Printaj članak

Dnevnik jedne framašice, 17. ožujka 2012.

Subota, 17. ožujka 2012.

Zašto me puštaš? Zašto mi dopuštaš da radim sve onako kako ja želim? Zašto mi dopuštaš da svako malo sebe ranjavam? Zašto Isuse? Zašto mi jednostavno ne kažeš:“Dosta, sad ćemo na moj način.“ Jer Ti mi želiš dobro, TI znaš što je dobro. Ti znaš što je najbolje, a ja? Ja niti vidim, niti znam. Vodim se onim nečim što je u meni, što osjećam i želim, ili barem mislim da osjećam i želim. I svaki put završi isto. Ti opet mudro i strpljivo šutiš, a ja, ja se gubim. Lutam, petljam, tražim. Pravi put, pravu sebe. I opet nemam pojma na koju stranu okrenuti. Stvarno moram sama? Toliko sam puta već lutala da se više ne usudim niti koračati. Bojim se, jesam. A tako želim živjeti bez straha. Živjeti slobodno, radosno, bezbrižno. Tebi ovo mogu reći. Znam da me TI i samo TI nećeš čudno gledati. Nećeš kolutati očima čim progovorim. Nećeš me smatrati neodgovornom, licemjernom. Jer Ti ćeš me vidjeti kao ono što jesam. Kao dijete. Ti ćeš vidjeti moju zbunjenost i moj strah i nećeš me zbog toga osuđivati. Jer me razumiješ. Poznaš mene, moje srce. I sve što ponekad trebam je da na ovom svijetu postoji barem još jedna osoba koja me razumije bar malim dijelom koliko me ti razumiješ. Srećom, znam da si Ti uvijek tu. Ne ostavljaš, ne odlaziš. Usrećuješ i ljubiš. Tješiš. Srećom imam Tebe! I zato nisam sama.  

- framašica 2 :)