Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 1022
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Dobro došla, sestrice Smrti!
03/07/15 | Broj čitanja: 242 | Autor: Dijana Lončar
» Neslužbeni sastanak br.3
02/07/15 | Broj čitanja: 126 | Autor: Boris Mikulić
» Svećeničko ređenje trojice naših franjevaca
30/06/15 | Broj čitanja: 245 | Autor: frama.ba
» Najavljujemo: Svećeničko ređenje fra Marina Karačića, fra Ivana Marića i fra Perice Ostojića
28/06/15 | Broj čitanja: 551 | Autor: frama.ba
» Možeš li ti sebi oprostiti?
27/06/15 | Broj čitanja: 126 | Autor: Ana Naletilić
» Neslužbeni sastanak br.2
26/06/15 | Broj čitanja: 150 | Autor: Iva Šaravanja
» Neslužbeni sastanak br.1
18/06/15 | Broj čitanja: 58 | Autor: Iva Soko
» Hodočašće na Humac
13/06/15 | Broj čitanja: 245 | Autor: David Sabljić
» Špiro i završetak školske godine
12/06/15 | Broj čitanja: 145 | Autor: Marija Zovko
» Molitva i sjećanje na Mučenike
08/06/15 | Broj čitanja: 200 | Autor: Iva Hrkać
» Papa u Sarajevu!
06/06/15 | Broj čitanja: 318 | Autor: Petra Galić
» Naš petak: Zadnji službeni sastanak
06/06/15 | Broj čitanja: 337 | Autor: Martina Čuljak
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
Stol riječi
Život je borba. Život nije lagan. Kroz cijeli svoj život čovjek se bori. Bori se za život, za sreću, za ljubav. Nije se uvijek lako boriti. Borba donosi i poraze, ali baš porazi čovjeka učvršćuju u njegovu cilju. Treba znati ustrajati. To je srž borbe – ustrajnost. U životu, čovjek će više puta doći na raskrižje kada treba odlučiti hoće li skrenuti lijevo ili desno. Kada skrene, stalno će razmišljati jeli skrenuo na pravu stranu. Na kraju, to i nije važno, gdje god skrenuo pojavljivat će se zvijeri i prepreke, baš kao u igrici Super Mario, koje će skakti prema njemu i s kojima će se čovjek trebati sukobiti. Najlakše cilju podvita repa, ali što dobijemo od toga?   Čovjek nije stvoren da bi sjedio na jednom mjestu. Bačen je u more da pliva, a ne da pluta. U moru plivaju i opasne ribe, ali čovjek ih može zasjeniti. Može ih zasjeniti svojom spremnoću na borbu. Želja je ključ svega. Imati samo želju boriti se i ustrajati na svom životnom putovanju jest jedan korak naprijed. Sjećam se kako sam čitala jedan intervju prije par dana koji mi je dao vjetar u leđa. Naime, jednom prigodom, novinar je pokušao isprovocirati sada već, bl. Majku Tereziju te joj rekao: „Majko Terezijo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?“ Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je: „Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. Čini li vam se to mala stvar?“ Kao što se često događalo, u prostoriji je nastao muk. Nitko se nije usudio ništa reći. Majka Terezija se ponovno okrenula prema novinaru pa mu rekla: „Zašto vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?“ – „Da, Majko Terezijo.“ - „Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?“ – „Da.“ – „Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero.“ Ovaj intervju nas potiče da se treba boriti. Treba biti baš ta čista kapljica koju drugi ne vide kao bitnu, i to onda postaje borba, dokazati se. Pokazati da ta jedna kapljica može puno toga promjeniti.   Evo, jedan primjer je Nikola Tesla, koji je bio ta jedna kapljica koja je promjenila ovaj svijet. Majka Terezjia, također kaže da ono što gradimo godinama može biti srušeno preko noći, ali da to nije važno, da trebamo nastaviti činiti dobro. Stvarno, sve se preko noći može srušiti, pa što? Tko me može zaustaviti u mojoj namjeri da postignem nešto dobro. Citiram M. Jordana koji je rekao: „Nije važno pasti sedam puta, važno je ustati osmi put.“ M. Jordan primjer je košarkaša koji je u svojoj karijeri naučio kad se padne na pod da je najvažnije ustati. Uz glagole boriti se, voliti, značiti, izgarati, glagol ustati je jedan od važnijih glagola u životu. Čovjek više nauči u porazu nego u pobjedi. Ponekad se dogodi da čovjek cijeli svoj život žudi da stigne do vrha planine ne znajući da se baš to što traži krije u podnožju te planine. No, to nije strašno. Život je prilika, i treba ju iskoristiti. Sama borba koju vodimo dok se penjemo na vrh planine dovoljna je da ispuni ljudsko srce i da čovjek postane imun na padanje. Samo treba vjerovati. Onda će sve biti dobro jer vjera bez djela je jalova.   U romanu Starac i more, književnika Ernesta Hemingwaya, starac Santiago je nakon dugo vremena ulovio ribu te se onda tri dana i tri noći borio s morskim zvijerima koje su mu na kraju otele ribu. Ali, Starac se borio. Nakon toliko hodanja i penjanja došao je do vrha i onda samo pao na dno, izgubivši svoju ribu. Ima jedna pjesma u kojoj lijepo stoji napisano: „Jer hiljadu ti stepenika treba do vrha, a jedan jedini do dna.“ I to je tako. To je naš život. Život koji je satkan od borbe. Kada sve prođe najljepše se sjetiti onog mačevanja i ustajanja iz svakog poraza jer je baš to ono što ispunja ljudsko srce. Borba je ono zbog čega na kraju budemo sretni. Danas je dan za borbu. Baš danas. Bog se brine za ono od jučer i za ono sutra. Sutra nema nitko zagarantirano. Danas se živi i danas se bori. Život nam pruža priliku za borbu, iskoristimo je. Borimo se.  
Fokus
Želimo li opisati teološki profil pape Franje, moramo poći od dviju pretpostavki. On, je naime ponajprije isusovac, uronjen u isusovačku duhovnost, a s druge strane, dolazi iz Argentine, zemlje i Crkve koja ima svoje specifičnosti, u životu i u vjerovanju. To je drugi, odnosno treći svijet. Na njega se dade primijeniti ono što je rekao Augustin: Vama sam biskup, s vama obični kršćanin, vjernik. Zato mu je i stil pontifikata različit od prethodnika. Počelo je to i s izborom imena Franjo što u sebi implicira duh i stav sv. Franje, a očitovalo se za prvoga pojavljivanja pred javnošću, kad je gotovo bojažljivo pozdravio vjernike te prije nego je podijelio svoj apostolski blagoslov molio da najprije za njega mole i njega blagoslove vjernici te oni nazočnici pred tv-zaslonima. Taj se stil očituje u mnogim njegovim gestama, u porukama djeci, hendikepiranima, migrantima, patnicima, mladima, utamničenicima, kršćanskomu puku. Ljudi prepoznaju autentičnost u nastupu što su otkrili svjetski mediji pa je postao medijski miljenik. Stil doduše nije teologija, ali je on izričaj nutarnjih stavova. Već je Sabor nosio u sebi zamisao okretanja Crkve prema sebi, ali i obraćanja svijetu, bez straha od svijeta, jer Isus treba svijet, želi u svijet. Teologija se ne svodi na teološke sustave, učene knjige, nego teologiju možemo prosuditi iz sadržaja govora, gesta i prakse crkvenih osoba u odnosu na praksu i duhovnost koja dominira u stanovitome podneblju. Još je davne 1974. mladi pastoralac Bergoglio izrekao misao: „Želiš li znati što Majka Crkva vjeruje, pođi crkvenom učiteljstvu, ali, želiš li znati kako Crkva vjeruje, zaputi se vjernomu puku“. Svjedoci smo toga i ovdje, u Međugorju.     Ignacijanska duhovnost i latinoamerički kontinent Teološki profil papa Franje očituje se u bitnome s jedne strane u življenoj isusovačkoj duhovnosti i programu, a s druge je strane obilježen latinoameričkim kontinentom te pastoralnom praksom, s posebnim naglaskom i osjetilom za Božji narod. Ignacijanska duhovnost promatra stvorenu zbilju s Božjega zrenika. Bog je pogledao na svijet i čovjeka, on uzima inicijativu u svoje ruke, on je prvi ljubio nas. Rahner je to izrazio slikovito: „Ignacije dolazi iz Boga i od Boga u svijet, a ne obrnuto“. S Božjega zrenika promatra svijet, a Ignacijeva knjižica duhovnih vježba nije lektira koja se čita i odloži, nego je poput zbirke kuharskih recepata. Recepti nas ne mogu nasititi, nego treba slijediti njihove naputke i početi kuhati i kušati. Pojedinac mora osobno slijediti naputke duhovnih učitelja. Na takav način i u tome svjetlu treba čitati i Sveto pismo. Nije ono lektira, nego priručnik s konkretnim receptima koje svatko mora, što bi kazali pustinjski oci, 'ruminare' - 'žvakati', 'preživati'. Upravo kao kruh. Kruh treba do te mjere 'žvakati' dok škrob ne postane sladak, slador u ustima. Tako je i s duhovnim naputcima koje primamo. Duhovni spisi nisu „lektira“, nego plod Duha i iskustva pojedinaca koji nam mogu pomoći u osobnome rastu. Bog govori i traži naš od-govor, na Božju akciju treba slijediti naša re-akcija. Milost prethodi etici, naše djelovanje odgovor je na Božje djelovanje. Svi smo ponajprije obdareni i iz te obdarenosti slijedi služenje svima. Služenje kao odgovor i odgovornost za svijet.   Pogled prema unutra Drugi korak koji slijedi iz te duhovnosti jest pogled prema unutra. Papina teologija je teologija s povodom koja se odnosi na konkretne, duhovne i pastoralne probleme i pitanja vremena. U spektar te teologije spadaju duhovna pitanja poput susreta s Isusom i molitve, društvena pitanja poput siromaštva i migranata, etička pitanja (koja Papa stalno naglašava) poput korupcije, mafije, društvenih problema, kapitalizma, zatim pastoralna pitanja kao pučka pobožnost i gradski pastoral te teološka pitanja poput Crkve siromaha, teologije naroda Božjega, evangelizacija i na kraju politička pitanja kao što su obrazovanje i opće dobro. U žarištu promišljanja kod Pape nalazimo susret s Isusom i bližnjim, zatim zbilju grijeha te pobožnost-duhovnost. Susret ponajprije s drugim, s potrebitima, u njihovoj fizičkoj potrebi. Naime, sam nas je Božji Sin pozvao u svome utjelovljenju na revoluciju nježne ljubavi (Papina apostolska pobudnica Evangelii Gaudium 88). Papa usrdno moli svakoga vjernika, ma gdje se nalazio, na osobni susret s Isusom, već danas i ovdje. Dati se pronaći od Isusa (EG 3). Načini su susreta s Isusom čitanje Pisma, susret u sakramentima, zajedništvo s drugima. Naučiti u „zagrljaju s raspetim Isusom trpjeti“ (EG 91), prijateljevati s Isusom. To uključuje u sebe i svijest grijeha i grješnosti. „Da, to sam ja: Grješnik koga je Gospodin pogledao“. Otuda i Papino geslo: Miserando atque eligendo: Smilovao se i izabrao me! – pa je stoga trajno fasciniran Caravaggiovom slikom Matejev poziv.   Pučka pobožnost Značajno mjesto u duhovnosti i teologiji pape Franje zauzima i pučka pobožnost koju papa Franjo trajno promiče, njeguje i izrijekom ističe. Kako potječe iz Latinske Amerike, pred sobom ima tamošnju inačicu duhovnosti i pobožnosti koju je vjerni puk otkrio, štujući i časteći ponajprije Isusovu patnju i muku, križ i proslavu, zatim Mariju kao Djevicu i Majku koju slave u velikim hodočasničkim mjestima te štovanje svetaca. Prisjetimo se Guadalupe (Meksiko), Copacabane (Bolivija), Aparecide (Brazil), Lujana (Argentina). Pučka pobožnost postaje snagom evangelizacije koja utiskuje svoj biljeg vjeri u stanovitoj kulturi. To je „mistika običnoga puka“ (EG 124), a dokument iz Aparecide (2007.) naglašeno ističe značenje pučke pobožnosti u svim izražajnim oblicima tijekom cijele crkvene godine. Pučka pobožnost i religija izričaj su življene vjere, koja daje životu orijentaciju te pomaže da čovjek ovlada svakodnevnim nevoljama i patnjama. Teološki su oblici pučke pobožnosti jedan „vidik inkarnacije, jer su proizišli iz inkulturacije kršćanske vjere u kulturi nekoga naroda“ (EG 90) te su time i locus theologicus, mjesto teološke spoznaje.   Crkva se treba otvoriti Papa dolazi iz pastorala velegrada Buenos Airesa. Crkva se treba otvoriti. U Knjizi Otkrivenja čitamo u pismu Crkvi u Laodiceji riječ Onoga komu je ime Amen: “Evo stojim na vratima i kucam...” Papa je okrenuo tu riječ još prije konklava u poruku: “Isus stoji na vratima Crkve. Kuca, lupa da mu se napokon otvore vrata prema vani. Želi izići i krenuti u svijet“. Isus je nalik zatočeniku crkvenih struktura kojega ne puštaju van. Crkva treba stupiti s Bogom u razgovor, dvogovor, stupiti sa svijetom u razgovor, kako je to činio Isus. Ići van, na periferiju, među rubne. Papa želi sveti nemir, želi da se nešto pokrene, izvana i iznutra, fizički i duhovno.   Misionarska Crkva Sve je u kršćanstvu utemeljeno na misijama, odašiljanjima. Otac šalje Sina, Otac i Sin šalju Duha Svetoga, a Duh i Sin šalju Crkvu. Crkva je u bitnome missio, misija, poslanje. Po svojoj biti Crkva mora biti misionarska, to je njezina temeljna obveza i odgovornost, evangelizacija. Nije ona tu zbog sebe, nego spasenja svijeta. To se nalazi i u povojima isusovačkoga reda iz koga Papa dolazi. Teološke temelje iščitava Franjo iz pobudnice Pavla VI. Evangelii nuntiandi (1975.), ali i u dokumentima južnoameričkih sinoda, a dokumentu iz brazilske Aparecide (2007.) upravo je Bergoglio utisnuo svoj biljeg i redakciju. Sve što je svih prethodnih godina isticao, našlo je odjeka u apostolskom pismu Evangelii gaudium (2013.). U stanovitom smislu Papa postkoncilsku communio-teologiju zamjenjuje s missio-teologijom, pri čemu je bitno evangelizirati kulture te evanđelje inkulturirati u sva podneblja. Stoga trajno naglašava kulture pojedinih naroda, njihovu pobožnost, koja može imati svojih 'slabih' strana, ali je ujedno i izražaj mudrosti i iskustva pojedinih naroda. Svaki je vjernik misionar u mjeri u kojoj je susreo Isusa Krista (EG 119). Pastoral, teologija i duhovnost međusobno su neodvojivi, moraju se prelijevati i prožimati. Teologija se rađa iz pastorala i proživljene duhovnosti. Za pohoda Brazilu rekao je biskupima kako nerijetko gubimo ljude jer ne razumiju jezik kojim govorimo. Zaboravili smo jezik jednostavnosti, a rabimo intelektualizam, tuđ našim suvremenicima. Navještaj vjere treba gramatiku, slovnicu jednostavnosti. Crkva je zajednica koja živi od riječi, za riječ, cjelokupno crkveno bogoslužje temelji se u vjeri da riječi posjeduju preobrazbenu, performativnu snagu koja pretvara tvar i materiju, kruh i vino, u Kristovo Tijelo i Krv. Riječ ima moć pretvorbe, pa je Crkva ponajprije komunikacija Duha Svetoga koji mijenja i pre-tvara.   Vrijeme Crkve Juga Papa Franjo dolazi iz Argentine, prema vlastitim riječima, s drugoga kraja svijeta, gdje se kršćanstvo inkulturiralo u konkretne prilike. Koncilski dokument Ad gentes - O misionarskom poslanju Crkve veli: “Doista, po uzoru na ekonomiju utjelovljenja mlade Crkve, ukorijenjene u Kristu i sagrađene na temelju apostola, primaju u divnu izmjenu sva bogatstva naroda... One uzimaju iz običaja i tradicija, iz mudrosti i znanja, iz vještina i umijeća svojih naroda, sve ono što može doprinositi da se hvali Božja slava, da zasja milost Spasiteljeva i da se pravilno oblikuje kršćanski život” (br.22). Za papu Franju pučka je pobožnost locus theologicus u kome vjera živi. “Izražajni oblici pučke pobožnosti sadrže u sebi mnogo toga čemu nas mogu poučiti, i onomu koji je kadar tumačiti ih, oni su teološko mjesto. Tomu trebamo posvetiti punu pozornost, napose glede nove evangelizacije” (EG br. 126). Slikovito bi se dalo reći: Prvo tisućljeće Crkve obilježio je crkveni Istok, u drugom tisućljeću imamo Crkve Zapada koje su vodile glavnu riječ, jer je Istok preplavljen islamom, dok je treće tisućljeće, dolaskom pape s Juga, čini se, nastupilo vrijeme Crkve Juga, pri čemu je glava u Rimu, ali mjesne Crkve Juga daju svoj pečat, doprinos i bogatstvo. Ne smijemo smetnuti s uma: Prije stotinu godina 70% katolika živjelo je na sjeveru, 30% na jugu, dok su činjenice danas obrnute: Danas imamo na sjeveru 24% katolika, dok jug pokriva 68% (39 posto Latinska Amerika, 16 posto Afrika, 12 posto Azija i jedan postotak Oceanija).   Teologija naroda Božjega U Argentini je nakon Koncila u saborskoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et Spes) pojam ‘svijet’ zamijenjen pojmovima ‘narod’ i ‘kultura’, što je vodilo prema otkrivanju vlastitoga naroda i njegova poslanja u konkretnim pojedinostima i protegama, bijedi i patnji, manjkavostima, ali i sa svim kulturološkim, etičkim i religijskim blagom. Stoga argentinska teologija podvlači i ističe ulogu naroda Božjega kao subjekta. Narod Božji pretvara Crkvu u teološki, socijalni i povijesni subjekt. Crkva je misterij zajedništva Božjega naroda u povijesti, odn. misterij putujućega Božjega naroda u zajedništvu. Suvremeni argentinski teolozi razvijaju teologiju Božjega naroda kao „Mi-teologiju“ u nauku o Crkvi. „Mi–teologija“ promatra narod kao kolektivni subjekt i hermeneutičko mjesto s kojega treba promatrati znakove vremena. Sastavnici 'naroda' dodaje poveznicu koncilske teologije, naglašavajući ulogu laika u Crkvi jer je već Drugi vatikanski sabor istaknuo Crkvu kao jedan Božji narod koji obitava u svim pucima i narodima ove zemlje (LG 13). U svojoj pobudnici Evangelii Gaudium ističe Papa Božji narod kao „tajnu ukorijenjenu u Presvetom Trojstvu kojega je konkretni povijesni odraz putujući Božji narod koji evangelizira te nadilazi svaki po sebi nužni institucionalni oblik“ (EG 111). Papa razvija tu misao upravo u tome svome izvornom apostolskom pismu. Oblikovati, stvoriti narod znači naučiti ga razvijati kulturu susreta u pluralnoj harmoniji (EG 220). Poznat je njegov govor što ga je održao u povodu 200. obljetnice argentinske nezavisnosti – Mi kao građani – mi kao narod u kome ističe odgovorno ponašanje svih te smisao pripadnosti vlastitomu narodu.   Reforma Crkve U svojim promišljanjima predlaže reformu Crkve u smislu dokumenta iz Aparecide u Brazilu (2007.). Nije mu nakana izvoziti latinoamerički model u svijet, nego želi da svaka Crkva ozbiljuje na pravom mjestu i u pravo vrijeme svoj zadaću na inkulturiran način. Ne želi on nikakav novi vidik centralizma, nego vjeruje da misionarska dinamika latinoameričke Crkve može doprinijeti obnovi Crkve. Papa traži stanje permanentnih misija, reformu struktura, što uključuje reformu papinstva kao i središnjih struktura sveopće Crkve (EG 32). Prema njemu Ecclesia semper reformanda jest ona koja je trajno in statu conversionis et in statu missionis, koja je u permanentnom obraćenju i misijama. Crkva svjedoči i u svojoj strukturi i u bogoslužju o evangelizaciji svih naroda. Papa je kao nadbiskup Buenos Airesa običavao slaviti misu u malim prigradskim kapelicama s najsiromašnijim slojevima društva te je tu doživljavao pučku pobožnost kao izričaj inkulturacije vjere u širokim masama. Stoga u Latinskoj Americi Božji puk kao i činjenica pučke pobožnosti tvore hermeneutički krug koji se očituje napose u hodočašćenjima ili za krsnih slavlja. Pučka mistika izričaj je živoga iskustva Božjega naroda, i ona može poslužiti da se prihvati kao mjesto teološke spoznaje (locus theologicus) vjerničkoga ćutila vjere (sensus fidei fidelium). Najčešće i ključne riječi koje Papa u svome rječniku rabi jesu: nježnost, milosrđe, istina i pravednost. One mogu i danas poslužiti kao teološki i praktični zamašnjak nove evangelizacije. Svi su vjernici pozvani prema svojim mogućnostima surađivati na ostvarenju planova koje je zacrtao papa Franjo u svome pontifikatu. Na temelju gore iznesenoga s punom odgovornošću možemo ustvrditi kako se upravo ovdje u Međugorju ozbiljuje ono što Papa podrazumijeva pod vjerskim osjetilom, ćutilom naroda Božjega koji je od samih početaka ovdje u Međugorju prepoznao Božje i Gospino djelo, gdje je prisutan, gdje izlijeva svoje srce pred Marijom Isusu te gdje se obistinjuje drevno teološko pravilo da je pravilo vjerovanja utemeljeno u molitvenoj praksi, da su molitva i bogoslužje izvor pravovjerja u Crkvi od samih početaka Crkve. Prema Novom zavjetu upravo na bogoslužnim sastancima imamo prve izričaje vjere i potonjega Vjerovanja-Creda Crkve.  
Naša La Verna
Dosta puta znam govoriti kako mi je teško, nezgodno. Mislim da mi je najteže na svijetu, da za mene nema izlaza te da se nalazim u najgorim mogućim situacijama. Ali kad se osvrnem, vidim kako su moji problemi zapravo sitnice naspram nečijih većih poteškoća. Istina da nikome nije lako. Svatko ima svoj križ kojeg treba nositi. Mislim da svatko nosi onaj teret koliki može podnijeti, jer nije svačija izdržljivost jednaka. Svaki put kad se jadam zbog svojih problema, majka mi kaže : „Zahvali Dragom Bogu što si živa i zdrava.“ Doista, kad malo bolje razmislim mogu Mu se samo zahvaliti za obilje zdravlja koje mi je podario. Mislim da je bolest jedna od najvećih prepreka koje se postave na naš put. Nekad je neizdrživa, neizlječiva, bolna… Ako smo zdravi, imamo najveće bogatstvo ovoga svijeta. Zdravlje je nemjeriva životna vrijednost na koju često zaboravimo. Kada me uhvati obična viroza želim se mijenjati za bilo kakve probleme samo da bol i muka nestanu. Mogu misliti kako je tek ljudima koje različite bolesti proganjaju čitav život. Nakon duljeg razmišljanja o svom životu, shvatila sam kako su moja gledišta često površna, da vidim samo sebe, svoje nevolje. Tako je većinom i kod ostalih ljudi. Nažalost, ne vidimo koliko smo sretni, koliko smo slobodni kad nam je podario najveće bogatstvo. Na nama je da se radujemo tom daru, životu, te da Mu se svaki dan zahvalimo na nemjerivoj količini blaga koju nam je podario stvarajući nas baš ovakvima kakvi jesmo!