Printaj članak

Dnevnik jedne framašice, 5. ožujka 2017.

Nedjelja, 05. ožujka 2017.

Puno mi je ideja padalo napamet ovih dana. Ima puno tema o kojima bih voljela razgovarati s vama. Inače, uvijek imam običaj zapisati nešto što mi prolazi kroz glavu, ali toliko je tema frcalo iz mene da nisam bila sigurna o čemu je najbolje pisati u ovo vrijeme. No sada znam - Korizma. Ono vrijeme kada crkva diše drugačiji zrak. Ono vrijeme kada je svaka misa svečana. Ono vrijeme kada kroz Put križa osjećaš Njegovu patnju. Ono vrijeme kada smo svi nekako povezaniji s Njim, jer ipak taj je Lik za nas umro. Ej! On se za nas mučio. Da bi otkupio naše grijehe. Pa, ej čovječe! Kad se toga sjetiš i kada o tome počneš razmišljati najradije bi kroz plač svih 40 dana zahvaljivao Bogu što si dio tog naroda koji je spašen. Koji je slobodan.   Zatim mi automatski na glavu pada onaj upitnik kako mi i nismo svjesni što je to Korizma. Tužno mi je, znate, da idemo u crkvu i da se molimo iako ne znamo čemu. Ja osobno ne mislim da sam još svjesna što je Isus učinio za mene, no ipak kada slušam taj Put križa dođe mi da zaplačem, no ne plačem jer, kud ćeš plakat prid svitom. Znam ja sve te sheme i one izgovore što će narod reći. Tako sam se osjećala jedno vrijeme. No ovu korizmu sam odlučila, uz niz odricanja, također se odreći prikrivanja emocija. Plače mi se? Plakat ću. Jel' me stid? Nije.   Zašto bi me trebalo biti stid odati narodu do znanja da Ga volim? Zašto Njega nije bilo stid nosit svoj križ pred mnoštvom radi tebe i mene? Prozivali su ga, vrijeđali, smijali mu se. Cijeli se život suočavao sa licemjerima – i sve to radi mene i tebe čovječe. I dok ovo pišem suze mi se u oku nakupljaju jer vam pišem nešto čega ni sama nisam uvijek svjesna. Ali brate i sestro, možemo se potruditi. Mi se možemo potruditi ljubiti Ga više, suosjećati s Njim kroz ove dane promatranja. Mi to možemo, jer smo Njegovi. Brate, ti si Njegov i ničiji više, dio si Njegove patnje, uzvrati mu svojom Ljubavi. Sestro, ti si Njegova, On te voli baš takvu kakva jesi, baš radi tebe takve on je nosio svoj križ.   Ne smijemo se bojati uzeti svoj križ i nositi ga, jer On je s nama. Uvijek i zauvijek. Ne napušta, samo daruje, iznova i iznova. Zato kreni za Njim, još nije kasno. Još nije kasno da uz Njegov križ prisloniš i svoj pa da skupa putujete do vječnosti - ti i Tvoj Isus.

- Franjino dite