Printaj članak

Buđenje vjere

Četvrtak, 05. veljače 2009.

Stajala sam u mračnoj prostoriji. Sasvim sama. Izlaz nisam mogla pronaći. Zatvorila sam oči jer ne volim mrak. Štoviše, bojim ga se. Bojim se samoće. Pomislih: „Pa zašto me ne izbavi?“ Još uvijek svjetlo nisam nazirala.   Znam, On će mi pomoći samo ako Ga zamolim. Evo, ja Ga molim, ali On kao da me ne čuje. Od silnog straha počela sam plakati. Pjevušila sam sebi tiho neku melodiju koja me običavala umiriti ali sada – nije pomagala. Nije mi bilo jasno što se to događa. Pa znam da me On ljubi, znam da sam Njegovo dijete, pa zašto me onda ne izbavi?! Tjeskoba koju sam osjećala bila je sve veća. Plakala sam. Plakala sam sve jače! Od silnog nemira počela sam se gušiti. Bože, pa zašto ne dolaziš?! Gdje si?!   „Idi, vjera te tvoja spasila!“ … U toj zbrci te riječi odzvanjale su u mojoj glavi. … „ Idi, vjera te tvoja spasila“ … Moja vjera … vjera me moja spasila … „Vjerujem“ – prošaptala sam tiho. „Vjerujem!“ – uzviknuh glasnije. „ Isuse, JA TI VJERUJEM!!!“ – prostorija je odjekivala riječima moje vjere. Niz lice su mi potekle suze, ali suze pokajničke, suze radosne, suze zahvalne. Pa NISAM sama! Ti si čitavo vrijeme sa mnom! VJERUJEM!   I odjednom tamu zamjeni svjetlost. Izlaz postade vidljiv. Zakoračila sam. Napravila korak u svijet. Svijet u kojem ću živjeti i radosno naviještati svoju vjeru.  

- Marija Mandić Maja