Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 977
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» 
18/04/15 | Broj čitanja: 4 | Autor:
» Naš petak: Zabavni sastanak
18/04/15 | Broj čitanja: 187 | Autor: Jelena Kopilaš
» Špirina samoća
16/04/15 | Broj čitanja: 50 | Autor: Marija Zovko
» Promocija CD-a - " U Tvojim rukama "
12/04/15 | Broj čitanja: 225 | Autor: Karla Zovko
» Hodočašće u Asiz
12/04/15 | Broj čitanja: 354 | Autor: Gabrijela Rajič
» Naš petak: Molitveni sastanak
11/04/15 | Broj čitanja: 346 | Autor: Ines Lasić
» Sve ima svoj kraj
09/04/15 | Broj čitanja: 195 | Autor: Dijana Lončar
» Uskrsna tombola
05/04/15 | Broj čitanja: 442 | Autor: David Sabljić
» Velika je vjera tvoja
02/04/15 | Broj čitanja: 221 | Autor: Ana Naletilić
» IV nacionalni seminar za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima Frame u Visokom
31/03/15 | Broj čitanja: 891 | Autor: Kristina Šušak i Iva Šaravanja
» Naš petak: Gost predavač
28/03/15 | Broj čitanja: 672 | Autor: Petra Galić
» Kad čovjek voli ženu
26/03/15 | Broj čitanja: 588 | Autor: Stanko Marušić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Hodočašće u Asiz
12/04/15 | Čitanja: 354
» Naš petak: Molitveni sastanak
11/04/15 | Čitanja: 346
» Promocija CD-a - " U Tvojim rukama "
12/04/15 | Čitanja: 225
» Naš petak: Zabavni sastanak
18/04/15 | Čitanja: 187
» Špirina samoća
16/04/15 | Čitanja: 50
» 
18/04/15 | Čitanja: 4
Stol riječi
Naravno da postoji na stotine problema i poteškoća s kojima se svaki dan susrećemo u mjestu u kojem živimo, u sustavu u kojem smo prisiljeni i primorani živjeti, djelovati i funkcionirati. Kud se god okrenemo vidjet ćemo neku problem, manu, iščašenost... I moram negdje imati uvijek u glavi da ne mogu sve probleme riješiti istodobno. I da neće vjerojatno nikad u životu nastati situacija u kojoj ću živjeti bez problema i u svojoj kući i oko nje, u državi i u sustavu. Uvijek će negdje postojati nekakav problem. Od tih više stotina problema ipak možemo izabrati s vremena na vrijeme jedan i pokušati ga riješiti. I vjerovali ili ne, i sam se iznenadim da je za rješenje tog problema bilo potrebno malo dobre volje, ne previše financijskih sredstava i malo više moga vremena. Ali, znam, vremena nam uvijek nedostaje... I para nam nedostaje... A tek dobre volje. Pune neke mrzovolje i negative...   Korizma je. Vrijeme čišćenja, pročišćavanja, preispitivanja i, ako je potrebno, promjene kursa, smjera, pravca...     U ovu subotu naša Frama je po tko zna koji put očistila Brijeg i Grabovinu. Jedan od problema s kojim se svakodnevno susrećem jest smeće (čitaj: ogromne količine smeća) oko Gimnazije, po parkiralištu, uz zidove, iza zidova, uz put, po putu, po svim mogućim mjestima gdje se smeće može uvući. I onda se to smeće jednom godišnje očisti i pokupi. Napunimo kontejner i čekamo iduću godinu pa onda opet istu akciju.     Zanimljivo je promatrati taj Brijeg. I biti, živjeti na tom Brijegu. Fratri su ga davno izabrali, još prije 170 godina za svoje boravište i tu odlučili podići crkvu, samostan, gimnaziju, konvikt, sjemenište, dućane... Učinio im se lijep taj Brijeg, iako gol, krševit, neuređen. I nicale su te zgrade, građevine kojima prvotni smisao nije bio nikad u njima samima, da bi se netko hvalio kako su profesori tamo pametni, kako imaju lijepe zbirke, knjižnice, riznice. Sve je to išlo, i građenje i školovanje, na korist ljudima. Stvaranje kritične mase. Danas jednom godišnje čistimo oko Gimnazije i po Grabovini jer je oko crkve uglavnom očišćeno. Postoje osobe koje to čiste, prazne kante za smeće, odvoze smeće... A mnogo smeća ipak završi u kantama oko crkve, jer djeca uglavnom do trgovina po sendviče idu preko crkvenog dvorišta.     A tamo je neki zid udaren i odijelio crkvu s jedne strane te gimnaziju i sjemenište kao da to nikad nije bilo jedno tijelo. I kao da su to dva svijeta. Ničija zemlja. I svačija zemlja. Kao da nikad fratri i narod nisu u onoj veličanstvenoj procesiji na svetog Franju 1924. od crkve prema gradilištu išli blagosloviti temeljni kamen. Kako li fra Didak Buntić gleda na taj zid s one litice gdje ga je netko spustio da ga mogu mnogi korektorom obilježiti svojim imenima i prezimenima. Čisto usput, koga zanima tko su ti, neka ode do Didakova kipa, ima potpisanih imenom, prezimenom, datumom i razredom.     Odnedavno je Široki Brijeg grad. Eh, da je biti grad lako. Eh, da je to samo staviti ploču. Sam Brijeg je počesto ruglo i sramota. Crven čovjeka obuhvati kad oni silni autobusi hodočasnika iz daleka, često i s drugih kontinenata, dođu na Brijeg i prvo u što zagaze bude vrećica od čipsa, limenka od coca-cole ili tetrapak od goala. Čistili smo to u subotu i rekao sam im da će najveći uspjeh čišćenja biti ako oni sami prestanu bacati smeće, a ne to što će dan-dva biti sve čisto. I onda će opet sve biti isto. A kako ih i zamoliti da ne bacaju smeće kad postoje 3 kante ispred vrata Gimnazije, a iduću kantu možemo pronaći tek dolje negdje u gradu (kako to gordo zvuči)? Ne znam je li potrebno pisati grad velikim slovom, ja namjerno pišem malim slovom.     A ovaj nam je problem zbilja lako rješiv. A opet, tako se lako prozvati gradom i građanima. Na toj Grabovini netko može izgubiti i glavu čisteći to smeće, jer je prilično strmo. A mi, dok nismo bili građani, smo znali manifestirati svoju „ljubav“ prema vlastitom mjestu (rodoljublje, domoljublje, patriotizam, Hrvat i katolik) dovoženjem kamiona, prikolica i prtljažnika punih smeća koje smo bez imalo razmišljanja bacali niz onu strminu valjda razmišljajući da to nije ničije i da tamo neće nikome smetati. Ali to je naše, naš Brig, naše mjesto, naš dom... Koliko sam samo puta vidio cure iz škole kako sjede na onom zidiću ispred DIdakova kipa, a noge im nisu bile na asfaltu, jer je sve bilo prekriveno smećem.     Moramo naučiti ljubiti i voljeti svoje. To smeće je jedan od načina. I tu nam nije nitko kriv ni iz Sarajeva, ni iz Bijeljine, Banja Luke, Bihaća ili Brčkog. Mi to sami sebi radimo. I sami ga sebi bacamo i sami sebi čistimo. Ispred svoga praga. Na svojoj zemlji.
Fokus
Kao i prošla četiri, i ovog utorka smo se okupili na našem Brijegu, na pobožnost sv. Anti Padovanskom. Ovaj utorak je animirala glazbena i čitačka sekcija naše frame, a misno slavlje predvodio je fra Stanko Banožić. Kao i uobičajeno, sve je započelo molitvom krunice, a kasnije se nastavilo čitanjem trinaest zaziva ispred kipa sv. Ante kojima smo odali čast tom, uistinu, posebnom svecu.   Nakon toga je uslijedilo misno slavlje u kojem nas je fra Stanko svojom propovijedi obogatio govoreći na temu „ Mir, mir, mir- dar Uskrslog “. On je ponajviše govorio o tome kako je danas mir izgubljen u svijetu, a najveći problem je to što ljudi ne dopuštaju da taj mir uđe u njih. Naime, potrebno je otvoriti vrata svoga srca iznutra jer izvana nema brave, slikovito je objasnio fra Stanko usporedivši to s jednom slikom. Također je spomenuo da bi svatko trebao početi od sebe i u sebi stvoriti mir i potom ga prenositi na druge i širiti svijetom.   Na kraju mise nam je udjeljen Božji blagoslov i sve smo zaključili pjesmom naše glazbene. Vidimo se i sljedeći utorak na našem Brijegu. Mir i dobro! 
Naša La Verna
Ako bi nas netko pitao što je molitva, sigurno bismo svi ponudili isti odgovor. Rekli bismo da je molitva razgovor čovjeka s Bogom. Tu poznatu definiciju koju smo naučili na vjeronauku još u osnovnoj školi. Je li molitva za nas doista razgovor s Bogom ili pak nešto drugo? Čudno je to da govorimo kako moliti znači obraćati se Bogu, a sami većinu puta to ne doživljavamo tako. Puno puta molitva se svede na biflanje nekih riječi koje smo naučili napamet. Rijetko kada sjetim se razgovarati s Gospodinom i posvetiti mu barem mali dio svojeg vremena. Svaki dan žurim negdje, lutam u moru svojih briga i obveza, a Gospodina nigdje nema. Znam da je tako i kod većine drugih ljudi. Često neke „nebitne“ stvari stavljamo u prvi plan dok molitvu ostavljamo sa strane. U većini slučajeva naša molitva se svede na onu „Anđele čuvaru“, a pitanje je izmolimo li i to do kraja ili zaspemo od umora i iscrpljenosti. U zadnje vrijeme vidim da sam previše udaljena od Njega. Mogu reći da se ne sjećam kada sam zadnji put iskreno molila, srcem, kada sam Mu predala svoje brige i misli. Svaki put odlutam i napustim Ga iako i dalje nabrajam različite molitve. Previše sam odsutna, nepotpuna… Sve više vidim koliko sam grešna, koliko sam nezahvalna prema Njemu koji mi je dao sve. Ne znam zašto je to tako, zašto Ga svaki put moramo iznevjeriti, pa čak i napustiti u našem razgovoru. Možda zato što smo svi mi ipak pogrešivi i nesavršeni, svi osim Njega. Iako je molitva jedan od najljepših izvora komunikacije s Bogom, mislim da se i ponekad trebamo upustiti u razgovor s Njime. Da mu predamo sve svoje želje, osjećaje, misli vjerojatno bi naša molitva bila puno više od pukog nabrajanja… Pokušaj!