Printaj članak

Dnevnik jedne framašice, 12. lipnja 2016.

Petak, 17. lipnja 2016.

 Volim se ujutro probuditi pokraj tebe. Tako se rano iskradeš iz naše zajedničke sobe. Kada uhvatim taj rijetki trenutak uz tebe, prišuljam se do tvoga kreveta opet uzbuđena kao malo dijete što sam se ja napokon probudila prva.   Dok tako promatram kako ranojutarnje sjene plešu po tvome licu, čini mi se kao da je bilo nešto što sam ti sinoć zaboravila reći. Tek što se nagnem ne bi li ti to nekako u snu šapnula, vrijeme proleti pored mene poput jakog olujnog vjetra i pogledavši te ponovo shvatim da si se pred mojim očima preobrazila u odraslu ženu dok sam je ostala djevojčica. Iznenadim se, uplašim i na kraju shvatim da sam blesava.   Zaboravljena misao izgubi se ponovo u vrtlogu dana gdje se naši svjetovi tek ponekad dodirnu, dok kao leptire mrežom lovimo svoje snove u nimalo bajkovitom svijetu.   Tek uvečer, dok odlažem knjige nakon napornog dana, shvatim koliko si mi nedostajala i kako je pravo vrijeme da ti, dugo nakon što se pogase sva svjetla, istresem neke od svojih bisera mudrosti. Glumim na trenutak da sam ja u svoj svojoj zrelosti, prava osoba za savjete. No, do kada ti napokon dođeš u sobu, iscrpljena, napola zatvorenih očiju, ja sam već održala svoje velike govore i u dubokom sam snu. Toliko sam se dugo pokušavala sjetiti onoga što ti želim reći i naći pravi trenutak. Pretpostavljam da meni nije suđeno naći ga i ti znaš da ja nikad nisam znala procijeniti kada treba nešto reći. Onda ko “ šljivi“!   Tako sada zamišljam da stojiš pored mene cupkajući onako kako ti uvijek činiš kada si pozitivno uzbuđena i zamahujući lagano rukama kao da ćeš upravo izvesti nekakav čudan skok udalj, dok čekaš što ću reći. Molim Boga da me udari s nečim pametnim, jer ja uvijek izgledam tako djetinjasto pored tebe. Nekako se svi ti mudri govori rasprše neuhvatljivo po mojoj glavi i ostanem opet pred jednom sasvim jednostavnom porukom za tvoje nadolazeće, najveće ludilo. „Nasmiješi se“ -  kažem. Ne tako, kao ti tvoji voljeni ruski junaci koji s tugom u očima pokazuju blistave zube. Smij se potpuno, cijelom dušom. Nemoj mi govoriti kako eto čekaš da ti samo još nešto prođe da se opustiš. Tvoja sreća ne poznaje niti vremena, niti razloga, jer je takva ona koju ti pružaš svojim najbližima. Ona je postojana, duboko u tebi, bez obzira koji je „šiz“ tebe snašao i tako je prelijepo isijavaš kada pričaš o nečemu što voliš. Dakle nemoj se onda zauzdavati zbog neke velike dosadne zadaće koju još trebaš izvršiti. One će uvijek biti tu, možda upravo zato da ponovo zaželimo vratiti se napuštenim ljubavima. Prestani čekati u redovima da ti netko potvrdi tvoju vrijednost i strepiti pred onim što će neki samoprozvani ocjenjivački sud reći. Ničija procjena nikad nije odredila sudbinu onoga koji je imao dovoljno hrabrosti raditi ono što voli. Kažu da nisi ispunila očekivanja? Ti se samo smiješi, jer očekivanja od osobe koja te ne poznaje nisu ništa više od nagađanja. Djeliće tvog neponovljivog karaktera mogu naći tek u najboljim djelima svjetske književnosti, osjetiti jedino u vrhunskoj glazbi. Samim time već si daleko iznad, van svih kriterija. Nemoj se brinuti o svome izgledu i ne vraćaj se na one internetske stranice gdje ti savjetuju koja je najprikladnija odjeća za figure tijela: jabuka, kruška, pješčani sat... Sve da ti je figura ko šljiva, ti obuci ono što želiš, uspravi se kao diva i nabaci osmijeh. To je dodatak s kojim nikad nećeš pogriješiti. Tijekom tvog života mijenjat će se trendovi i očekivanja od žena, no tvoj osmijeh nikad. Često ćeš pomisliti kako bi sve htjela učiniti iznova, drugačije. Žalit ćeš za „izgubljenim“ vremenom i priželjkivati da se možeš ponovo roditi. Pogreške će se činiti ogromnima. Odjednom ćeš uočiti toliko lakših, mogućih putova kojima iz nekog razloga nisi krenula i možda ćeš se osjećati strašno blesavom te poželjeti sebe staviti u top. Nasmij se čak i u takvim trenutcima. Jednom kada, ako Bog da, ostarimo nećemo se sjećati svih tih mogućih varijacija na teme. Jedva ćemo pamtiti ono što se stvarno dogodilo, a kamoli ono što nije.   Jedno ćemo ipak, sigurna sam, uvijek nositi u srcu: trenutke kada smo bili sretni. Oni nekako čudesno čine vrijeme, za kojim inače tako panično trčimo, beskonačnim. Sve više mi se čini da je najveći uspjeh koji u ovom sumanutom svijetu možeš postići je znati se iskreno nasmijati kada na tebe život baca bombe.   Žao mi je što nisam izmamila više osmijeha, što si toliko puta ostala sama na ratištu života. Bila sam blesava i nezrela, još uvijek sam. Ne tražim da pamtiš sve one naše zajedničke trenutke niti da uvijek misliš na mene i sve te moje bisere „mudrosti“. No, samo nemoj zaboraviti jednu stvar. Nemoj zaboraviti nasmijati se danas, nasmijati se sutra, smijati se zauvijek...   Mojoj sestri i svima onima pred nekim važnim ludilom.

- Jedna framašica