Kontempliranje Raspetoga čin je uma, ali je nemoguće vinuti se do krajnjih visina bez snage srca i ljubavi... Papa se 13. svibnja zaputio helikopterom na jednodnevni pohod Toscani, bio je u Arezzu gdje je slavio svetu Misu, a namjeravao je pohoditi i franjevačko svetište La Vernu, gdje je sv. Franjo primio svete rane. Međutim, zbog loša vremena pohod je izostao. Donosimo temeljne misli koje je namjeravao uputiti franjevcima, franjevkama, klarisama, svima nazočnima: Promišljati Kristov Križ! Meditirati, kontemplirati. Stigli smo kao hodočasnici u Sasso Spicco na La Vernu gdje je “dvije godine prije svoje smrti” (Toma Čelanski, Vita Prima, III,94) sveti Franjo primio na svome tijelu rane slavne muke Krista raspetoga. Franjin put nasljedovanja Raspetoga doveo ga je do jedinstva sa samim Gospodinom u tolikoj mjeri, iznutra i izvana, da je i izvana, na tijelu bio svomu Gospodinu suobličen. Vrhunski čin ljubavi iskazao nam je Gospodin na križu. Bijaše to za Franju put koji je započeo u San Damianu, ispred Raspetoga, koga je promatrao srcem i umom. I nastavio je cijeloga svoga života promatrati i meditirati Križ na tome svetom mjestu koje je tolikima postalo mjesto i putokaz svetosti i posvećenja, tijekom osam stoljeća. Nebrojeni su pred tim Raspetim u San Damianu klečali, u molitvi, tišini, sabranosti. Slavni Kristov križ sažimlje u sebi patnje cijeloga svijeta. Ali je križ opipljivi znak ljubavi, mjera Božje dobrote i milosrđa prema čovjeku. Na ovome mjestu svi smo mi pozvani ponovno otkriti nadnaravnu dimenziju života, podignuti svoje srce i oči gore, vinuti se iznad prolaznoga, vratiti se u krajnjoj predanosti Gospodinu, slobodna srca, u savršenoj radosti, promišljajući, kontemplirajući Raspetoga kako bi nas on mogao raniti svojom ljubavlju. “Svemogući, svevišnji, predobri Gospodine. Tvoja je slava, hvala i čast, i svaki blagoslov”, započinje Franjo svoj Hvalospjev Suncu. Franjo je dopustio da bude prožgan svjetlom Božje ljubavi., kako bi odražavao u svijetu ljepotu otkupljena čovjeka i stvorenja, da bi ta ljepota odražavala sjaj Kristova lica kao što je mjesečeva svjetlost odraz sunčeva sjaja. Krv Raspetoga koja teče sa slavnoga križa oživljuje sasušene Adamove kosti u svakome od nas, da bi svatko od nas ponovno otkrio radost zapućivanja na stazu svetosti, penjući se u visine, prema Gospodinu. S ovoga svetoga i blagoslovljena mjesta sjedinjujemo se u molitvi a svim franjevcima na cijelom svijetu: “Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe, jer si svojim svetim Križem otkupio cijeli svijet”. Zahvaćeni smo Kristovom ljubavlju. Ne možemo se popeti na La Vernu a da se prepustimo da nas do kraja apsorbira molitva svetoga Franje: “Žarka i slatka sila tvoje ljubavi, molim te Gospodine, neka obuzme moj um i moje srce i neka ga odijeli od svega, što je pod nebom, da umrem od ljubavi ljubeći tebe, koji si se udostojao umrijeti od ljubavi ljubeći mene” (Sv. Franjo, Molitva “Absorbeat”). Kontemplacija Raspetoga čin je čovjekova uma, ali je nemoguće vinuti se u visine bez snage ljubavi. Na La Verni, tomu svetome mjestu, brat Bonaventura iz Bagnoregia - dični sin svetoga Franje - napisao je svoj Put duha k Bogu -Itinerarium mentis in Deum pokazujući nam put kojim nam je ići kako bismo se vinuli u visine i tu se susreli s Gospodinom. Taj veliki crkveni učitelj lomi s nama kruh vlastitoga iskustva, pozivajući nas najprije na molitvu Kristu - Raspetomu. Bonaventura nas uči kako se um i misao treba najprije okrenuti Gospodinovoj muci jer žrtva križa ništi naše grijehe. Prostor grijeha u čovjeku dade se jedino ispuniti Božjom ljubavlju. “Stoga pozivam čitatelja prije svega na žarku molitvu po Kristu raspetome, čijom smo krvlju očišćeni od ljaga naših mana i grijeha” (Put duha k Bogu, Proslov 4). Ali da bi molitva bila učinkovita, naše molitve trebaju i naše suze. To je naše nutarnje uključivanje, naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav. Potom - ono što nam treba jest admiratio - divljenje koje sveti Bonaventura vidi u malenima i poniznima u Evanđelju koji su kadri iskusiti čudo Kristova spasiteljskoga djela. Poniznost su dveri za svaku krjepost. Do Boga se ne dopire umnom zanosnim ponosom istraživanja, nego većma poniznošću, sukladno čuvenom izričaju svetoga Bonaventure: “Stoga neka nitko ne misli kako je dostatno čitanje bez unutrašnjega pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pozorno motrenje bez radosti, radinost bez pobožnosti, znanje bez ljubavi, bistrina uma bez poniznosti, studij bez božanske milosti, prodornost razuma bez božanski nadahnute mudrosti” (nav.mj.). Kontemplacija Krista raspetoga ima izvanrednu učinkovitost jer ona omogućuje da prijeđemo s misaonoga na iskustveno područje, iz nade spasenja u slatku i blagoslovljenu domovinu i zavičaj. Sv. Bonaventura potvrđuje to riječima: “Onaj koji potpuno okrenuta lica gleda na pomirilište, tj. Krista, i razapeta ga promatra na križu u vjeri, nadi i ljubavi, u pobožnosti, divljenju i radosti, u poštovanju, hvali i klicanju, taj s njime obavlja ‘pashu’, to jest prijelaz”. To je srčika iskustva La Verne, to je jezgrenica iskustva asiškoga Siromaška na La Verni. Na ovome Svetom brdu sveti je Franjo živio u svojoj osobi duboko jedinstvo nasljedovanja, imitatio et conformatio samoga Krista, nasljedovanje i suobličavanje s Kristom. Time nam također zbori kako nije dovoljno nazivati se kršćanima nego trebamo biti kršćani, a nije dovoljno ni samo činiti dobra djela. Moramo se suobličiti s Isusom postupnim, ustrajnim predanjem, preobrazbom vlastitoga bića na sliku samoga Gospodina pa da snagom božanske milosti svaki ud njegova Tijela - koje je Crkva - očituje svijetu prijeko potrebnu suobličenost sa svojom Glavom, Kristom Gospodinom. Stoga započinjemo ovaj hod - kao što nas to uče srednjovjekovni učitelji na primjeru svetoga Augustina - sa samospoznajom, poniznošću, promatrajući sami sebe, u krajnjoj otvorenosti. Nositi Kristovu ljubav! Koliki su se hodočasnici uspeli na ovo Sveto brdo, i stalno se nastavljaju uspinjati na njega da bi kontemplirali ljubav raspetoga Boga te bili Njime zahvaćeni. Koliki su se hodočasnici uspeli u traganju za Bogom koji je jedini razlog što Crkva postoji, Crkva, naime, kao most između Boga i čovjeka. I ovdje se oni susreću s vama, sinovima i kćerima svetoga Franje. Uvijek se sjećajte da je smisao posvećenoga života u specifičnoj zadaći, naime, živjeti svjedočanstvo, biti svjedoci - riječju i primjerom života življena u skladu s evanđeoskim savjetima - u čudesnoj ljubavnoj priči između Boga i čovjeka, ljubavi koja nadmašuje sveukupnost povijesti. Srednjovjekovni su franjevci ostavili neuništivi trag toga - i u vašoj crkvi u Arezzu. Opetovana putovanja Asiškoga Sirotana kao i njegova putovanja u ove krajeve dragocjeno su blago. La Verna bijaše jedinstveni i temeljni događaj zbog jedincatosti svetih rana utisnutih u tijelo serafskoga Oca Franje ali i zbog kolektivne povijesti njegove braće i vašega naroda koji nastavljaju otkrivati u Sasso Spicco središnjost samoga Krista u životu vjernika. Tolika su svjetla obasjavala ove krajobraze, kao npr. sveta Margareta Kortonska, premalo znani lik franjevačke pokornice koja bijaše kadra oživjeti karizmu Asiškoga siromaška u svome životu izvanrednom živahnošću, sjedinjujući kontemplaciju Raspetoga s ljubavlju prema najmanjima i zaboravljenima. Ljubav prema Bogu i bližnjemu nastavlja animirati vrijedno franjevačko djelo u vašim crkvenim zajednicama. Život prema evanđeoskim savjetima kraljevski je put kako se živi Kristova ljubav. Na ovome blagoslovljenom mjestu Gospodina molim da nastavi slati svoje radnike u svoj vinograd, i napose se obraćam mladima da se odazovu Božjem pozivu, velikodušno te da se odvaže posvetiti mu se u posvećenom životu te svećeničkoj službi i djelovanju. Papa zaključuje kako je došao na La Vernu kao hodočasnik, kao nasljednik svetoga Petra, pa bi htio da svatko od nas posluša još jednom Isusov upit Petru: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više od ovih?... Pasi janjce moje” (Iv 21,15). Ljubav prema Kristu temelj je života svakoga pastira, i onda kao i za naše suvremenike, koji su prečesto zatvoreni u svoj vlastiti individualizam. Na kraju je poručio da budemo znak Božje nemjerljive ljubavi i milosrđa. Svećenička pobožnost uči svećenike da ljube ono što slave, da svoje živote, da svoj život lome poput kruha s onima s kojima žive, s onima koje susreću imajući udjela u njihovoj patnji, otvoreno oko za njihove potrebe i probleme, slijedeći ih i prateći na putu vjere. tekst preuzet sa franjevci.info