Printaj članak

Dnevnik jedne framašice

Subota, 25. kolovoza 2018.

Osjećam se kao da je ovo ljeto prošlo tako brzo, a ja ništa nisam uradila. Kažu da vrijeme brže prolazi kad stariš. A ja, kao da se držim da ne ostarim. Ne želim potratiti mladost u starenje, a kad mi bude pedeset i neka, žaliti za time. Mnogo mi se stvari izdogađalo, koliko dobrih, toliko i loših. Shvatila sam da se treba moliti i za sebe koliko i za druge, moliti da On prvo tebe promijeni, pa tek onda druge. Treba posaditi svoje vrtove, ukrasiti svoju dušu, ne čekati da ti drugi donesu već napola suho cvijeće. Shvatila sam isto da volim filozofirati u tri ujutro, ležeći na balkonu, zavuljana u deku i pijući čaj. Ponekad je teško izaći iz rupe kad se uvučeš u nju. Trenutak sam na temi bivšeg s prijateljicom na mobitelu, drugi trenutak razmišljam o vanzemaljcima i kakav bi svemir bio da mi ljudi nismo – ljudi. Pa onda počinje tema Božje ljubavi. Tu, tu se uvijek zadržim dulje nego bih trebala. Nikad ne sumnjam u tu ljubav, ali previše razmišljam o njoj. Kako sam ja malena, kako ponekad pomislim da Bog nije uz mene. A onda shvatim da postoji toliko vrsta ljubavi na svijetu, ali nijedna nije kao Njegova. Nijedna ljubav neće žrtvovati vlastitog sina za nas malene, obične, napola pokvarene ljude. Zamisli veličinu. Koliko god mi Njega izdavali, On sve oprosti. Primi nas u svoje okrilje. Zagrli. Poljubi. Blagoslovi. Pokazuje da nas želi, toliko puta iznova, toliko puta nas pogurne kad trebamo potrčati, toliko puta nas uspori kad trebamo hodati. Toliko puta nas podigne kad zapnemo o korijen u stazi života. Nezamislivo je. Meni bi to dosadilo nakon trećeg puta. Nestrpljiva sam, možda i previše. Bog testira moje granice. Svaki dan. Svaki dan ih pomiče dalje. Svaki dan me oslobađa zla. Svaki dan mi daje sve više i više dobra. Pokušaj se i ti moliti da te promijeni. I vidjet ćeš. Bog je Snaga.  

- Franjin suputnik