučiš rasti. Samo se svaki put kad padneš sjeti: Stvoritelj neba, Kreator mora, Otac svake predivne stvari je i tebe napravio i utkao te u sebe. Napravio je visoke planine, široke rijeke, nepregledne prašume. Govori suncu kad treba izaći i zaći, i poklonio ti je sve što ti treba. Život.   Treća lekcija je Ljubav: Činjenica da si još živ da ispričaš priču svog života je znak Njegove Ljubavi (koja je oduvijek bila u tebi) koja raste jačom i jačom svake minute svakog dana, podsjećajući te da postoji način da pređeš svaku teškoću. Polako ćeš početi vjerovati, "Možda, čak sada, dok ovo čitam, postoje skriveni dijelovi moje priče i postoji toliko različitih dijelova mene u tuđim umovima, ali nadam se da su svi protkani Očevom Ljubavlju. Pa čak i da nisu, to me neće skrenuti sa trnovite staze o kojoj sam čitao u drugoj lekciji, da ću ipak završiti tamo gdje trebam biti. Tamo gdje me je Svemogući odredio."   Do sljedećeg puta, dnevniče.   Tvoj Franjin suputnik.