Jagodarstvo
Četvrtak, 16. kolovoza 2012. | Broj čitanja: 1202
 
 

Nekim ljudima, valjda, nije suđeno da duže vremena provedu na jednome mjestu. Lijepi dječak je vjerojatno jedan od njih, jer je,nakon deset mjeseci, promijenio adresu stanovanja. Njegovi susjedi su se isto preselili s njime. Lijepa je to ulica. Puno drugačija od one prošle. Sad su se preselili na jedno mirnije i tiše mjesto na jednogodišnji odmor.


No odmor ne znači cjelodnevno izležavanje i spavanje. Vrijeme ipak nekako treba ispuniti. Lijepi dječak se tako počeo baviti jagodarstvom. Sadi nove sadnice jagoda koje će na proljeće zasaditi u vrt, ako prežive zimu. Baš je danas, dok je sadio novih osam sadnica u plastične čašice, razmišljao malo o svome duhovnom rastu. One jagode, koje je sadio, nemaju dušu, ali ono što im je potrebno za njihov rast dolazi od Boga: sunce, voda, zemlja…


A što je s njegovim rastom? Prestao je rasti u visinu. Kilo koje mu ne bi škodilo, ali lako je za to. Što je s njegovom nutrinom? Je li miran unutra? Je li dovoljno duhovno narastao? Čime hrani svoju dušu? Je li stvarno i iskreno sretan? Takva i slična pitanja su se provlačila glavom Lijepog dječaka.


Kako će rasti? Počeo se plašiti da će mu cijelo vrijeme proći u traženje odgovora, kada se sjetio teksta jedne velike male svetice, koji je uglazbio njegov prijatelj Stihoklepac: Ništa neka te straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga ima sve, tko je strpljiv sve postiže. Sve prolazi samo Bog ostaje isti.


On, kao i svi mi, treba dozvoliti da ga Bog hrani. Treba otvoriti svoju dušu Bogu i on je neće pustiti dok ju cijelu ne nahrani i ne prosvijetli. Jer čovjek ne treba tražiti sreću u drugim stvarima, doli u Bogu. Tražimo Njega, jer kad ga pronađemo sreća će biti posvuda.
 

- fra Jozo Mandić
 Facebook  Myspace RSS    |   E-mail  Print
Ostale novosti:
» Čežnjo moja...
12/01/17 | Broj čitanja: 2774 | Autor: Marijana Jurilj
» Tribine USRIDU
12/01/17 | Broj čitanja: 1966 | Autor: frama.ba
» Bog u tvom srcu
05/01/17 | Broj čitanja: 646 | Autor: Ivan Slišković
» Božićna komedija: "Kako je Kolumbo otkrio Božić"
03/01/17 | Broj čitanja: 1242 | Autor: Lovro Kožul
» Jesam pošla il' sam došla?
29/12/16 | Broj čitanja: 817 | Autor: Magdalena Šaravanja
» Emisija na Badnjak 2016.
27/12/16 | Broj čitanja: 539 | Autor: Anja Slišković
» Badnjak na mostu
25/12/16 | Broj čitanja: 935 | Autor: Antea Naletilić
» Naš petak: Zabavni sastanak - posljednji službeni sastanak u polugodištu
24/12/16 | Broj čitanja: 833 | Autor: Ante Leko
» "Pa Isuse, novi život, hvala ti!"
23/12/16 | Broj čitanja: 843 | Autor: Marijana Jurilj
» Mali znaci pažnje za naše župljane...
18/12/16 | Broj čitanja: 1689 | Autor: Ana Mikulić
» Naš petak: Molitveni sastanak
17/12/16 | Broj čitanja: 423 | Autor: Ante Pavković
» USRIDU: Božić - priča koje smo siti
15/12/16 | Broj čitanja: 1768 | Autor: frama.ba
»Arhiva novosti«
Najčitanije novosti
» Čežnjo moja...
12/01/17 | Čitanja: 2774
» Tribine USRIDU
12/01/17 | Čitanja: 1966
Stol riječi
Zašto se bojiš? Čega te strah? U mojoj ljubavi toga nema.   Zašto mi braniš? Ne govori da ne smijem. Molim te, pusti da te ljubim.   Pusti da ti ljubim rane, da ih zacijelim. Ne tvoj dečko, ne tvoja djevojka, nijedna druga osoba, ni tvoj posao, tvoj sport. Pusti mene da ti liječim rane. One od kojih si već umoran, one podsmjehe koje proživljavaš, poniženja koja ti se nameću, samoću koja te guši.   Pusti mene koji sam te stvorio, mene koji sam te želio prije svega. Pusti da te ljubim. Tu tvoju samoću, tu tvoju slabost, tu tvoju unakaženost. Ne moraš napraviti ništa, ja ti dajem sve, samo pusti da te ljubim. Jer i prije nego si postao, ja te volim. Baš takvog kakav jesi. Ispred mene se ne moraš skrivati, samo dati da te liječim. Ja sam na križu raširio ruke za tebe. I da si bio jedini na svijetu, sve bih jednako prošao jer te ljubim.   Nitko svoje srce ne može za tebe zatvoriti onoliko koliko sam ja svoje ruke raširio i otvorio ti svoje naručje.   I tako raširenih ruku ja te čekam.   Nakon svih rana, nakon svih nepravdi, nakon svih boli, ja te čekam. Ja te želim.   Pusti zato sada sva opravdanja, sve strahove, svu ljutnju, pusti svaku ispriku i samo mi daj da te ljubim.   Ja sam veći od svega toga. Jači od tvojih slabosti, veći od tvoga grijeha.   Ja, svemogući Bog, tvorac svega, ljubio sam i ljubim tebe do kraja.
Fokus
Potpuno se posvetiti Bogu, slijediti Isusa i reći zbogom svjetovnom životu, upravo je ono što je odlučila dvadesetdvogodišnja Brigita Bošnjak iz Orašca koja će ovih dana ući u 2. franjevački red sestre klarise, zatvoreni red gdje sestre posvećuju svoj život Bogu u strogoj klauzuri.   Brigita Bošnjak je rođena na Orašcu, osnovnu školu je završila u Ripcima, srednju školu i tri godine Teološkog studija u Mostaru.   Što je bilo presudno za ovakvu odluku? Već 6 godina sam aktivna u FRAMi i to je jedno od ljepših razdoblja u mom životu. Tu sam osjetila što znači živjeti u bratstvu i prihvaćati svakoga s njegovim pozitivnim i negativnim stvarima. Kroz razne aktivnosti i druženja počela sam otkrivati Božju prisutnost u svom životu. To razdoblje mi je puno pomoglo u otkrivanju životnog poziva.   Kada si otkrila poziv i zašto baš klarise? O pozivu sam počela razmišljati prije otprilike 6 godina. Prva misao mi je došla na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U početku sam bježala od tog poziva koji se pojavio u mom srcu i mislila sam da nikom ništa ne kažem i da će to nestati. Počela sam tražiti momka koji bi imao iste svjetonazore kao i ja, razmišljajući da će taj poziv u meni nestati. No nisam našla takve kakve sam tražila, već potpuno suprotno. Borila sam se s tim mislima tri godine, dok nisam napokon na jednoj misi osjetila da me cijelo vrijeme Bog poziva, da želi da idem za njim. Tada sam mu predala svo život i odlučno rekla “evo me”.   Kako si se nosila s tom odlukom? Mislila sam da će svi problemi nestati kad donesem odluku, ali nije bilo tako. Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići u samostan, nego sam morala čekati. U tom razdoblju čekanja pojavio se i poziv za zatvoreni red. Ispočetka sam bježala od tih misli, ali s vremenom sam uvidjela da me Bog stvarno tamo želi i daje mi potpunu slobodu u odluci. Bilo mi je teško odlučiti, naravno, živjeti takvim načinom života, ali uz Božju pomoć uspjela sam se osloboditi svih kušnja i odlučno krenuti Njegovim putem.   Što je, dakle, bilo presudno? U početku sam mislila da ću ići u otvorene sestre, nisam ni pomišljla da ću ići ogdje drugo, ali kako je moj molitveni život rastao, tako se u srcu počela pojavljivati želja za sve većim sjedinjenjem s Bogom, te sam naposljetku odlučila da to mogu ostvariti jedino kao klauzorna sestra.   Kaži nam nešto o klarisama. Sestre klarise su 2. franjevački molitveni red i opredjelile su se za život u klauzuri i potpunoj odvojenosti od svijeta, kako bi što vjernije nasljedovale Krista. Trenutno je u Samostanu u Brestovskom kod Kiseljaku u koji idem, šest sestara, kojima uz svakodnevne obveze i molitvu svakog dana dolaze ljudi da se preporuče u njihove molitve.   Kako izgleda jedan dan u samostanu? Postoji dnevni raspored kojeg se časne pridržavaju. Prva molitva započinje već u pola noći, sestre prekidaju san kako bi molile, zatim ustajanje je u 5,30, a u 6 sati je jutarnja molitva do 7,30, kada je sv. misa. Poslije mise je doručak, a zatim slijedi rad do 11,20 kada je opet molitva. U taj rad spada pečenje hostija, kućanski poslovi i obrađivanje vrta, kao i razgovor i odgovaranje na pitanja osobama koje traže naše savjete i molitvu. Oko 12,15 je ručak, te poslije rekreacija. Od 14 do 15 sati je stroga šutnja, gdje se sestre povlače u svoju sobu na osobnu molitvu, a u 15 sati je zajednička molitva u kapeli. U 16 se nastavlja s radom do 18,30 kada je opet molitva, a poslije večera.   Jesu li dozvoljene posjete? Posjete su dozvoljene, ali mi ne možemo izlaziti iz dvorišta samostana. Moja obitelj me može nazvati, imamo jedan zajednički telefon, mogu me posjetiti, jedino ja ne mogu izlaziti. Slučajevi u kojima je dopušteno izlaziti su rijetki, jedino ako trebamo liječniku, radi produženja osobnih dokumenata, smrt roditelja i dolazak pape u državu.     Razmišljaš li o tome što te čeka u samostanu? Kad ljudi čuju za kakav način života sam se odlučila ostaju zaprepašteni i pitaju me kako je moguće da netko može biti sretan u zatvorenom prostoru. Odgovor na to pitanje je za mene jednostavan. Osjetila sam da je to moj poziv, put na koji me Bog poziva i vjerujem da ću biti slobodna, jer znam da sam to svojevoljno odlučila.   Kako je na tvoju odluku reagirala tvoja obitelj i prijatelji? U početku su bili šokirani, pokušali su me odgovoriti od toga, a poslije, kako su uvidjeli da sam uporna, počeli su prihvaćati, poštujući moju odluku.   Kako se osjećaš pred odlazak? Ovih dana pozdravljam se s vanjskim načinom života, s prijateljima, poznanicima, ali sretna sam zbog svoje odluke, osjećam mir u srcu što je najvažnije i što je u biti ispunjenje poziva na koji sam pozvana. Hoće li ti nedostajati dosadašnji način života? Istina da se pozdravljam sa svim svjetovnim aktivnostima, poput ispijanja kava u kafićima, svadbi, odlazaka na more, društvenih mreža, koje nas danas toliko okupiraju i ne možemo bez njih, ali to mi ne predstavlja problem. Štoviše, jedva čekam ući u samostan. Već sam se odvojila od svih svjetovnih stvari, jer sam otkrila puno dublji smisao svog odlaska.   Je li bilo kušnji? Naravno da jeste, kušnje su uvijek prisutne, sastavni su dio svakog puta, a posebno ovakvog. Bilo je teških trenutaka, ali sam ih uspjela sve prebroditi zahvaljujući Božjoj milosti koja me nosi.   Je li te strah, ipak ideš u nešto nepoznato? U početku je strah stvarno bio prisutan. Pitala sam se hoću li uspjeti živjeti takvim načinom života, ali sada imam osjećaj da sam pobijedila sve strahove i vjerujem da će mi Bog dati snagu kad god mi bude teško.   Što bi poručila mladima? Mladima bih poručila da se ne boje plivati protiv struje ovoga svijeta, te da u svin životnim odlukama budu ustrajni i uporni, jer samo slijedeći svoje srce mogu stići do cilja na koji ih Bog poziva.
Naša La Verna
Voljela bih da Te mogu pustiti unutra. No, jednostavno se bojim. Nekada mi se čini da svi moji snovi u Tvome svjetlu postaju isprazni. Cijeli život gradila sam svoju čvrstu, malu utvrdu od svojih ambicija, postignuća i nada za budućnost. No, u molitvi s Tobom ponovo počinjem sumnjati u sve ono što sam mislila da jesam i što sam vjerovala da mi je jednostavno suđeno. Raspalim glazbu do daske i prepustim se tim ritmovima nadajući da ću Te nekako isključiti. Kada sklopim ruke često osjećam kao da nikada neću moći učiniti dovoljno ili da jednostavno ne pronalazim istinski smisao svoga cijelog postojanja. Svojim nastupom i ponašanjem odajem osobu s velikim ambicijama. Imam odlične ocjene i velike nade za fakultet. Zamišljam da ću jednoga dana u svome polju postati svjetski priznata i ostaviti svoj trag u svijetu. Sada mi se to čini gotovo kao neko stanje opijenosti, iluzija. Osjećam da Ti postavljaš puno veće izazove, a ja biram lakši put. Cijeli sam život željela podijeliti sve ono što osjećam kroz umjetnost. Sanjala sam da ću jednoga dana dobiti svoj trenutak pod reflektorima, na svojevrsnoj pozornici pred velikom publikom. Nisam bila željna slave. Htjela sam probiti put do srca drugih. Sviđala mi se moć koju imaju umjetnici da dirnu ljude. Što god radila ta slika mi je uvijek bila u mislima. Znam, to uistinu želim, to sam ja. U isto vrijeme želim prigrliti svoju vjeru, živjeti je svaki dan, svakim udisajem. Zašto mi se ponekad čini da su te dvije strane mene u sukobu? Svi moji pokušaji stvaranja čine se smiješnima kada se u kratkim trenutcima molitve susretnem s velikom dubinom nedokučivog Stvoritelja svemira. Tada osjećam da postoji toliko toga što propuštam, cijeli novi, nedokučivi svijet. Istinski susret s Tobom nikad me ne može ostaviti u jednom komadu, on razara sve, nerijetko ostavljajući me nakon toga ogoljenu, izgubljenu i potresenu. Bojim se načina na koji me mijenjaš i osjećaja koji nastupi nakon molitve, osjećaja da više ne mogu kročiti ovim svijetom onako kako sam oduvijek kročila. Pitam se mogu li sačuvati dio sebe u susretu s Tobom. Voljela bih ostati mlada, razigrana i puna snova. U isto vrijeme želim Tvoju zaštitu i prisutnost u mome životu. Očinske ruke pružaju zagrljaj i utjehu, ali nas u isto vrijeme ponekad i grubo guraju u zrelost i tjeraju da uvijek činimo više. Mogu li uistinu prihvatiti oboje? Molim Te, Bože prožmi moj život, pa i one trenutke u kojima sam djetinjasta. Voljela bih kada bi mogao biti neizostavan dio svega onoga što radim, svih mojih snova. Najviše od svega, daj mi snage da mogu prihvatiti promjenu na koju me pozivaš čak i onda kada je ne mogu razumjeti.