Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 877
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Svečani zavjeti
13/09/14 | Broj čitanja: 944 | Autor: Mlrlam
» Prvi službeni sastanak
12/09/14 | Broj čitanja: 1186 | Autor: Petra Musa
» Završili službeni upisi u Framu
12/09/14 | Broj čitanja: 850 | Autor: frama.ba
» Kako napisati nešto istinito?
11/09/14 | Broj čitanja: 906 | Autor: Dijana Lončar
» Naš brat Ivan otišao u postulaturu
10/09/14 | Broj čitanja: 1743 | Autor: Mateja Šantić
» Upisi u Framu
05/09/14 | Broj čitanja: 951 | Autor: frama.ba
» Sitnica
04/09/14 | Broj čitanja: 874 | Autor: Ana Naletilić
» Proslava 20 godina Frame Široki Brijeg
28/08/14 | Broj čitanja: 1913 | Autor: Marija Brnadić –Brekalica
» Neslužbeni sastanak: Roštilj
21/08/14 | Broj čitanja: 1576 | Autor: Mirna Ćavar
» Sve prolazi
11/08/14 | Broj čitanja: 1264 | Autor: Ana Naletilić
» Program Devetnice
06/08/14 | Broj čitanja: 724 | Autor: Gospin-Brig.info
» Dokle?
01/08/14 | Broj čitanja: 1502 | Autor: Stanko Marušić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Naš brat Ivan otišao u postulaturu
10/09/14 | Čitanja: 1743
» Prvi službeni sastanak
12/09/14 | Čitanja: 1186
» Svečani zavjeti
13/09/14 | Čitanja: 944
» Kako napisati nešto istinito?
11/09/14 | Čitanja: 906
» Završili službeni upisi u Framu
12/09/14 | Čitanja: 850
Stol riječi
Ljubav postoji od samog početka. Ona ima svoje ime. Bog je ljubav. Duh je ljubav. Otada su i naši životi utkani u tu ljubavnu priču. Bog je stvorio prvog čovjeka zbog velike i nesebične ljubavi. Čovjek, odnosno, ti-stvoren si za ljubav, da ljubiš kao što ljubi Bog. Niti ptica niti pas ili mačka ne znaju ljubiti kao što čovjek ljubi. Tu gdje nema ljubavi nema ni Boga. Prestaje život, počinje pakao. U Isusu Bog je postao vrlo blizak čovjeku. Nastanio se među nama. I ne želi više otići. Bog je postao čovjekom. U Isusu Bog briše naše suze, liječi naše boli. Preuzima sav teret na sebe. U Isusu Bog je otkrio svoju ljubav prema nama. To je najveći dar neba. Tu ljubav ne može izraziti ljudska riječ. Ona se zove Isus. sve je u tom Imenu. Mi znamo kakva je ta ljubav. Ona ne traži svoje, nije zavidna, nije ohola, sve podnosi, prašta. Divna je Božja ljubav prema čovjeku. S Isusom se događa sve novo. Nastaje nova zemlja, novo nebo i novi čovjek, koji živi po darovanoj ljubavi. Novi čovjek, dakle ti, možeš primiti novu zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“ Možeš li ti to? Možeš li ljubiti kao što Isus ljubi? Put ljubavi nije lak. To je put odbačenosti, teškoća i prezira. To je put križa. I zbog toga se čudimo. No, riječ je o ljubavi, koja prekoračuje ljudski osjećaj i sebičnost. Ljubiti znači prihvatiti patnju i križ. Ljubiti znači istinito upoznati Krista. Ljubavna priča počinje u srcu Oca. Tu počinje i Crkva. Ona na poseban način izvire iz Isusova probodena srca. Samo Bog ima ideju ljubavi i istinito ljubi. Crkva, što će reći novi ljudi, pozvani su prenositi ljubav. Ljubavna je priča počela i traje. Nije savršena. Mi smo usred te ljubavne priče. Po našoj spolnosti sposobni smo ljubiti unatoč svim ranama. Svatko je od nas karika u tom lancu ljubavi iako to možda i ne razumijemo. Isusova zapovijed je aktualna i danas. Crkva raste po ljubavi, a ne materijalnom bogatstvu ili broju vjernika. Jedino oružje pojedinca, pa tako i Crkve je ljubav. Ne smijemo zaboraviti put ljubavne priče. Neki su kršćani pogriješili. Poduzeli su pogrješan put. Podizali su vojske i religijske ratove. No, to je druga priča. To nije ljubavna priča. Ona nije usredotočena na ljubav prema bližnjemu kojega god su bili opredjeljenja. Crkva je jaka jer je ljubav snažna. Crkvu predvodi sila odozgor. Duh Sveti je snaga ljubavi i snaga odozgor. Duh Sveti vodi ljubavnu priču iz koljena u koljeno. Prema tome svi smo jedna obitelj, a Crkva je naša majka, koja uči ljubiti. Tu nije nitko administrator ili službenik, nego poslužitelj, koji živi Isusov poziv „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio.“ Dosta nam je svima namrgođenih lica i posvemašnjeg zlata, koje prekriva sebičnost i nepraštanje. Pogledajmo druge u oči, a ne mimo njih. Mnogima smo potrebni. Sami znamo što znači ljubazan pogled, stisak dlana, dobra riječ. Svi trebaju dodir ljubavi jer ona mijenja i najtvrđe ljudsko srce. Svako od nas čezne za ljubavlju, za istinom, za životom, a Isus je upravo to sve u obilju. U ovo vrijeme krize važno je da ne budemo zatvoreni, nego pažljivi prema drugima. Zadržimo plamen Duha Svetoga i vjere kroz molitvu i sakramente. Novi ljudi pjevaju novu pjesmu. Neka se ona proširi svijetom. Promijenimo sebe i tako ćemo promijeniti ovaj svijet. Neka nam Marija da milost duhovne radosti i sudjelovanje u ovoj ljubavnoj priči.
Fokus
U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt.U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt.     "Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može. Jao onima što umiru u smrtnome grijehu. Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi." (Iz Pjesme Brata Sunca)     Franjo je "sestricu smrt", dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: "Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali." 
Naša La Verna
Posrćemo, dižemo se i nastavljamo. Ponekad Ga izgubimo, pa pronađemo, a ponekad i sebe izgubimo. Kada sebe izgubimo On nas pronađe. Život prolazi u gubljenju i traženju, kao neka igra bez pobjednika. Često se pitam: „Pa koliko me ljubiš da me svaki put vratiš k sebi? Koliko ljubavi trebaš imati da vječno čekaš ne samo mene, nego sve nas?“ Prečesto se gubimo, udaljavamo od Njega, a zapravo smo Njegovi. Zašto Ga se ljudi najčešće sjete u teškim situacijama? Zašto nisu uz Njega cijeli život? Na to pitanje bih mogla odgovoriti kad bi se našla u nekoj teškoj, bezizlaznoj situaciji. Vjerojatvo bih odgovorila:  „Jer u Njemu ti je snaga!“ Međutim, iskreno govoreći, ima u životu situacija kada zaboravim na to. Jednostavno se zaokupim nečim zapravo nebitnim. I to prođe, kao i sve na ovom svijetu i opet mi ostane Njegova ljubav. I tako se vrtimo u krug. Bavimo se nebitnim, toga nestane i shvatimo da zapravo samo ostaje On i ljubav, ali ona ljubav Njegova prema nama i naša prema Njemu. Koliko god možda pokušavali sebi dokazati da smo svoji, neovisni, ispostavi se da ne možemo bez Njega kao ni novorođenče bez majke. To je jače od nas. Ponekad se bojim da se ne bi previše udaljila od Tebe, da mi ne bi nešto drugo zaokupilo razum, ali na kraju uvijek shvatim - Ti si početak i kraj. Bez one jutarnje molitve dan nije osvijetljen, bez one večernje noć nije mirna, a život bez Tebe besmislen. „Ti si početak kad pomislim kraj. Ti si ruka kad poželim zagrljaj.“ I zaista, gdje god tražila mir, uvijek ga pronađem u krunici. To traženje ponekad traje, ali znam, problem je u meni. Odsustvo i zaokupljenost nebitnim me udaljava, tražim i nađem Te. A Ti,Ti si tu uvijek. Bez obzira koliko lutala, Ti čekaš. Ljudskom umu je nepojmljiva tolika ljubav, bezuvijetna. Tome slična je samo ljubav majke, ali i ona poznaje granice donekle. I opet, ma koliko lutali, čekaš i ljubiš svakoga. Bez razlike. Samo su rijetki toga svijesni. Eh, što bi' dala na ovom svijetu da mogu razumijeti Tvoju ljubav, da je mogu i ja imati... A možda jednostavno ja ne trebam sve razumjeti, možda samo trebam živjeti po Tvojoj Riječi . Bilo kako bilo, hvala Ti za svaku pruženu ruku, za svaku obrisanu suzu.