Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 1092
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» ,, Iz mržnje prema vjeri '' - 71. obljetnica
09/02/16 | Broj čitanja: 80 | Autor: Martina Čuljak
» Naš petak: Klanjanje
06/02/16 | Broj čitanja: 98 | Autor: Matea Čolak
» ,,Kada spoznaš Ljubav, svaki mjesec je mjesec ljubavi.''
04/02/16 | Broj čitanja: 97 | Autor: Ivan Arapović
» Obred primanja i obećanja Frame Međugorje
01/02/16 | Broj čitanja: 219 | Autor: Luka Lasić
» Naš petak: Sastanak po grupama
30/01/16 | Broj čitanja: 180 | Autor: frama.ba
» Naš petak: Gost predavač
23/01/16 | Broj čitanja: 267 | Autor: Božana Zovko
» Zatišje pred oluju
21/01/16 | Broj čitanja: 122 | Autor: Sanja Đolo
» Naš petak: Zabavni sastanak
15/01/16 | Broj čitanja: 267 | Autor: Ines Lasić
» Ah, taj mali brat...
14/01/16 | Broj čitanja: 153 | Autor: Mateja Šantić
» "Slobodu ne može nitko donijeti ni darovati, nego je svaki pojedinac mora izboriti, i to u vlastitom
07/01/16 | Broj čitanja: 125 | Autor: Ivan Arapović
» Jesi li sretan?
05/01/16 | Broj čitanja: 147 | Autor: Marija Ivanković
» Naša Frama tri sata s vama!
26/12/15 | Broj čitanja: 415 | Autor: Ines Lasić
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Naš petak: Klanjanje
06/02/16 | Čitanja: 98
Stol riječi
Kao i svaka druga prosinačka večer. Hladna. Did je ložio cjepanice u peći nasred dnevnog boravka istovremeno »bacajući« okom na televizor, dok je 13-godišnji unuk, kojeg je did uvijek čuvao u odsutnosti roditelja, »surfao« po internetskim bespućima. Scena bi ostala ista tu večer da nije nestalo struje. I dok did pokušava naći šibice kako bi zapalio svijeću, unuk je ljut jer mu je baš tada trebalo nešto važno obaviti na internetu. Did ne mari previše zbog nestanka struje i tješi svoga unuka govoreći mu kako on kao mali uopće nije znao za struju. Unuk začuđeno priupita: »A kako misliš da nije bilo struje kada si bio mlad?« »Čuj kako, pa tada još struja nije bila u našem selu«, odgovori did spremno. »Nemoguće«, začuđeno će unuk, »pa što bi radili kada padne mrak, zacijelo vam je bilo jako dosadno?« »Dosadno?! Svašta!« začudi se did pa nastavi, »Upalili bi fenjer, svijeće, što bi već imali, pričali, kartali, zezali se, išli na silo kod cura, slušale bi priče naših didova i baka«. »A što je tebi tvoj did pričao navečer«, radoznalo će unuk. »Eh, tvoj pradid je bio jako zanimljiv svat, uvijek je imao jako puno priča, navodio bi neke smišne događaje, viceve, priče sa sila, ali te nije baš pričao prid babom, baba bi digla nos zabacivši onu svoju šarenu krpu, ma... žene ko žene«, veselo će did dok su mu sve one slike iz mladih dana prolazile pred očima kao da se upravo događaju. »Priče iz rata«, zamišljeno će unuk, pa nastavi »imaš li ti nekih priča iz rata dide?« »Tko se sića, davno bilo.« kratko će. »A daj, moraš se nečega sjećati, nemoj biti kao tata, on nikad ne priča o tome«, reče mu. »Mali, dobro ti ćaća govori, to je za tvoje dobro, neke stvari nisu još za tebe«, ljubazno će did. »A kako ću ja znati svoju povijest, nastavnik je rekao da se povijest ponavlja zato što ju ne znamo dobro i da nas upravo zbog toga uvijek snađe ista nevolja, zato bi ti bolje bilo ispričati mi kad već želiš sve najbolje za mene«, uporno će unuk didu.   »Pa šta bi ti tio čut«, popustljivo će. »Evo, samo ću jednu stvar, zašto su partizani ubili fratre na Brigu, samo to?« umiljato će. »E sad bi ti ja moga tu dvi knjige napisat mali, puno pitaš, ali mudrica si ti, dobro je pokojna baba govorila, od početka si to mislio pitati, priznaj?«, reče did malom mudracu. »Jesam, šta ću kad imam biti na koga pametan, a sad mi odgovori kad si rekao«, uporno će mali. »Sinko moj, teško ti je to odgovoriti, ne možeš ući u tuđu glavu pa vidjeti zašto je to učinio. Veliko je to zlo, veliko zlo mora ući u čovika, da prava i zdrava čovika ubije, nizašto, ništa im nisu bili krivi«, gorljivo će did radoznalom unuku.   »Je zlo, ali zašto, zašto bi ih oni htjeli ubiti, jesu li im nešto uradili?« zapita opet.   »Čudno je to vrijeme bilo. Tih se dana napetost osjećala u zraku. K'o da se neki nevidljivi tamni oblak nadvio nad našom Hercegovinom, nad našim kamenjarom. Svi su predosjećali kako stvari ne mirišu na dobro. Ali opet nitko nije mislio da će izać na ovo. Sve se brzo zbilo, iznenada. Ma sićam se svega mali k'o da je jučer bilo. Kad su javili da partizani idu od Gruda, pokušali smo ih zaustaviti, nismo mogli. S Briga smo pobigli za Mostar, kol'ko su nas noge nosile. Ja tio ostat. Ali fratri ne daju, kažu da bižimo. Da spasimo svoju glavu. Da sam znao kako će zlo biti, uf, samo da sam znao«, pomalo živčano će već did. »Zato bi baka Ljuba govorila da od Gruda idu samo partizani i nevrime. Nego, šta je onda bilo, staješ u pola priče, taman zanimljivo...«, nestrpljivo će mali. »Šta će biti, došli u Mostar k'o bez duše, sletili niz onu strminu k'o niz livadu tek pokošenu. Računam, ne će njima ništa biti, nisu oni ništa krivi, ne će narodu ništa. Ali mi nešto nije dalo zaspat tu večer, uzvrtio se, pola noći prosidio. K'o da sam znao, ma nešto mi govorilo da ne će to na dobro izaći. Sutra jedan naš sreo nekog što je tek banuo sa Širokog, kaže bižat će za Slavoniju, jer u Širokom pobili fratre, sve do jednoga, nitko u mjestu ne poviruje iz kuće, sve se pripalo. Pripali se da će udarit i po narodu. U tom ja dozva prijatelja Matu i direkt na misu. Tamo fra Leo, jedva misu otrpili, k'o da sam crve ima. Upitah ga poslije šta je bilo, je li čuo išta. Kaže, čuo je i on, ali to da ne može biti, što bi netko to uradio, svakakvi glasovi se šire, zlo je doba, ali da ne brinemo«, did će već orosilih očiju.   Kad je did zastao, primijetio je kako unuk nijemo i pozorno prati njegovu priču, i odluči nastaviti, makar kanula koja suza izdajica.   »I tako dan za dan prolazi. A oni dan k'o godina, sunce k'o da ne zalazi, a kad zađe još gore, tek tada vičnost triba da osvane. Svašta već narod priča, sve računam dobro je, smišlja netko te priče, ne more bit, ne more«, nastavi did.   »I što je bilo s njima, kad se saznalo?« priupita unuk ne odvajajući pogleda od naboranog staračkog lica.   »Tek poslin sam sve sazna. Kad sam se oporavio od Bleiburga. Rekla mi žena Antina, sve što je čula od kume s Briga. I ona je jadnica svašta propatila. Naši ljudi u to vrime su bili u šoku i nevjerici, cili im se svit izokrenija. Kaže da su sve fratre postrojili odmah. Rekli im da bune narod, da rade proti njih i ostavili ih u nekoj sobi. Tek kasnije ih pobili, zapalili u ratnom skloništu. Sve njih, ništa ih nisu pitali. Ni sudili ih nisu, samo ubili. Ali znali su oni tko je pravi i jedini Sudac, zato se nisu imali čega bojati«, na tren zastade pa nastavi, »Teško je to shvatiti. Ubiti tako čovika. To nije od čovika, čovik to ne može sam uraditi, to neko zlo mora uć u njega. Nisu ni mogli znat šta će ih snać, ni pomislit, kakvo teško zlo, ali sad su na dobru mistu«, zaključi did.   »A zašto samo njih, ima tu nešto«, reče unuk.   »Samo zato što su dobri bili. Jer im je narod virova, svaku rič upija. A to im nije bilo dobro, jer svaki kojeg narod sluša nije im bio dobar. Baš zato su se oni njih htjeli riješit, nema druge tu. Morali su narod obezglavit, ostavit bez ikoga, da ga lakše slome poslije«, reče mu.   »A jesu li imali velik sprovod, kažu kad umre velik čovik velik je i sprovod?« radoznalo će unuk.   »Ma kakav sprovod, kažu kad su ih našli, došla vojska i sve zatrpala, nitko nije smio blizu pristupit. Nisu se mogli pošteno pomoliti za nji. Ali da znaš, oni njih nisu ubili, oni su njih učinili besmrtnima. Njihova tjelesa su pala kao pokošena ili su spaljena, ali njihova djela i riječi će živjeti vječno jer su prerano otišli, jer su nepravedno otišli, jer su ih ubili oni koji su najgori od nas. Narod nikad ne će zaboraviti i oni će se jednog dana svecima zvati, i svi ćemo biti ponosni jer su sinovi i braća naša. Dolazit će rijeke ljudi na naš Brijeg i na svako drugo mjesto gdje su nepravedno pali. I klanjati će im se, moliti ih za pomoć na svom životnom putu.«, reče mu pa nastavi, »Knjige će se pisati, zapamti šta ti je did reka, vidit ćeš da će tako bit. I reći će kako su pali. I samo najbolji od nas će ići u fratre, znajući šta ih može snaći, ali isto tako znajući kako dobro uvik pobjeđuje, ali baš uvik.«   »Pa tko je poslije držao svetu misu, kako su se ljudi ispovjedali«, začuđeno će unuk.   »Tko je priživija, a malo ih je. I fra Lea su poslije ubili, i puno njegovih u Mostaru. Neke su u Neretvu bacali. A lipo ih primio. Kažu da ih je ugostio kad su došli u Mostar, ne sluteći šta su već napravili, nije ni mislija da bi mogla biti istina što narod priča. A oni njega prvog svezali. I onda, to malo što je ostalo fratara, neki su se i preplašili, ali radili su kako su znali, mogli, nešto ih pobiglo, di je k'o moga, di su ga noge nosile. Ali vira u naroda ostala jaka. Crkva je u svakom čoviku, svaki čovik je Crkva, i ne mogu ubit je. Dok jedan gazi, ima Crkve, uvik bi mi ćaća govorio. A narod, narod je tvrda koliba, što ga više gaziš, on jači. A njih što su ubili, pa njih će svatko znati, ljudi im se mole, priporučuju im se, traže ih milost i zagovor kod Boga, jer su dali sebe za viru Božju. Kad si vidio da nema nitko da kleči i moli, vazda neko. I još kad budu blaženi, kad svi čuju za njih, i neki naši će tek progledat, jer ne znaju svi, ne će da znaju koliko su napravili za nas. Nisu se prodali. A one što su ih ubili, pa njih se i njihov rod srami, ne pamti ih ni zemlja više, bar ne po ničem dobrom«, završi did.   »A partizani, jesu li i oni bili Hrvati?« upita.   »Jesu na papiru, i nikako drukčije!« zaključi did.   »Pa zašto će oni ubijati svoj narod, ne valja nikoga, ali svoj narod, to nema smisla«, reče zbunjeno unuk.   »Čudno je to, bili su zavedeni komunizmom, a tko i nije bija, mora je ić, puno Dalmatinaca nije tilo ić, al' moralo, silom. Niko se nije smio pobunit, poslije su govorili da su neki radili sve da ih ne pošalje na Hercegovinu, možda su i znali kakvo se zlo sprema, ma mora da su to osjećali«, zamišljeno će did. »Ali«, nastavi did nakon kraće stanke, »triba njih žaliti više nego fratre«.   »Kako sad to dide, to nema smisla«, sad već prilično zbunjen zapita.   »Eto tako, fratri su sad u raju već, a ovi zlotvori, nadajmo se da nikad ne ćemo saznati gdje su sad i kako im je«, odgovori did. »A kako ti tako možeš biti siguran da su oni u raju«, upita unuk.   »Mogu, kako ne mogu«, ne dade se smesti did, »oni su poginuli za viru svetu, davno je rečeno "Na vik živi onaj ki zgine pošteno", a stare mudrosti se uvik pokažu točnima. Pa i da nije nijedna, ova ne može biti pogrešna. Mučenici uvik idu u raj, to je jasno svima. Stjepan prvomučenik je u raju, a nisu mu ni oni sada daleko.«   Zanesen pričom, did nije ni primijetio kako je već vrijeme za spavanje mladom slušatelju. A njemu nije bilo ni na kraj pameti da mu napomene. Ipak, unuk nije htio odbiti poslušnost, pa krenu na spavanje, uz didovo obećanje kako će mu nastaviti s pričom, već ujutro poslije svete mise. Znao je i did kako mu treba nastaviti priču, kako je njegova dužnost da prošle događaje prenese mlađim naraštajima. 
Fokus
Biti kršćanin i biti misionar ista je stvar – istaknuo je Papa u podnevnom nagovoru prije molitve Angelusa. Sveti Otac se osvrnuo na nedjeljni odlomak evanđelja, u kojem sv. Luka predstavlja Isusov „programatski govor“ u nazaretskoj sinagogi: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima.”   Evangelizirati siromahe: to je Isusovo poslanje, a to je i poslanje Crkve, kao i svakog krštenika u Crkvi. Naviještati evanđelje riječima, a prije svega životom, glavna je svrha kršćanske zajednice i svakog njezina člana – rekao je papa Franjo. No što znači evangelizirati siromahe? To znači prije svega približiti im se, s radošću im služiti, osloboditi ih od njihove potlačenosti, a sve to u ime i s Duhom Kristovim, jer on je Božje evanđelje, on je Božje milosrđe, on je Božje oslobođenje, on se učinio siromašnim kako bi nas svojim siromaštvom obogatio – objasnio je Sveti Otac, dodajući kako je mesijanski navještaj Božjega kraljevstva na preferencijalan način upućen marginaliziranima, zatvorenicima i potlačenima. Vjerojatno u Isusovo vrijeme te osobe nisu bile u središtu vjerske zajednice. A možemo se pitati: jesmo li danas, u svojim župnim zajednicama, udruženjima i pokretima vjerni Isusovu programu? Je li nam evangeliziranje siromaha prioritet? – upitao je papa Franjo i odmah istaknuo: Pazite. Ne radi se samo o pružanju socijalne pomoći, a još manje o političkoj aktivnosti. Radi se o pružanju snage Božjega evanđelja, koje obraća srca, ozdravlja rane, preobražava ljudske i društvene odnose prema logici ljubavi. Siromasi su – ustvrdio je Papa – doista u središtu evanđelja. Stoga je prije molitve Angelusa poželio da nam Blažena Djevica Marija pomogne da snažno osjetimo glad i žeđ za evanđeljem u svijetu, osobito u srcima i tijelu siromaha. Neka svakom od nas i svakoj kršćanskoj zajednici udijeli da konkretno svjedočimo veliko milosrđe koje nam je darovao Krist – kazao je papa Franjo. 
Naša La Verna
 Što neki ljudi uradiše, ruše nas, srušiše nas totalno. Zato trebamo paziti kome se prepuštamo. Ne mogu ja predavati matematiku, ako ona meni uopće ne ide. Ne mogu ja biti kirurg ako mi se tresu ruke. Ne mogu ja biti odvjetnik i braniti ljude ako ne znam zakon. Ne mogu ni biti čovjek ako nemam morala… jednostavno ne mogu. Jer mi smo tu za druge, ako predaješ matematiku i moraš na sud zoveš odvjetnika. Ako si odvjetnik i moraš vaditi krajnike zoveš kirurga u pomoć. Ne znamo mi sve, dapače ništa. Zato smo stvoreni MI, a ne JA. Da pomažemo jedni drugima, da ih gradimo, tješimo, ispravljamo i prije svega… VOLIMO.   U ovom današnjem svijetu previše je „robota“ i nemojte vjerovati tim ljudima sa strojnim mozgom i strojnim srcem. Mi nismo strojevi, mi nismo roboti, mi smo ljudi sa svom ljubavlju i humanošću u srcima. U Lukinom Evanđelju piše: „Kraljevstvo Božje je u čovjeku!“ Ne u jednom čovjeku ili grupi ljudi, nego u SVIM ljudima, baš u tebi. MI ljudi imamo moć da stvaramo sreću, mi imamo moć da ovaj svijet učinimo sretnijim i boljim. Zato pazimo što radimo, ne možeš biti automehaničar ako ne znaš zaviti šaraf zato su drugi oko tebe i tu smo da pomažemo jedni drugima. Ali nekada izgleda kao da smo se okrenuli jedni protiv drugih, možda smo izgubili smisao ili se vrtimo u krug. Zato upamtite da nikada, ali ama baš nikada, ne bušite rupu u zidu čekićem, za to služi bušilica, čekićem udariš i napraviš veliku katastrofu, nekad čak možeš srušiti i cijelu kuću. Što ja radim krivo, bušim li ja rupu u zidu bušilicom ili čekićem???