Printaj članak

Dnevnik jedne framašice, 10. srpnja 2016.

Nedjelja, 10. srpnja 2016.

Ne sjećam se ničega u vezi mog rođenja, zapravo ni prve tri godine mog života. Samo sam slušala priče. Pretpostavljam da sam nakon nekog vremena rupe u priči popunila sama te da je dio tih događanja postao plod moje mašte. Samo jednu stvar znam sa sigurnošću: da sam zaplakala, da je to bio moj prvi udah, moj početak... Slijedeće riječi nemojte pogrešno protumačiti. Ne vjerujem u reinkarnaciju, vjerujem da mi je Bog na ovoj zemlji dao samo jedan život. No, mislim da postoji više početaka.   Postoje prekretnice, trenutci nakon kojih se naš život zauvijek mijenja. Fora je u tome što kada spoznamo tu veliku promjenu uglavnom se ne možemo sjetiti kada je točno započela. Možda isto tako kao što se ne možemo sjetiti svog rođenja.   Već duže vrijeme osjećam promjenu. Ugledala sam jednog dana svoj odraz u ogledalu i činilo mi se kao da je sve drugačije. Postala sam viša, moje ruke su mi se nekako doimale snažnijima. Učinilo mi se kao da mi i oči izgledaju drugačije, da je u njima neka nova iskra.   Oduvijek sam bila previše s glavom u oblacima. Svaki dan bih u mašti krojila za sebe neki novi uzbudljivi život. Unatoč tome sve je uvijek ostajalo isto. Sada se i to promijenilo. U tom trenutku, dok sam gledala u ogledalo, osjetila sam da napokon uistinu želim ostvariti svoje snove, da oni nisu tako neuhvatljivi, da im se mogu približiti.   Poželjela sam uzeti svoj život u svoje ruke, neke odluke donositi sama.   Pitam se je li to već novi početak ili još čekam da on nastupi? Osjećam da sati prebrzo prolaze, da su dani, unatoč tome što je ljeto, prekratki. Vrijeme ne staje, ni sada kada se odmaram od svega. Ono me, poput rijeke, opet uspijeva uvući u svoj vir. U bujici vremena nošena sam kao krilima kroz nezaustavljivi život. Moji osjećaji se nekako stapaju s tom bujicom. Toliko su brojni i podsjećaju na onu šaru koju većina nas radi kada provjerava radi li kemijska.   Oni su poput tih neurednih spirala, krugova što se zamršeno isprepleću na papiru. Od jedne točkice nastane ogromna mrlja od tinte. To je taj osjećaj odrastanja, za kojeg sam uvijek znala da će jednoga dana doći, a ipak me je uspio iznenaditi. Pitam se mogu li biti spremna za ono što me čeka u životu i ono što nikako ne mogu predvidjeti?   Osjećam kao da dolaze ti trenutci nakon kojih više nema povratka. Šuljaju se, tiho kao na prstima u moju svijest i onda će preokrenuti sve naglavačke. Možda se jednoga dana više neću sjećati kako sam točno ispisala ovu stranicu dnevnika, kao što se više ne sjećam koju sam igračku najviše voljela kada mi su mi bile tri godine. Jednoga dana možda ću opet čitati ovo uzalud pokušavajući prizvati mirise ovog dana.   To radi mozak. On sam briše sjećanja kako bi ustupio mjesto novima. Možda je zato odrastanje ponekad tako zeznuta, zamršena stvar. Uzbuđen si zbog novih prilika koje život pruža. U isto vrijeme osjećaš sjetu, zbog svih stvari koje ćeš morati napustiti, baš kao sjećanja na najranije djetinjstvo. Jedino tako možeš postati odrasla osoba.Nisam dovoljno zrela da bih mogla do kraja shvatiti taj fenomen velikih životnih prekretnica i početaka.   Znam samo jedno: svi počeci imaju nešto zajedničko. Na početku je uvijek plač, ponekad samo tihi jecaj u dubini duše. To je taj mali strah od onog nepredvidljivog što nas u životu čeka i neznatan otpor. On je poput prvog udaha i mislim da ga osjećam u sebi. Život može biti zastrašujući, zbog svih tih iznenađenja koja stalno priređuje za nas.   No, možda upravo sada unatoč jecaju postajem spremna za drugi udah...  

- Jedna framašica