Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 1188
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Bilo bi vrijeme
02/12/16 | Broj čitanja: 634 | Autor: Magdalena Šaravanja
» Počele su zornice!
28/11/16 | Broj čitanja: 473 | Autor: frama.ba
» Naš petak: Gost predavač
28/11/16 | Broj čitanja: 44 | Autor:
» Seminar za animatore u našem bratstvu
23/11/16 | Broj čitanja: 801 | Autor: Mirna Mandić
» Naš petak: Obilježavanje 25. godišnjice pada grada Vukovara
19/11/16 | Broj čitanja: 625 | Autor: Martina Čuljak
» Naš petak: Sastanak po grupama
12/11/16 | Broj čitanja: 804 | Autor: Ivana Kosir
» Tribine USRIDU
12/11/16 | Broj čitanja: 144 | Autor: frama.ba
» Bitno ili nebitno?
10/11/16 | Broj čitanja: 796 | Autor: fra Ivan Slišković
» Obred primanja i obećanja u Frami Drinovci
07/11/16 | Broj čitanja: 709 | Autor: Ana Mikulić
» Naš petak: Molitveni sastanak
05/11/16 | Broj čitanja: 531 | Autor: Matea Marić
» Živa vjera ili tradicionalna
03/11/16 | Broj čitanja: 810 | Autor: Marijana Jurilj
» Seminar za prvoobećanike
02/11/16 | Broj čitanja: 647 | Autor: Matea Ramljak
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Bilo bi vrijeme
02/12/16 | Čitanja: 634
» Počele su zornice!
28/11/16 | Čitanja: 473
» Naš petak: Gost predavač
28/11/16 | Čitanja: 44
Stol riječi
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?   Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Fokus
Široki Brijeg, 24. listopada 2016. (Vicepostulatura) – U samostanu Hercegovačke franjevačke provincije na Širokom Brijegu u nedjelju, 30. listopada, bit će održan VIII. simpozij pod nazivom Stopama pobijenih. Osvjetljavanje je to komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo. Program počinje u 11.00. Priređivač simpozija je vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Najprije slijedi sv. misa koju će predvoditi fra Ivan Ševo iz Mostara, vikar Hercegovačke franjevačke provincije. Nakon sv. mise u samostanskoj će dvorani biti održana sljedeća predavanja. S. Natalija Palac, publicistkinja, govorit će o Komunističkoj represiji nad redovnicama u BiH (1945. – 1950).     Ivan Kozlica, povjesničar, govorit će, pak, na temu Alkarski »vitezovi« odgovorni su za zločine na Širokom Brijegu 1945. Željko Raguž, publicist, predstavit će mogućnost Lustracije u BiH i Hrvatskoj te rad općinskih povjerenstava i rad Odjela HNS-a glede pobijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. Dosadašnji tijek simpozija i održane radove moguće je pronaći na stranicama portala Vicepostulature pobijeni.info (Događanja + Simpoziji). Ubrzo će tu biti stavljeni i ovi najnoviji radovi.
Naša La Verna
Hladno je. Uvjeravam samu sebe da mi zato klecaju koljena. Prolazim odavno poznatim ulicama, no svaki se put osjećam nekako drugačije, gotovo kao da ih ne poznajem. Znam da je pogrešno osjećati se kao da te ulice ne pripadaju meni, kao da ja ne pripadam njima. Pokušavam utišati vlastite osjećaje, ne bi li ostavila više prostora razumu da popuni rupe u sjećanju. Toliko je teško da moram zatvoriti oči.   Govorim samoj sebi dok prolazim: “Ovo je park u kojem si se prvi put spustila niz tobogan, ovo je rijeka na čijim si obalama oborila rekord u bacanju kamenčića. Nekada nije postojalo niti jedno mjesto na svijetu pored ovog. Sjeti se! Maštala si kako ćeš ovim ulicama voditi svoju djecu za ručicu, kako ćeš im nositi prve školske torbe i kako ćeš im tada pričati o svojim školskim danima i svakom kamenu, koji se promijenio, s tolikom nostalgijom. Ne zaboravi da se, prolazeći ovim ulicama, još uvijek smiješ i da to možeš činiti iz srca.“ Pokušavam sačuvati tu sliku u glavi dok otvaram oči. Želim opet prepoznati tu ljepotu i sreću u izlozima trgovina, lokvama na pločniku, u ljudima, u gradu... No, samo jedan zvuk, samo jedna slika ponovo me vrati nazad. Ne mogu se oduprijeti istini da moja sjećanja ne završavaju u najranijem djetinjstvu, da nisu jedine rane bile poderana koljena ili loša ocjena. Pred mojim očima ocrta se tada jedna druga stvarnost. U mjestu mojih prvih koraka i prvih snova prepoznam izvor svojih noćnih mora.   Teško mi je razumjeti kako sam u mjestu, kojemu jedino uistinu mogu pripadati, koje mi je obećavalo sigurnost, osjetila najveći strah. Vrijeme bi trebalo liječiti sve rane. Ipak, nerijetko mi se čini da duboko razočarenje i osjećaj odbačenosti nikada neće nestati, jer netko mi je oduzeo uporište sigurnosti, netko mi je oduzeo samopouzdanje, netko mi je oduzeo vjeru, dio života koji se ne može nadoknaditi. To je dopušteno, pozdravljeno šutnjom onih koji su me trebali zaštititi.   Sve više mi se čini da je ta šutnja ono što me je najviše razorilo, jer je i danas čujem kao jecaje u dubini svoje duše. Nekada sam mislila da su ružne riječi bile ono što najviše boli. U školi smo pisali sastave o tome kako one mogu povrijediti jače nego oštrica mača. Tako sam istinski vjerovala da će jednom kada prestanu pogrdni nazivi, prestati i bol. No, ona je nastavila postojati i dugo nakon što sam zaboravila sve ružne riječi koje su mi bile upućene, kada sam postala druga osoba; nasmijanija, druželjubivija.   Danas shvaćam da je najveće poniženje bilo to što se šutjelo, što sam bila ostavljena. Nerijetko nisam sigurna mogu li uza ta sjećanja ovo mjesto promatrati kao svoj dom, a kažu da je samo jedan zavičaj i da samo on može pružiti osjećaj pripadnosti i topline. Molim se, u noći, dok prolazim ulicama, da ne ostanem u njima zauvijek izgubljena, da jednom prođe hladnoća pred kojom klecaju moja koljena, da jednom šutnja prestane boljeti.