Iščekivanje nekog ili nečeg uvijek je posebno, samo možda nestrpljivim ljudima nije. Upravo se učimo strpljivosti u iščekivanju. Kada nešto čekamo onda to i volimo. Ono što će doći, a mi ga ne volimo, mrsko nam je, to ne iščekujemo, to sa strahom guramo iz svojih misli. Dakle, uvijek čekamo ono što volimo. Poznata je i česta fraza: Jedva čekam, pogotovo među mladim ljudima. Oni uvijek nešto nađu što jedva čekaju.

Postoji izreka Ljubav je lijepa dok se čeka. Zašto? U što to mi pretvorimo ljubav kad je dobijemo? Znamo li uopće koristiti ljubav? Ljubav je lijepa sama po sebi i mi tu ništa ne doprinosimo, samo je prihvaćamo i živimo. A očito je ne živimo kako bismo trebali, da jesmo ne bi postojala takva izreka. Ljubav se ne kvari sama, onda smo valjda mi zaslužni što se pojam ljubavi stavlja u ovaj kontekst ljepote, ali dok se čeka, a kad dođe... jao nama. (Što izmisliti da si zagorčamo život, sebi i osobi s kojom dijelimo tu ljubav?!) Ne idemo mi namjerno rušiti ljubav, no mi smo takvi, ljudsko u nama traži svoje i dar ljubavi brzo postaje teret.

Želimo uza se osobu – srodnu dušu, da želimo! Jedva čekamo da dođe on, došao je i volimo se. Sad jedva čekamo da stupimo u brak s princem na bijelom konju i uskoro se dvije imenice zamijenu, princ nestane, a ovo drugo ostane. Dalje... jedva čekamo djecu, da upotpune naš brak(eto, kakvi su to ljudi koji ne žele djecu), i kad dođu djeca život postane neizdrživ. Sve se podređuje njima, oni postaju centar, osobni život roditelja više nije bitan. I opet to što smo toliko čekali, jedva čekali, sad opet kvarimo, ono ljudsko u nama kvari divan Božji dar, milost - ljubav u nama. Zapitamo li se, dok prigovaramo na sve što smo toliko čekali i željeli, sjećamo li se s kakvim smo žarom to iščekivali, a sad ga gotovo proklinjemo. Mora li uvijek tako biti? Hvala Bogu ne mora. Ljubav pronađe svoj put i nastani se gdje ju pošalju, a koliko je tko cijeni, ona vjerojatno osjeća, pa uzvraća istom mjerom i umnaža se kada je dijelimo. Tipičan primjer ljubavi jest ovaj mladića i djevojke, od zabavljanja do sv.braka i roditeljstva. No, ljubav postoji u mnogim stvarima i zanimanjima oko nas, samo ako hoćemo primjetiti. Isčekujemo povratak, poziv, pismo, susret, pogled, događaj... i sve je, je l' da, uobičajno? Normalno je to sve iščekivati. A naš sv.Franjo iščekuje smrt – Dobro mi došla sestrice smrti! On i u tom događaju slijeda ljudskog života vidi ljubav. Franjo iščekuje Onog koji stoji iza smrti – a On i jest sama ljubav.

Od mladosti preko novog života dođosmo do smrti, a to i jest jedan život. Jedan prolazan život. Onda nemojmo da nam život prođe u krivom čekanju, znadnimo i onda kad dočekamo biti dosljedni sebi, dosljedni osjećajima ushita s početka čekanja, znadnimo biti nesebični, poletni. Ono negativno ljudsko, ono što kvari svaki dobar osjećaj, sakrijmo, zanemarimo, izbacimo iz sebe. Ako si za nešto rekao: Jedva čekam, onda ne daj da s tim kasnije jedva živiš. Suprotno, kad si nešto toliko čekao, onda ga ščepaj i ne daj, to je tvoje; tvoje putovanje, tvoj san, tvoja veza, tvoj brak, tvoje dijete, tvoj posao, tvoja diploma, tvoj zavjet, tvoj dobar osjećaj... Ne dopusti da te slome i da sebe uhvatiš kako loše govoriš i loše živiš s onim što si toliko čekao.

Ne mogu, a da ne ispišem pojedine stihove prekrasne Simonovljeve pjesme o čekanju:

Čekaj me, i ja ću doći,

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj me i kad vrućine zapeku,

i kad mećava briše,

čekaj i kad druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kad čekanje

dojadi svakom koji čeka.

...

Čekaj me i ja ću sigurno doći

sve smrti me ubiti neće.

Nek rekne tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna taj

neće shvatit,

nit će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo zanat ćemo kako 

preživjeh vatru kletu- 

naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.

(Konstantin Simonov)