Printaj članak

Dnevnik jedne framašice

Utorak, 26. ožujka 2019.

Nije, dnevniče, prošlo dulje vremena otkad nisam otvorila tvoje plave korice. Onako sam skroz pala, kako i u pisanju, tako u svemu drugome. Ne znam ni sama zašto sam zaboravila na tebe. Valjda jednostavno nisam stizala pisati. Slatke školske muke, obaveze, a jedva sam petkom i na Framu stizala.   I tako, neki dan ja šetam gradom i razmišljam o Isusu i njegovoj patnji. Njegovoj blagosti i suosjećajnosti. Nježnosti. Ljudi često misle da je nježnost loša stvar. Ali postoji i ljepota u toj nježnosti. Hrabrost. Biti ranjiv u toj nježnosti je biti hrabar. Zamisli, da je Isus bio grubijan, On sigurno ne bi prihvatio Križ i raspeće. Da Isus nije imao blagosti, empatije prema nama, grešnicima, sigurno ne bi dopustio da bude volja Očeva. Postoji hrabrost u puštanju ljudi unutra, u ljubavi i ljubljenju. Tu hrabrost i nježnost i blagost... To treba poštovati. Ljubiti. Grliti svim srcem svojim i svom dušom svojom. I najbitnije, dnevniče: ostati blag i djetinjast u srcu. Slijediti primjer našega Spasitelja, za čije se uskrsnuće pripremamo kroz 40 dana svojevrsne pustinje. 

- Franjin suputnik