Printaj članak

Dnevnik jedne framašice, 2. travnja 2017.

Nedjelja, 02. travnja 2017.

Razmišljajući u ovoj noći, koja izgleda kao da ne poznaje svoj kraj, shvatila sam neke stvari u životu. Možda sam te stvari shvaćala i prije, samo nisam pristala prihvatiti ih. Kako je uopće moguće da ljudski mozak funkcionira na način da sve shvaća, ali srce ne želi shvatiti?   U jednom čovjeku se nalazi mnogo organa, svi nadopunjavaju jedan drugog, ali srce i mozak uskladiti ponekad se čini kao kvantna fizika. Kao nešto nedokučivo i ovim mojim očima mutno. Kao da srce pokušava shvatiti nešto što je mozak davno zatrpao na dno svojih brazda. Pa onda pokušavaš to nešto iščupati i nekako kroz vene progurati do uha, da mu šapnu odgovore na neka pitanja. Neka svima nama nejasna pitanja, i upravo to što ti je prvo palo napamet je stvar koja te s vremena na vrijeme guši.   I tako dok sam gledala kroz prozor, daleko kroz noć, sve do briške ljepotice, shvatila sam da upravo tu vidim odgovore na neka pitanja. Uzmem Bibliju, pročitat ću citat, izvučem citat: ''NE BOJ SE,SAMO VJERUJ!'' Zapitala sam se čega li se bojim, više mi ništa nije jasno, jer sam mislila da me više ničega nije strah, ta On je uvijek kraj mene. Imala sam osjećaj da mi se cijelo biće pretvorilo u jedan veliki upitnik.   Kada sam skužila da nema ništa od dumanja, krenula sam spavati i počela moliti kao i svaku večer. Usred molitve dobila sam odgovor: ''I otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.'' Ovo vam je poznato, zar ne? Da čovječe, to je ona molitva koju moliš bar jednom u danu, pređeš preko nje kao preko tepiha, a ni ne shvaćaš što si upravo rekao. Kao i sve ostalo što mi ljudi radimo. Svaki dan učinimo milijun djela koja nisu u skladu sa našim riječima. I eto nam još jednog dokaza zašto je Isus bio drugačiji, rekao je da će nas spasiti, da će nas otkupiti, to je i učinio. Spasio me, jer me voli. Zamisli samo, čovječe, kako bi bilo lijepo biti što sličniji Njemu.   Sada ću ti reći jednu tajnu, svakim danom Mu možeš postati bliži, tako što ćeš živjeti ono što govoriš. Tako što ćeš živjeti 'Očenaš', tako što ćeš Mu zahvaliti na svakoj lošoj i dobroj stvari u životu. Jer znaš, sve je od Njega, možda da nas nagradi, a možda da nas nauči lekciju i ojača za neka nova pitanja, za neka nova razmišljanja, za neke nove noći kada ću shvatiti koliko sam blagoslovljena što Ga osjećam.   ''Ti me zoveš imenom, nisam slovo ni broj, nego urezan u dlan Tvoj. '' I neka sam. 

- Franjino dite