Printaj članak

Dnevnik jedne framašice

Nedjelja, 05. svibnja 2019.

Uskrs prošao, prolaze i praznici, a ja bila u nekom polusvijetu. Izgubljena. Sve je nekako bilo u redu, ali... Ništa nije u redu. Bila sam nekako tu, nekako tamo. Isto kao da me divlji vjetrovi ganjaju, plesala tango, čas ovamo, čas tamo. A moje stanje nije bilo gore. Odavno me nisu prošli oni trnci. Koji mi jačaju vjeru u Ljubav. Koji me osnažuju i potiču. Nisam upala u očaj, valjda je ovo bila samo kušnja i nadam se da će brzo proći (da odmah otkrijem kraj– prošla je). Ali, Isus je patio četrdeset dana. Izraelci četrdeset godina. Možda je Bog i meni dao toliku kušnju. Možda je to sve bila samo šala, možda bi me sutra, poput pravog oca, primio u zagrljaj i rekao: "Ma samo sam se šalio. I sama znaš da nikada ne bih takvo nešto uradio." Možda sam i ja učinila štogod pogrešno, ipak je bila Korizma, a ja bila nedovoljno posvećena Muci, previše posvećena sebi, školi, prijateljima, zabavama... Nije bilo lijepo od mene, ali sam imala toliko tereta na leđima. Iako znam da Bog uvijek zna moje granice, ovaj put sam posumnjala u njega i obuzeo me strah. I evo: sumnjala pa se dogodilo to što je. I neki dan sam uzela Bibliju, okrenula stranicu, i evo: Psalam 91. "Jer je svojim anđelima zapovjedio za tebe da te čuvaju na svim tvojim stazama."   I trnci– ti trnci su došli i sjetila sam se da je u Bibliji napisano: "Ne boj se!" 365 puta. Svaki dan u godini. Znao je Bog što malom Suputniku treba. Samo mali dio teksta, i ja sam opet povjerovala. Jače nego ikada. Otac nikada ne ostavlja. Samo Ga treba potražiti, tamo gdje je najveći. Možda je taj kut malo i prašnjav, ali treba maknuti sloj prašine i zagrebati duboko ispod površine. On je uvijek uz nas. 

- Franjin suputnik