Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 1169
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Duhovna obnova za prvoobećanike u Međugorju
25/09/16 | Broj čitanja: 592 | Autor: Marija Pušić
» Naš petak...
24/09/16 | Broj čitanja: 700 | Autor: Martina Čuljak
» Obitelj je najljepše mjesto za život
22/09/16 | Broj čitanja: 526 | Autor: Marijana Jurilj
» Seminar za animatore
20/09/16 | Broj čitanja: 811 | Autor: Ante Naletilić
» Prvi službeni sastanak
17/09/16 | Broj čitanja: 1036 | Autor: Ivana Jelić
» Dobili smo još jedno duhovno zvanje! Naša Iva otišla u samostan!
16/09/16 | Broj čitanja: 6157 | Autor: frama.ba
» U(s)poredi me
15/09/16 | Broj čitanja: 1750 | Autor: fra Ivan Slišković
» Naša sestra Marijana položila prve privremene zavjete
14/09/16 | Broj čitanja: 4803 | Autor: frama.ba
» Završio prvi krug upisa u Framu
10/09/16 | Broj čitanja: 863 | Autor: frama.ba
» Putovanje framaša zajedno s udrugom invalida i djece s posebnim potrebama
06/09/16 | Broj čitanja: 536 | Autor: Iva Soko
» Najava: upisi u Framu
05/09/16 | Broj čitanja: 599 | Autor: frama.ba
» Računati na Isusa
02/09/16 | Broj čitanja: 684 | Autor: Ivona Šušak
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Prvi službeni sastanak
17/09/16 | Čitanja: 1036
» Seminar za animatore
20/09/16 | Čitanja: 811
» Naš petak...
24/09/16 | Čitanja: 700
» Duhovna obnova za prvoobećanike u Međugorju
25/09/16 | Čitanja: 592
» Obitelj je najljepše mjesto za život
22/09/16 | Čitanja: 526
Stol riječi
5 najkraćih savjeta za sreću!, 10 pitanja koja će vam promijeniti život!, Izliječite svaku bolest; ovu biljku liječnici mrze, pogledajte zašto!, Izmoli ovu molitvu i sutra će ti se dogoditi čudo!, Smršavite preko noći!, Kako naučiti za maturu u jedan dan?!”   Svakodnevno smo okruženi ovakvim ili sličnim natpisima, ponudama, rješenjima, pa se pitam je li problem u meni što mi sve to izgleda toliko banalno ili je veća briga što ima ljudi koji povjeruju u ovo gore iznad. Svaki put me fascinira ta ljudska potreba za laganijom stazom, linijom manjeg otpora, širim putem; kako god mi to nazvali. A prije svega me iznenadi ta ljudska znatiželja i lakovjernost. Valjda kad je čovjek u muci ili stisci pristaje na svašta.   Svjesni smo koliko puta tražimo neku „vezu“ ili za posao ili za fakultet, koliko puta pokušavamo napraviti nešto „mimo protokola“, koliko puta želimo „preko reda“ ili nekim kraćim putem… Ni ne mislimo više da možda time nekoga drugoga dovodimo u neugodnu situaciju ili da možda to što činimo nije u redu. A o nekulturi da i ne govorimo. Zašto? Zato što to svi rade, to je danas postalo normalno. Izgubili smo osjećaj za drugoga, nažalost, jer je i taj netko drugi izgubio osjećaj za nas i doveo nas u ovakvu situaciju da činimo od sebe to što činimo. Tako da je uvijek lakše nastaviti niz, nego započeti nešto novo, nešto drugačije.   Živimo u vremenu lakih nota, površnih razgovora, kratkih brakova i virtualnih prijateljstava. Svijet nas uvjerava da se ne isplati truditi, da se ne isplati pokušavati, jer ionako ne ćemo uspjeti. I nekako lakše čujemo i poslušamo taj glas koji nas obeshrabruje, nego onaj koji nam govori da biramo uži put, da biramo težu stazu, da budemo strpljivi, da opraštamo. Tako teško čujemo onaj Glas koji nam govori da će nas Istina osloboditi, da nam plaća nije na ovome svijetu, nego na nebesima. Glas koji nam govori da nas je urezao u svoj dlan, da ima plan za nas, koji nam je pripravio mjesto u svome Domu. Ali taj nam je Glas u ovoj buci tako dalek i nerazumljiv. Zašto? Zato što je zrno gorušičino preveliko u usporedbi s našom vjerom i povjerenjem, zato što jedva da sebe pomaknemo, a kamoli da bismo micali planine, zato jer smo već poštedjeli svoj drugi obraz i udarac uzvratili.   Još nam je ostalo da i s vjerom pokušamo „preko veze“. Ali kod našega Oca to nije moguće jer smo svi jednako ljubljena djeca. I ima raširene, otvorene ruke za svakoga od nas. Svijet nas mami, obećaje i prevari, dovede nas do zida kad ne znamo gdje i kako dalje, ali naš Otac ostaje dosljedan i vjeran, pruža nam novi početak, On ispunja ono što je obećao.   Na nama je učiti se biti strpljiviji i imati više povjerenja. Učiti se potruditi oko života i pošteno zaraditi kruh svoj svagdanji. Jer jako dobro krenemo i započnemo, ali se onda na pola puta preplašimo i odustanemo. I baš u tom trenutku gdje bi trebala vjera „priskočiti“ upomoć, pobijedi nas strah i briga za zemaljsko. A znamo da bitku osvaja onaj koji ustraje u vjernosti Gospodinu. Iskoristimo dar vjere koji smo primili, noseći svoje križeve i pobjeđujući kušnje, da se svakim danom sve više suobličujemo Kristu, crpeći snagu iz euharistije, da možemo sa svetim Pavlom uskliknuti: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ 
Fokus
U nedjelju 18. rujna 2016., petorica fratara fra Jure Barišić (r. 1979.) iz Župe sv. Ante, Šuica; fra Dragan Bolčić (r. 1989.) iz Župe sv. Ivana Krstitelja, Konjic (nastanjen u Župi sv. Jakova ap., Međugorje); fra Jozo Hrkać (r. 1992.) iz Župe Uznesenja BDM, Široki Brijeg; fra Robert Kavelj (r. 1990.) iz Župe bl. Alojzija Stepinca, Chicago; fra Robert Pejičić (r. 1992.) iz Župe sv. Petra i Pavla, Mostar,   položili su svečane (doživotne) zavjete u Mostaru. Svečano misno slavlje predvodio je provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko u koncelebraciji s mostarskim župnikom fra Božem Milićem, meštrom hercegovačkih bogoslova fra Ivanom Landekom ml., uz još tridesetak braće i brojnim pukom u mostarskoj crkvi. Misno slavlje uzveličali su svojim pjevanjem bogoslovi i novaci uz ravnanje fra Stanka Mabića. U liturgiji su u asistenciji služili bogoslovi, uz ravnanje ceremonijera fra Antonia Šakote.   U svojoj je propovijedi fra Miljenko mladu braću koja daju svečane zavjete pozvao na budnost, da im svjetla vjera bude potkrijepljena djelima i neka osvjetljava životni prostor ne samo njih nego i svih ljudi oko njih. Uz to je lijepo objasnio značenje čvorova na našem redovničkom pojasu: Na našem pojasu nalaze se tri čvora, tri zaveska, koji predstavljaju naše zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće - na koje se vi, dragi kandidati, večeras spremate svečano prisegnuti. Dok sâm pojas daje sigurnost našem fizičkom hodu, obdržavanje zavjetâ daje sigurnost našem najdubljem životnom hodu. Kad Isus nama danas kaže „neka vam bokovi budu opasani", želi nam reći: Držite svoje zavjete! Samo tako vaš će životni hod biti uvijek stabilan i siguran, pa i u vrijeme moga iznenadnog dolaska.   Nakon homilije uslijedio je obred zavjetovanja, gdje su braća u rukama provincijala položila svoje doživotne zavjete u franjevačkome redu i potpuno se predali na služenje bratstvu.   Na kraju misnoga slavlja nazočne je pozdravio mostarski gvardijan fra Danko Perutina te uputio čestitke svečano zavjetovanoj braći. Nakon mise u dvorani samostana upriličena je zajednička večera uz čestitke i druženje. 
Naša La Verna
Jedna me stvar uporno proganja. Riječ je o slici pored koje svi mi toliko puta prolazimo: slici pobijenih fratara. Postoje na toj tužnoj slici nekoliko lica kojima se uvijek vraćam, koja su mlada poput moga.   Kada prolazim pored te slike ona kao da nekako zabliješte i ne mogu ne zadržati barem na kratko pogled na njima. Dugo nakon što se udaljim osjećam njihov pogled kao da je u njemu pitanje. Uvijek me nagnaju da razmišljam o životu. Čini mi se da je ovaj moj kratak boravak na Zemlji bio neprestana borba da svaki trenutak učinim vrijednim sjećanja. Želim da, ako jednoga dana svoj život budem promatrala s oblaka, budem mogla reći da je bio uistinu izuzetan.   Vjerujem da svatko od nas traži život na vlastiti način, iako smo već tu; dišemo, naše srce kuca... Ulažemo ogromne napore kako bismo naše vrijeme na Zemlji učinili znamenitim, jer možda tada, unatoč svim otporima zdravog razuma, na neki način doživimo vječnost. Kada gledam u sićušne portrete svećenika koji su nas nesretno prerano napustili, pitam se jesu li željeli isto što i ja? Jesu li željeli otkriti svijet, biti voljeni, važni u društvu? Smatram da postoji više vrsta luksuza. Nerijetko mi se čini da upravo on može učiniti moj život izvanrednim. Opažam taj luksuz u životima mojih bližnjih, tražim ga i u vlastitom. To postaje moj smisao. Kada razmišljam o svojim uzorima nemoguće mi je ne pomisliti na one koji su po procjenama današnjeg društva bogati. Bilo da je riječ o bogatstvu koje je opipljivo kao što je novac, predivna kuća ili bogatstvu koje predstavlja uspjeh, ugled, obožavanje. Divim se onima koji mogu sebi priuštiti velika putovanja, koji ne štede na odmoru, kojih ne grize savjest kada kupe ponekad skupu, bespotrebnu odjeću. Potajno priželjkujem da su moji roditelji bili jedni od onih „snalažljivih“ koji su „namlatili velike pare“ zahvaljujući kojima bi moj život bio zabavniji .Ponekad me te želje usmjeravaju u životu. Ipak, kada gledam u te portrete vidim sasvim drugu percepciju života. Možda su me zato njihova mlada lica toliko proganjala. Predstavljaju čvrst stup kontradiktornosti vrijednostima društva kojem pripadam. Prozvani su herojima, uzorima. Ipak, čini mi se da ih malo odabire njihov put. Nekako se ne uklapaju u životne ciljeve koje danas postavljamo pred sebe. Ponekad mi se čini da su u očima drugih predmet sažaljenja. Teško mi je donijeti zaključak o njima. Za mene zrače ponosom. Ne mogu ga objasniti. Nisu ostvarili ništa od onoga o čemu mlada osoba najčešće sanja. Odrekli su se bogatstva, ljubavi žene, zabave, bezbrižnog života. Nevine su ih ubili, bacili u jamu želeći ih time lišiti svakog dostojanstva. Neki od njih su sve svoje nade, ambicije, želje ostavili prije tridesete godine. Ono što danas znamo o njima tako je malo.   Pitam se što je to u njima, zbog čega zaboravim sve te poražavajuće činjenice, kad ih pogledam? Učini mi se da mogu ostaviti sa strane sva svjetovna vjerovanja, vizije o savršenom životu, na kraju krajeva i ono što je logično. U jednom beskrajnom trenutku prožme me nekakav nevjerojatan osjećaj da život postane značajan tek onda kada ga izgubimo zbog nečega u što čvrsto vjerujemo. Postoji u tome nešto prekrasno, tragično, uzvišeno, ponizno... Baš tako, totalno neočekivano, nesavršen život postane onaj izvanredni.